Vinko Vištica predavao je matematiku u mojoj osnovnoj školi. Glagol u perfektu ne može vam reći da je Vinko umro prerano. Ali evo, ja ću vam reći. Otrgla ga je kratka i kobna bolest, kao i većinu poštenog i dobrog svijeta. Nastavnik je bio izuzetno osebujna i smiješna ličnost. Karikatura za novina, a u našim dječjim životima onaj koji bi, kad ga stisne, bez imalo ustručavanja mogao i kopati nos u razredu, pa onda pronađeno vrtjeti na prstu analizirajući ga, kao pod mikroskopom. Kontaš ti sad – jao fuj! Ali nije bilo. Vinka jednostavno nisi mogao zamisliti nikako drugačije nego tako. U svijetu gdje se svi već rađaju kao rođeni glumci, prefrigani, kalkulativni i manipulativni, Vinko je bio unikat. Toliko običan da je radi svoje običnosti postajao skroz neobičan.
On je sudbinu tegobne i teške matematike bezbrižno premošćivao tako što je gradivo objašnjavao na samo njemu znan, a klincima iznimno zanimljiv način gdje umjesto brojki zbrajamo tone cementa, gnjile jabuke ili deset redova kiselog kupusa. U anale škole ući će njegova kultna priča kojom bi nas grdio zbog žvakanja žvaka između razlomaka i jednadžbi.
Došao bi on tako u seosku zadrugu i pitao prodavača ima li mekinja? On bi mu rekao da je nestalo.
– “Pa čega imaš?!”, pitao bi Vištica.
– “Imam bombona, smokija, žvaka…”- zbunjeno bi prodavač. – “Ma daj onda tih žvaka, da krmenja žvaču dok ne dođu mekinje!”- ispalio bi obožavani nastavnik.
A mi smo popadali sa stolica od smijeha. Ni ne sluteći da nam je upravo prosto objasnio na šta ličimo dok žvačemo u javnosti. I da ćemo otad pa zauvijek, paziti s tim žvakama.
Smrt je jedina koja nas hladno i nepripremljeno suočava sa životom. Dok stojimo nad otvorenim grobovima uvijek nam u jurećim flešbekovima prođu sve naše protutnjale godine, a u pokisle, narančaste gerbere obećamo da ćemo od sutra drugačije, silovito, kurčevito, sa srcem i bez šteđenja, jer tko zna koliko još minuta imamo. Ideja nas drži do hladne kvake na kapiji groblja, jer ispred je opet onaj isti prevrtljivi, zli i kompromisni svijet, u kojem moramo pobjeći od sebe da bismo bili netko drugi.
Možda je danas zadnji preostali dan da uradite sve ono što ste oduvijek željeli.
Zagrlite roditelje, viknite nekome da ga volite, ispravite suzu koja se nekad otkotrljala radi vas iz nečijeg oka, odradite nešto blesavo i opasno, iskusite strast, adrenalin, okrenite broj kojeg gužvate u džepu, recite to strašno – “izvini”, pojedite tepsiju šampita na eks, zajebite vagu i modne časopise, uslikajte se goli, kupite ćuku, otiđite u babe na puru, otputujte daleko, iziđite s posla i vodite ljubav u podne, prosvjedujte, odvedite djecu u lunapark, sjednite u baštu punu nadolazećeg ljeta i nek vam puca đon za sve.
Ili se samo pomirite sa sobom. Onakvima kakvi jeste. Ne trošite vrijeme da budete ono što niste, jer iako vam se možda ponekad i učini da ste sasvim bezveze, baš vi ste nekome poseban i nezamjenjiv unikat. Upravo kao Vinko u našim dječjim životima.
Martina Mlinarević Sopta
(ljubuski.net)