MOJ KOMŠIJA ESAD

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Stari

 

 

 

 

 

 

 

Kategorija: Esad Sadikovic

Objavljeno petak, 08 Februar 2013 18:24

Klikova: 424, piše Mito

Napisao sam nekoliko riječi o našem dopisniku – kolumnisti, ljubušaku, žabljačaninu sa trenutnom adresom u zemlji klokana, Esadu Sadikoviću.

Rođen  1961 godine, od majke Jasminke i oca Salema. Njegovom rođenju prethodila je prava drama. Svatovi Salema i Jasminke došli su u kuću u Sadikovića mahali na Žabljaku. Zbog  velike težine prisutnih pod nije izdržao i svatovi su propali kroz pod. Nije nam poznato jesu li svatovi propali prije ili poslije ručka, da li se to desilo zbog bogate sofre, japreka, dolme.

Za mojih studentskih dana sretao sam ga po mostarskim sokacima i slušao na Radio Mostaru. Uvijek prijatan i dobrog raspoloženja, sa mahalskim forama iz rukava.

Izabrao sam nekoliko isječaka iz Esadovih tekstova, oni najviše i najbolje govore o mom komšiji i ahbabu, jednom od mnogih dragih osoba iz mahale.

“Moja majka je drhtaj svile.

Proživjela je život hodeći na prstima da slučajno ne uzbihuzuri koju nemirnu dušu. Hodila je dunjalukom uzdignute glave milujući očima srne sve koje je taj pogled dotekao.

 Bila je posebna a opet obična žena. Sitna žena ogromnog srca. Tiha k’o šapat a opet velike riječi. Iznjedrili je obronci “Vagna”, mladost prosevdisala malo uniže, u Sadikovića mahali a životnu maturu odplesala u čaršiji ljubuškoj. Bila je sitna žena ali je imala srce k’o Butorovica. I u njemu je bilo mjesta za sve i svakog.

Učila nas je da su ljudi jednako vrijedni i da se respekt dobija tako što se prvo daje. Ako nisi u stanju dati i ne očekuj ga natrag. Merhamet i ljubav prema drugom su joj bili zvijezda vodilja. Ljubuški sa onih sjetnih, predratnih razglednica naučio ju je da voli i poštuje sve bez obzira kako se zovu i kud se okreću kad se Bogu mole.

Na onaj svijet je otišla onako kako ga je i živjela. Tiho. Sklopila je oči srne. Smirile su se vode uzburkanog planinskog jezera. Zadrhtala je svila po zadnji put a jedna plemenita duša je odjedrila tamo gdje je uvijek i pripadala u Dženet nebeski.” (Drhtaj svile)

**   Ne znam kako će to izgledati na mojoj biografiji ali moram priznati da moje prvo muzičko iskustvo seže do kasnih šezdesetih i pjesme Jablani se Povijaju sada već rahmetli Safeta Isovića. To je bila jedna od nekoliko singlica u našoj oskudnoj porodičnoj diskoteci. Jablani su se vrtili na gramofonu domaće proizvodnje uz otvoren prozor, povijali se neumorno iz dana u dan, širili sevdah mahalom sve dok se ploča nije isparala, počela onako neprirodno škripati zubima i zazvučala kao istinsko zavijanje jablanova” (Sve bilo je muzika)

**   Tih sam godina neizliječivo bolovao od sindroma Žabljak i svaki trenutak koristio da se vratim staroj raji i loptanju na Bašči. Četredestak godina kasnije i 20 hiljada kilometara dalje i danas nerijetko uhvatim sebe kako sanjam i plovim. Uvijek u istom smjeru. I koliko god da to patetično zvuči, što sam dalje od njega i što me vise godine stižu, na mom kompasu uspomena Ljubuški je sve više moja glavna strana svijeta. Na krilima snova napravim tako krug iznad Ljubuškog, spustim se kao povjetarac na našu Bašču odigram jednu na male do deset sa svojom starom rajom. Snujem tako, dotičem zvijezde a u snovima odzvanja vriska i cika veselih dječijih glasova koji se odbijaju od njedara Butorovice. Eho tih glasova čvrsto je pohranjen u sehare naših sjećanja i zivjeće tamo dok ima nas Žabljačke djece da snove snujemo. (Bašća)

**   Gledano iz Australske perspektive na ovom kontinentu ne postoji nista ili skoro nista sto je blizu. Kupiti novine ili mlijeko najcesce podrazumjeva sjesti u auto jer hodanje, zbog daljine a i celopeka, najcesce ne dolazi kao opcija. Tako i rijec komsiluk na ovim prostorima dobija sasvim drugo znacenje.

