NEDJELJA POPODNE

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Esadmala

 

 

 

 

 

 

Caffe Nostalgija predstavlja

Bože dragi koliko mrzim nedjelju popodne. Nekad mi se čini da mi se gadi više čak i od biže.

Ovih skoro pa jesenskih dana moga životnog vijeka, ranih a već srebrenih pedesetih, nedjelja popodne dodje mi nešto kao očekivani udrac u pleksus.  Znam da dolazi i vidim je ali kad dodje još uvijek boli. Da budem iskren nije toliko nedjelja ni kriva već ono što dolazi poslije nje – kad se probudim sutradan.

Prokrmeljam u ponedjeljak i onda kroz glavu prolazi sijaset svega što me očekuje te sedmice. Problem je da u poslu koji radim najčešće nema onoga da se prekidač okrene kad dodješ kući u pet popodne tako da radna sedmica traje i bukvalno od ponedjeljka do petka a nekad i vikendom.

Ovako stresan život neminovno budi reminescencije, koje opet vode do onih mladjanijih dana kad je sve bilo nekako bezbrižnije i laganije, natenane bez puno srkleta i sekiracije.

Za nas koji se sjećamo dana kada se u školu išlo i subotom, nedjelja je uvijek imala posebno mjesto u našim kalendarima.

Zavisno od uzrasta , doba (školske) godine i vremenskih prilika naše nedjelje su bivale ili pune akcije i igre ili pak monotone, dosadne, kišne, popraćene nepopularnim školskim štivom.

Kako smo odrastali i obaveze postajale veće tako se lagano ali sigurno stvarala averzija prema nedjelji popodne jer bi obično u sumrak nedjeljnog dana sumirali šta sve nismo uradili i koliko nas neodradjenih stvari očekuje slijedeće sedmice.

Esad matem1

Nedjeljom ujutro bi se budili kasno i lijeno, računajući dan je dug i zadaće i učenje mogu pričekati do kasnije, nekad popodne ili možda čak i u večer.

Dan se budio i postajao sve glasniji, mi smo sve manje mislili na školu i zadaću a više na ono šta se dešava ili bi se moglo dešavati vani. Tada bi počinjalo ubjedjivanje, najčešće ženskih roditelja, kako ćemo garant učiti cijelo popodne samo ako jutros izadjemo malo sa rajom. Mame k’o mame ispočetka bi bile tvrde ali na kraju popustile uz ono : “Nema vani dok ne doručkuješ !”

Kako smo imali sličan društveni bioritam vani bi se sretali spontano bez dogovora i odlučivali na licu mjesta šta dalje, nogomet, košarka ili generalno mahnitanje. Za one kojih nije bilo znalo se da uče i da u školi škripi a kući su ili zbog iznenadnog budjenja savjesti i odgovornosti prema školskim obavezama ili što je puno vjerovatnije po kazni jer su kečevi pritisli. Ovo bi posebno postajalo kritično kako je dolazilo proljeće i kraj školske godine. Za nas kampanjce bila je prava noćna mora ostati u kući i koncentrisati se dok je vani blistalo prvo pravo proljetno sunce i prizivalo provokativno vani. U takvim situacijama knjiga bi sjedila u koljenu ali su misli šarale Ljubuškim s kraja na kraj.

I kao što je bilo za očekivati nedjelja bi najčešće prošla u ‘besposlici’ tako da bi ponedjeljak jutro dočekali frenetično ne znajući gdje početi, lektira,  učenje, zadaća ili nesto četvrto.

Kad je u pitanju zadaća, mi čaršijska djeca, riješenje smo našli tako što se grupa dobre raje iz mojih gimnazijskih dana redovno jutrom sastajala u stanu Lidije Rajič u ‘karanfil’ ulici. Lidija je bila jedan od najboljih djaka ljubuške gimnazije i uvijek spremna pomoći. Od onih redovnijih ako me sjećanje ne vara tu bi još bili najčešće i Merica Mujkić i Goga Tolić moji matematički suborci.

