Sjecate li se Munte Hrle?

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta
Datum kreiranja petak, 08 Juni 2012 07:37
Datum posljednje izmjene petak, 08 Juni 2012 07:37
Objavljeno petak, 08 Juni 2012 07:37
Klikova: 721

eminanaslovna

Sredina je augusta 1993. godine. Ljubuski okupan vrelinom hercegovacke ljetne zege.Bosnjakinje Ljubuskog  u agoniji, traze rjesenja kako da svoje muzeve izbave sa mostarskog ”Heliodroma”. Potrebna su im, naime, garantna pisma iz inostranstva. Bez tog pisma ne moze se, tako kazu u MUP-u. A odakle ga naci? Koga pitati?
Bila sam i ja jedna od tih zena tada.

Trazila sam kod nekih prijatelja, koji imaju rodbinu vani, ali bezuspjesno. I druge su zene trazile. Cinilo se da za vecinu izlaza nema. Jer bez garantnog pisma ne mozes dobiti propusnicu za Hrvatsku.     Niti dozvolu za pustanje nasih muskaraca sa ”Heliodroma”!
Moja prva komsinica Azra mi je rekla da postoje neke spanske i italijanske humanitarne organizacije u Hrvatskoj. Imala je i brojeve. Zvala ih je. Ali oni primaju samo zene i djecu, bez muzeva. Koja podlost!
Bilo je to vrijeme nadanja i razocarenja. Tek sto nadjes neki broj dobijes nadu, a kad nazoves shvatis koliko licemjerja i ljudske podlosti se iza tih brojeva krije.
A govorila je meni mama jos tri mjeseca prije toga da iz Zagreba voze autobusi za Svedsku, uplatis 300 dm i licnu kartu. Imala je mama i broj. Donijela mi ga. Broj svedske ambasade.
”Ne,” rekla sam, ”gdje cu ja, bona, mama od svoje kuce?” Cak smo se na jednom sijelu i smijali onima sto su tad otisli u Svedsku i kad su se javili da gore vec beru jagode,nama je to bilo smijesno. ”Otisli od svoje rodjene  kuce da svedjanima beru jagode!”Nisam mogla zamisliti da dobrovoljno napustim svoj rodni grad. Bio je to juni 1993. Nisam, tad u junu, ni bila svjesna, ili nisam htjela da budem svjesna, da cu  veoma brzo docekati ovu agoniju avgusta. U avgustu je Svedska vec bila zatvorila granice. Sad vise nije bilo smijesno. Bilo je opasno i neizvjesno.
Zene su se sastajale i poluglasno razgovarale sta nam je ciniti, trazile rjesenja kojih nije bilo na vidiku.
I onda…
Jednog popodneva dodje moja komsinica  Nedja Mujanovic u nasu avliju. U ruci joj cedulja. Smijesak na licu.
“Evo,”kaze “broj telefona zene iz Njemacke…Zvala sam je. Kaze, poslace svima garantna pisma!”
Nisam joj povjerovala. Jer…kako moze jedna zena da ucini za jedan citav grad ono sto pojedinac pojedincu ne moze da ucini. Kako ce ona jedna poslati garancije citavom gradu, a moj dobri prijatelj iz inostranstva ne moze da posalje meni jednoj? Ne, nemoguce!
Ali ovdje nije pitanje pisma, vec stanja srca. Ovdje se radilo o tome ko ima srca da to ucini. To ne mogu svi. To mogu samo oni , koji su od Allaha odabrani i nadareni tom osobinom bezgranicne ljubavi prema svakom covjeku kao Bozijem stvorenju.Cak i prema onom koga ne poznaju i koga nikad nisu vidjeli. A koga mozda nikad nece ni vidjeti.
Uzeh u nevjerici od Nedje cedulju, zahvalih joj se i rekoh:”Probacu!”
Na cedulji je pisalo Munta Hrle i broj telefona pokraj ovog, meni nepoznatog, imena.
Bio je to broj iz Njemacke.
Okrenuh broj, nazvah zenu, rekoh:”Dobar dan, zovem iz Ljubuskog…”Nije mi dala da zavrsim recenicu. Rece:”Znam sta ti treba. Ne boj se, nazovi selam slobodno! Sve cu vas, akobogda, izvuci odatle!Reci mi samo vasa imena !”Vedrina njenog glasa i  njen optimizam padose kao mehlem na moju dusu.
U trenucima ocajanja i bezizlaza Allah dz.s. robovima svojim posalje ljude, insane da im to stanje oblaksaju. Insane, koji stojeci drugima na usluzi ostavljaju trajan trag u vremenu.I u nama! Dobri Allahovi robovi koji rade samo u Njegovo ime. Takva je bila nasa Munta u tom vremenu zla. Plamicak dobra sto zablista. I zauvijek osta u nasem lijepom sjecanju.

