U našem radu ćemo nastojati da prezentiramo osnovne sociopsihološke spoznaje o objektivnim i subjektivnim dimenzijama nacionalne osobenosti bosanskohercegovačkih Bošnjaka.Prvo ćemo ukazati na bitne objektivne karakteristike nacionalnog entiteta Bošnjaka.Govorićemo o njima jer ih,i srpski i hrvatski nacionalisti,i danas u sadašnjim ratovima,koriste kao „argument“ u osporavanju nacionalne osobitosti bosanskohercegovačkih Bošnjaka.Tvrde da Muslimani nisu nacija,jer ne žive na jednom kontinuiranom teritoriju,da nemaju svoje „prirodne granice“,da nemaju svoj jezik i d ih ne karakteriše ekonomsko,kulturno i,posebno,historijsko jedinstvo.
Osporavanje nacionalnog identiteta Bošnjaka zato što nikad nisu imali državu u kojoj bi oni činili ogromnu većinu u kojoj se nacionalno poklapa sa teritorijalnim-je nazasnovano i logički apsurdno.Proces formiranja bosanske državnosti i samostalnosti je završen u srednjem vijeku.Kasnije se forma njene državnosti prolagodavala konkretnim historijskim procesima ali nikada nije bila,niti treba biti,država samo jednog naroda,već sva tri naroda,Bošnjaka,Srba i Hrvata,koji su je uvijek osjećali svojom državom.Činjenica je da je „Bosna i Hercegovina naspram svojih globalnih,ekonomskih,političkih i kulturnih relacijaa iznijela svoje historijsko ime,a time i vlastite bosanske sadržaje bogatstvom raznorodnih sadržaja(konfesionalnih,etničkih,kulturnih),bilo da su autohtoni bilo da su akumulirani,i svoj državno-pravni subjektivitet,bez obzira na razne društveno-političke sisteme koji su se smjenjivali,a da za razliku od drugih historijskih zemalja evropskog i balkanskog prostora sve to ne iskaže i vlastitim nacionalnim imenom,nego putem nacionalnog pluraliteta,odnosno prisustvom nacija na svom tlu.Bosna i Hercegovina je „ispoljavala određeni individualitet sa sopstvenim teritorijalnim,društvenim,privrednim,pa i političkim i kulturnim dimenzijama svoju samosvojnost“.Nazadne koncepcije o „jednoj naciji u jednoj državi“ u pokušaju njihovog ostvarivanja(njemački fašizam) su doživjele krah.Sadašnje ideje o „Velikoj Srbiji“ i o „Velikoj Hrvatskoj“ vuku svoje porijeklo iz fašizma pa će i one,u konačnom ishodu,doživjeti isti kraj.Bošnjaci Bosne i Hercegovine sada,na vlastitoj koži,osjećaju posljedice „etnički čistih prostora“.Princip „nacionalnog teritorija“ još nigdje nije ostvaren u svijetu i shodno tome,ne može biti ostvaren ni u višenacionalnoj državi Bosni i Hercegovini.Dijeljenje Bosne i Hercegovine po „etničkim šavovima“ dovelo bi do onoga što je,na sadašnjem stepenu razvoja nacionalne svijesti Bošnjaka,u mislima,a kamoli u praksi neprihvatljivo i neostvarljivo:da su se Muslimani,po „ličnom izboru“,oprijedele ili za Srbe islamske vjeroispovijesti ili Hrvate islamske vjeroispovijesti.
Prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu a,naroito sada,u toku rata u kome je genocid nad Bošnjacima dobio neslućene razmjere,oživljava se zastarjelo shvatanje da Bošnjaci nisu nacija,jer nemaju svoj jezik.U svakodnevnoj praksi su oni,zbog toga,prinuđeni da koriste srpski ili hrvatski jezik odnosno srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik.Nama izgleda da ovo gledište potiče ili od neznanja ili,što je vjerovatnije,iz dubljih političkih interesa.Argumenti govore da ljudi iako govore istim jezikom ne pripadaju istim nacijama(Englezi i Amerikanci,Nijemci i Austrijanci) i obrnuto,govore različitim jezicima a pripadaju istoj naciji(naprimjer,Švajcarci).Ali bez obzira na ove,civilizacijske činjenice,Bošnjaci Bosne i Hercegovine imaju svoj jezik,bosanski,jer „Muslimani nisu ni od koga primili jezik,govore svojim jezikom.Učestvovali su u njegovom stvaranju,čuvanju i bogaćenju kao i ostali narodi istog jezika.Na tom jeziku dali su ostvarenje narodne i umjetničke književnosti.Jezik je jedno,a naziv jezika drugo.Naziv jezika,njegovo ime je stvar konvencije,te kao što se jezik historijski mijenjao,vremenom se mijenjao i njegov naziv.Istina,Muslimani nisu transponirali i svoje ime i u današnji naziv jezika,što im ne umanjuje nacionalno određenje i identifikaciju,jer jezik i nacija nisu identične kategorije,kao što nisu ni učestvovali u izvanbosanskim „jezičnim dogovorima“.Ove činjenice nedvosmisleno pokazuju da bosanskohercegovački Bošnjaci govore svojim jezikom,jezikom koji je nastao i razvijao se u specifičnim geopolitičkim i historijskim uslovima Bosne i Hercegovine.
U ekonomskom i kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine nalazimo dovoljno dokza o kulturnim osobenostima svakog,od četiri naroda,koji stoljećima žive na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.Svaki narod,Bošnjaci,Srbi,Hrvati i Jevreji,ispoljava kulturalnu osobenost i pored činjenice da su uzajamni uticaji i prožimanja bila mnogo više naglašena nego u drugim,takođe višenacionalnim sredinama.Mada su rezultati nepristrasnih analiza pokazivali da svaki narod,svojom kulturnom samosvojnošću,doprinosi sveukupnom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine,ipak jednak stvaralački udio nije jednako vrjednovan.Decenijama je kultura bosnskohercegovačkih Muslimana negirana,gušena i prisvajana.U školskim programima kulturna baština Muslimana nije izučavana.I sadašnji rat u BiH ostaće upamčen ne samo po genocidu na Bošnjacima,već i po težnji srpskih agresora da unište sve tragove viševjekovne kulture bosanskohercegovačkih Bošnjaka:porušene su mnoge institucije od izuzetne kulturne vrijednosti,u plamenu su izgorjela dragocjena dokumenta i knjige,srušene su i preorane mnoge džamije i sveti hramovi,oštećene su škole i fakulteti.
Ranije i sadašnje osporavanje kulturne zasebnosti bosanskohercegovačkih Bošnjaka i barbarsko uništavanje svih njihovih dobara materijalne kulture nije nimalo slučajno.Osporavanjem autentičnosti kulture Muslimana,i to ne samo verbalno već i razornim oružjem,pokušava se,ustvari nedgirati nacionalni identitet Bošnjaka.
(1993.)
Izvor:Ismet Dizdarević:Barbari su bili bolji