Kako sam ja bio izuzetno netalentovan za matematiku Lidija mi je pomagala i prilikom mog gimnazijskog popravnog. Tako sam skoro jedno čitavo ljeto proveo u njihovoj vikendici gdje bi mi Lidija u hladu cvrčaka i uz žubor vode objašnjavala sinuse, kosinuse i teoreme. Cvrčci cvrče, lete teoreme, Lidija se oznoji objašnjavajući a ja mislima na kupanju u Pjenama. Zahvaljujući Lidiji popravni sam prošao i sve je bilo u najboljem redu ali sam za matematiku ostao truba. Izvini Lidija nije do tebe, to je samo moj izvanredni, prirodni antitalenat za ovu disciplinu došao do punog izražaja.

Nedjelje popodne posebno su postajale kritične polovicom sedamdesetih kad se na televiziji pojavio program orginalnog naziva – Nedjeljom Popodne – koji se nije propuštao zbog novog, osvježavajućeg koncepta punog odličnog engleskog humora i muzike. Sjećam se da smo svi posebno iščekivali zagrebačko Nedjeljno jer je u njemu pored dobre muzike, izmedju ostalog bilo i skečeva nenadmašnog Dave Allen-a. Tragajući po Internetu tako se nadje da je čuveni i kontroverzni Irac Dave najmanje bio popularan upravo u Irskoj zbog svojih anticrkvenih skečeva. Crkvi se zamjerio i zbog toga što se znao našaliti da je “Bogu hvala ateista”. Ako se sjećate uvijek je nastupao sjedeći na barskoj stolici sa cigaretom i čašom viskija. Cigarete je kasnije bacio uz pametno rečeno da ima puno jeftinijih načina da se ubije a za viski se ustvrdilo da je u stvari bio hladni čaj od djumbira (ginger-a). Čuveni su bili njegovi skečevi sa polovnim kažiprstom kojim je čačkao nos ili ga ‘zabadao u oko. Više od pola kažiprsta izgubio je, ne kao što se pričalo da izbjegne služenje vojske nego  čačkajući nešto po mlinici koja je bila u vlasništvu familije kad mu je bilo samo šest godina.

Esad Irac1

 

 

 

 

 

Koliko je bio kontroverzan pokazuje i činjenica da je u Australiji, gdje je napravio ogromnu karijeru, bio zabranjen šest mjeseci jer je svom producentu uživo u program rekao da se gubi i ode masturbirati umjesto što ga uznemiruje dok radi intervju. U Engleskoj je prvi na BBC-u uživo izustio “fuck” koje je čak došlo i do njihove parlamentarne rasprave.

Suprotno od načina na koji je živio život umro je mirno, u snu, 2005 ostavljajući iza sebe 2 -3 žene , nekoliko djece i nesto jače od 3 miliona funti zaostavštine. Onako usput za sobom je ostavio i još jednu kontroverzu kada je, za razliku od vlastite djece, usvojenoj kćerci ostavio nula funti u nasljedje.

U ona manje televizijska vremena, za vrijeme nogometne sezone, svake druge nedjelje popodne je bilo rezervirano za utakmice Sloge.

Dok smo bili sitniji na utakmice smo ‘ulazili’ kroz rupu u zidu odmah do Transportnog i završavali bi gore visoko na tribinama njihove garaže. Za ovu rupu je znao svako ali je ostala nezakrpljena godinama vjerovatno i zbog toga da bi mi sitnija raja imali neku vrstu besplatnih ulaznica. Redari bi nas obilazili i glumili strogoću, prijetili da će nas izbaciti vani ali bi sve iz nedjelje u nedjelju ostajalo na prijekoru do slijedeće utakmice.

Na garažu bi se ispeli preko visokog zida i bila bi to predivna slika kad se pogleda iz ravni terena, dole uz aut liniju. Odozdo iz žablje perspektive vidjele bi se cipele sandale, papuče ali i bose noge kako langaraju i mlataraju u ritmu. Ako bi Sloga pobjedjivala noge su veselo mahale i poskakivale dok bi za utakmica kad je gubila bile u grču i nekontrolisano se kretale u svim pravcima kao da pokušavaju da sidju dole na teren i pomognu da se lopta napokon ugura u mrežu.

Esad Sloga1

 

 

.

 U danima kad nismo mogli na utakmicu, mi iz Gornjeg Grada, bili smo u posebno privilegovanoj situaciji što se tiče praćenja Sloginih utakmica jer smo rezultat mogli čuti gore pod brdom. Ako je Babovac zagrmio znalo se da je Sloga postigla gol a ako bi Babovac ostao miran nedjeljom popodne ili je pak sudija i familja mu pominjan više nego što je normalno (znači užasno često) Sloga bi gubila i znalo se da je tamo prema Predgrdju mrka kapa.

