Nedeljko Galić. Ili jednostavnije: Neđo. Ili: Gala. Ružin i Antin sin. Šteficin muž.
Mašin, Dejanov i Bojanov otac. I svim Ljubušacima brat. Zapravo brat svim dobrim,
poštenim ljudima, svim ljudima dobre volje. Neđo. Drag svakomu ko ga je imao priliku
upoznati, i družiti se s njim. Jer taj je Nedeljko Galić, taj od Ljubuškoga Neđo,
nosio ljubušstvo u korijenu svoga bića, u svakom svom damaru. I tim je ljubušstvom
nesebično i nemilice nadahnjivao sve oko sebe…
Kad se, nasmrt umoran od prevrtljivog, nepravednog života, polako, kap po kap,
gasio, zapisao sam: Odlazi mi brat; brat koji nije htio, nije mogao prihvatiti zlo;
i bez kojeg Ljubuški neće biti ono što je bio; bez kojeg ništa neće biti kao što je
bilo…
Na našoj smo Gujisti, u našoj karanfil-mahali, u aveniji uzdisaja, pokraj vode koja
stalno teče, zajedno odrastali. Kuća do kuće. Dvije kuće, a zapravo kao jedna. Kuća
uvijek otvorenih vrata. U toj smo se kući učili da kuću kućom čine ukućani, da dobre
kuće nema bez dobrih ukućana. Učili smo se koliko je važan prijatelj, da je on
važniji od svega, da ti je on ko i brat.
I odmalena mi je Neđo bio prijatelj, i to jedan od najpouzdanijih, i najboljih. Bio
je on u stvari samo svoj, i to kao malo ko, čak tvrdoglavo svoj, svoj do
svojeglavosti. Nadasve nemirna duha, znatiželjan, vječito opsjednut lijepim, tragao
je za novim, nepoznatim, tragao za nepoznatom ljepotom. I uvijek bio okrenut
ljudima, i ljudskomu u čovjeku. Da, od Ljubuškoga Neđo…
Po školskoj je spremi bio automehaničar, ali valjda jedini automehaničar koji se tim
poslom nikad nije bavio, niti se znao njime baviti. Bio i dobrovoljni vatrogasac. I
fotograf. I knjižar. I strastveni radio-amater. I gitarist. Zaljubljenik u knjigu i
književnost, posebno poeziju. Glazbenik i pjesnik. Buntovni hipik. I šta sve ne. Ali
uvijek, i prije svega, čovjek. Zapravo: Gromada od čovjeka. Ljudina. Od Ljubuškoga
Neđo. Svojim primjerom svima pokazivao da ništa nije nemoguće, da se sve može, samo
kad se hoće.
Ranih sedamdesetih u malenome Ljubuškom pokrenuo veliku književnu grupu “Ars mea”,
grupu koja je propagirala ljepotu i koja je iznjedrila književne veličine poput Mile
Stojića, Diane Burazer, Mire Petrovića… Kad sam se počeo baviti pisanjem, prvo sam
njemu pokazivao napisano. Bio mi je najveći kritičar, oštar i pravičan, bez dlake na
jeziku. “Zakukuljen si i zamumuljen”, znao je reći. “Piši jednostavno i jasno, da te
svak razumije”, kazao bi.
Početkom devedesetih, u vrijeme povampirena fašizma, nije mogao šutjeti. Ustao je u
odbranu ljubušstva, stao na stranu progonjenih. Pomagao uniženima, činio koliko je
mogao, i više od toga. Izložio se, ludo smiono, doveo u opasnost i sebe i svoje
najbliže. Kad je vidio da zlo ipak nadvladava, da je razum nemoćan pred silinom zla,
posve se poistovjetio sa žrtvom, spakovao kofere i s obitelji krenuo za svojim
Ljubušacima, u izbjeglištvo, u zlaćanu Prahu kojom je uvijek bio opčinjen. Da, od
Ljubuškoga Neđo…
No nije mogao u tuđini duže izdržati, te se vratio. Zašto? upitao sam ga. Zašto si
se vratio? Zbog ovoga, rekao je Neđo i pokazao rukom, prvo oko sebe, a onda gore, u
visoko i nasmijano ljubuško nebo. Ovakvoga neba nigdje nema, rekao je Neđo. I nema,
nigdje nema ljubuškoga neba, kao što ni onakvoga Neđe nigdje više nema…
Prve godine novoga milenija sretnemo se slučajno u Blagaju, baš za Prvi maj, ja s
grupom norveških umjetnika, on sa sinom Dejanom. Norvežani tad spontano, na
otvorenom, priredili pravi mali šou, pjevali i igrali. A Neđo gledao, ushićen, iako
načet opakom bolešću…
“Dani su mi odbrojani”, kasnije mi poslao e-mail, našto sam se sav naježio, ali i
zapanjio snagom njegova prkosa i ignoriranja bolesti i dolazeće smrti, jer je
dopisao: “Nađi mi i kad pođeš ovamo ponesi ono što su u Blagaju Norvežani pjevali,
ono što liči na zavijanje vukova, dopalo mi se”. I našao sam mu to “što liči na
zavijanje vukova”, našao CD s norveškim narodnim pjevanjem i laponskim jojkom, i
odnio mu u Ljubuški. Tad je već ležao na samrtnoj postelji, neumitan se kraj
nazirao. Gledajući ga, umorna, bolešću skrhana, u meni su se javile riječi, i htjele
van, htjele da budu zapisane. I zapisao sam: Odlazi mi brat; brat koji nije htio,
nije mogao prihvatiti zlo; i bez kojeg Ljubuški neće biti ono što je bio; bez kojeg
ništa neće biti kao što je bilo…
Zapisao sam, grcajući, riječi koje su se, poslije, oblikovale u sonet “Kuća na
osami”, njemu, od Ljubuškoga Neđi, u čast. Ne znam je li stigao to pročitati, i ako
jest je li, čitajući, opet pomislio kako sam kronično “zakukuljen i zamumuljen”. No
pjesma je ipak tu, makar i kao nedovoljan, nemušt odraz svega onoga što smo zajedno
proživjeli, čemu smo vjerovali, i nadali se, a što je u cijelih pola stoljeća stalo.
U njoj je moj uzdah koji mi se često znade oteti: Bože, koliko mi nedostaje…
Ne bi dovoljno, pukim htijenjem, zasukati
rukave. Trebalo je nešto više od gole kuraži.
Sve nam korake pokrale ceste blatne, ceste
lukave, ne razlikujuć istinu od velike laži.
Kao da je, Neđo, uvijek Cvjetnica, nedjelja
muke. Kao da nam stalno kazuje koliko smo
sami. I da su zaludu sve ars mee sve ispružene
ruke. Tek: Dvije tisuće i prva je, s kućom
na osami. Obrneš li je, pažljivo, možda dobiješ
onu pravu. Ali, čemu, kad godine su iste, samo se
ponavljaju, s čelenkama prometnutim u istu, zelenu
travu.Ne bi dovoljno verat se uz najgušću krošnju.
Ceste, kalne, mrakom se na osami javljaju: Kao
ništa je, vidiš, poći gore, nebesima u prošnju!
Munib Delalić