Njena garantna pisma su nas izvela iz dzehenema rata. Otisli smo svi, noseni vjetrovima izbjeglickog zivota,  na svoje strane: u Tursku, Norvesku, Dansku, Australiju, Ameriku, …Gdje sve ne?
Ponijeli smo Muntu u nasem sjecanju. Pricali  izbjeglicama iz drugih nasih gradova o njenom dobru. Proslo je dosta vremena. Evo vec skoro 20 godina.
Pravili smo planove da je posjetimo, da se zahvalimo. Put nas nije vodio preko njenog grada Karlsruhe u Njemackoj. Nismo otisli. Zakopali smo je nasem sjecanju kao nesto lijepo.

I onda neki dan, sjetih se. Javi se nesto u meni kao iskrica. Ne mogoh joj se sjetiti imena. Znam da se zove Hrle, ali imena ne mogu da se sjetim. Je li moguce da sam zaboravila? Je li moguce da je mi svi pomalo zaboravljamo? Jesmo li postali nemarni, nepravedni, grubi ili…?
Boze, jel ziva, koliko je stara? Pozeljeh da joj ponovo cujem onaj vedri  glas!
Da obnovim i ozivim jedno lijepo sjecanje!
Njen broj sam vec davno zagubila!Kako da je nadjem?
Raspitivao se moj Faruk kod rodjaka Harisa. Culi smo nekad da je on imao kontakt s njom. Kaze Haris da ne zna. Zna samo da je zivjela u gradu Karlsruhe.
Kako da je nadjemo?
Da je pozovemo na sijelo Ljubusaka! Da je svi i licno upoznamo!Da imamo i sliku zene iz naseg lijepog sjecanja. Jer…svi je volimo i draga nam je, a  da smo je nekad sreli ne bi je prepoznali. Ljubav u ime Allaha i bez ikakvog interesa je cudna stvar. Volis nekoga, a nikad ga nisi vidio. Tako je ona nas voljela te daleke 1993. godine.Tako smo i mi voljeli nju sve ove godine!

Ukucah na google: Hrle, Karlsruhe… To su svi podaci koje o njoj imam…A volim je ko da mi je rod rodjeni…
Izadje broj telefona, adresa i ime Munta Hrle. Jedna jedina s tim imenom u gradu Karlsruhe.

To mora da je ona!

Nazvah njen broj! Javi se dobro poznati veseli glas! Ona je! Hvala ti, Allahu Svemoguci!
Ziva je i zdrava je i jos uvijek nosi vedrinu u svom glasu.

Predstavih se kao ona sto je zvala 1993. iz Ljubuskog. Pitam je, sjeca li se!
Sjeca se, kako da se ne sjeca!

Obradovala se, drago joj! Pricale smo skoro sat vremena! Sjecale se!
Pricala mi je o ljudima koje licno poznaje iz Ljubuskog!
Pricala mi o nasem Nedji Galicu koji je ta pisma docekivao u svojoj foto radnji.
Pricala je kako joj je zelja bila da ga upozna, On je cak jednom dolazio da je vidi, a ona bila odsutna! “Poslije je on umro i nismo se nikad vidjeli ni upoznali!” rece sa sjetom u glasu.”A bio je velik covjek!” dodade.
Pitala sam je moze li doci na nase sijelo 15. jula, akobogda!

Pristala je odmah  i drago joj! Doci ce! Dala mi je i svoj broj telefona iz Bosne.
Raduje se da konacno vidi i upozna sve  svoje ljubusake, kaze!

Pa eto, dodjite u sto vecem broju da se upoznamo sa nasom heroinom! Da obnovimo jedno lijepo sjecanje nakon 20 godina. Da je poselamimo, zagrlimo, da se zahvalimo…Ponajprije Allahu dragom sto nam posla dobra insana u vremenu sveopsteg haosa i zla! Insana, kojeg, evo napokon, imamo priliku  i da upoznamo. Ona je, nama nepoznatima, u nasoj nevolji veliko dobro ucinila!

Dodjite da se upoznamo i druzimo sa nasom dobrom Muntom!

303 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.