I dok bi Sloga bila na sportskom ‘jelovniku’ svake druge sedmice dotle bi Prvu Ligu u vrijeme vladavine radija pratili svake nedjelje. Za hladnijih dana radio bi bio uključen u kući i slušali bi prenose uz pečeno kestenje, dok je za lijepih dana prozor ostajao otvoren, radio odvrnut do kraja dok bi se po bašči motikalo ili bi možda mrčavo uho izvirivalo da čuje rezultat ispod pokvarenog auta.

Tih godina bila je tu izuzetna ekipa sportskih kometatora predvodjena , Mirkom Kamenjaševićem, Jovom Jovanovićem, Markom Markovićem…

Esad radio1 

.

Posebno su bila interesantna javljanja kolege Ive Tomića iz Zagreba koji bi nam u stihovima prenosio da je Dinamo opet postigao gol nakon što je uslijedila “Nova varka Mlinarića Marka” ili bi pak opet u stihovima prekoravao Mirsada Baljića “Ustaj Baljo dosta si se valj’o”. Jedan od najčuvenijih Ivinih komentara  najvjerovatnije je onaj kada je za nevjerovatno brzo desno krilo Rijeke, Damira Desnicu rekao da je sam stigao svoj centaršut.

Na Žabljaku ali i cijelom Gornjem Gradu nestrpljivo bi se očekivala javljanja ispod Bijelog Brijega gdje je Velež igrao svoje utakmice. Za razliku od nas nekolicine neprosvjetljenih, koji nismo bili Veležovi navijači, Velež je bio klub broj jedan od Kokota do Mostarskih Vrata.

Slično kao i sa Slogom, ako bi iznenadno uključenje iz Mostara bilo popraćeno grajom u pozadini komentatorskog glasa znali smo da je Velež postigao gol a ako bi se pored komentatora čulo i zviždanje ili kolektivno roncanje značilo je da Veležu valja poći sa centra.

Nakon utakmice komšije bi po mahali komentarisali rezultate i nadali se da bi Velež mogao ove godine do kraja ako mu opet neki od velike četvorke ne namjesti.

Vremena radijskih prenosa ‘ubila’ je televizija kada je počela prenositi utakmice prvenstva. Ovi živi prenosi nekako su srušili onu magiju prenosa kada bi nam Jovo, Mirko ili Ivo na svoj osebujan način prenosili šta se dešava tamo daleko na travnjacima Bijelog Brijega, Poljuda ili Kantride. Znali smo da i preuveličavaju i da ‘valjukaju’ ali ko im to može zamjeriti to smo upravo htjeli da čujemo i da u svojim provincijskijm glavama zamislimo sav sjaj i veličinu Marakane ili Maksimira. To je bio naš san i svijet izmišljenih slika. Problem je nastao kad nam je televizija pokazala da sve i nije tako glamurozno i da je mašta ipak samo mašta a svijet je uvijek puno ljepši dok je u domenu zamišljenih slika.

Ranih osamdesetih kad smo se počeli pozdravljati sa tinejdžerskim godinama svijet se počeo ubrzano mjenjati. Promijenili smo škole, raju i adrese i za dosta nas koji smo otišli na više škole Ljubuški je postao vikend adresa.

Tih nedjelja popodne sjećam se po stegnutom želudcu prije još jednog polaska za Sarajevo. U torbi bi se sudarale friško ispeglane košulje i još vrući peksimeti. Uslijedio bi prvo autobus do Čapljine ili Mostara a onda vozom uz Ivan prema hladnom Sarajevu. Nedjelja popodne umirala bi negdje oko Pazarića. Ponekad bi u tom vozu iz udaljenog kupea čuo glas Ive Tomića sa tranzistora kako se u stihovima javlja sa prenosa još jedne utakmice. Osmjeh bi krenuo prema usnama i onda ubrzano nestao u hladnoći zadimljenog kupea.

U Engleskom postoji jedna fantastično jednostavna i duboka izreka. Evo je u orginalu: “Same same but different.”

Esad Sadiković

637 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*