Let do Bali-a traje tek nesto jace od tri sata i u ovdasnjim razmjerima Bali Perth-u dodje nesto kao Gradac Ljubuskom. Minus struca hljeba, kavade, pasteta a i Kikin legendarni zeleni Wartburg kao prevozno sredstvo je ovdje zamijenjen avionom. (Bali)

**   Misli lutaju dalje i pitam se onako usput koje slike su moje asocijacije ljeta. I prvo što mi je došlo u glavu u stvari i nije slika nego miris. Miris dolme uz avliju za vrela dana to je moja razglednica ljeta. Na drugom mjestu su razglednice sa kupanja u Baščini a na treće mjesto sam stavio čitanje romana u hladu kostile uz besplatan koncert cvrčaka iznad glave . (Od Zagora s ljubavlju)

**   Taj ‘sivi dom’ poprilično ružne, rane socrealističke arhitekture medjutim ostao je slikovnica najljepših uspomena pogolemom broju čaršijske i prigradske djece koji su pohadjali tu školu. Za ranih osnovnoškolskih dana tu smo se okupljali prije nastave, igrali, smrzavali, smijali, plakali, gladovali, dijelili sendviče ili rum pločice od Zejne, gonjali, igrali klikera i cile pole, zagledali se pubertetski i kenčijali na mali milon načina sve dok nas zvono neizbježnog Hase Selimića ne bi u kolonu utjeralo nakon čega bi se cika i graja iz dvorišta preselila u školske hodnike.

Sjećanja na vremena kad je svijet bio naš a mi mu se radovali punih pluća, djevičanski čisto i iskreno kako to samo bezbrižna mladost zna.

Znam da zvuči pomalo patronizirajuće ali  vrlo često imam osjećaj da smo mi, koji smo rodjeni prije 40, 50 ili više godina, za razliku od današnje ‘inkubatorske’ djece proživjeli ‘free range’ djetinjstvo kada su nam tijesne bile sve četiri strane svijeta. Životu smo se radovali tako da nam je i sivilo zidova osnovne škole bilo obojeno najljepšim duginim bojama.

Tu na asfaltu igrališta osnovne škole odradili smo i svoje male mature i važnije od svega položili ispite one važnije velike dunjalučke škole. (Iza osnovne)

**   U onim malo smjelijim scenama preko ekrana bi ponekad bljesnule ženske grudi što je bio povod za puštanje svih mogućih neartikulisanih pubertetskih krikova i urlika. Oni malo stariji još sočnije bi prokomentarisali scenu uz ono obavezno šta bi joj sve rodijak radio da samo Hollywood nije tako daleko od Ljubuškog.

U slavu tih prohujalih dana, ovih godina, s one druge strane djetinjstva, kad god gledam neki film u društvu moje puno ljepše polovine ako slučajno počinje s onim čuvenim, moćnim urlikom MGM lava ja svečano najavim “Ovaj mora biti dobaaar”. A kad me ona začudjeno upita ”Kako znaš ?” ja sa osmjehom dvanaestogodišnjaka samo odvažno procijedim “Znam sigurno”. (Sve ptičice iz gore)

**   Tamo gdje bi Bruce Lee stao na platnu, u Ljubuškom na trotoaru bi nastavio rodo Hasica Nović. Istinsko uživanje bilo bi gledati rodu Hasicu kako nam na ulici demonstrira sve one čarobne pokrete iz repertoara Malog Zmaja u kojeg je bio zaljubljen. Ovi pokreti još bi više dobijali na scenskom izrazu ukoliko bi rodo, kako on kaže, bio malo ‘pod kahvom’. Otvoreni dlanovi ravnih ukočenih prstiju, noge u jahačkoj pozi sa širokom bazom koliko to uske farmerke dozvoljavaju, oči nakošene koliko se to može fokusirane na potencijalnog protivnika kojeg bi rodo fascinirao prvo svojim pokličom “Uuuuuuh” a onda i  serijom filmski naučenih pokreta. Koliko god da je ovdje bilo šprdancije i zezancije rodi se mora odati priznanje da je imao i stila i talenta.

A onda su došla vremena kad smo mi odrasli i Clint je razočaran, opet u sumrak i opet trudeći se da ne pokaže pretjerane emocije, odjahao iz kina Radnik.Posljednji put je vidjen na Tikiruši. Neki se kunu da su sa njim vidjeli i Bruce Lee-a i Bud Spencera kako se oko nečega svadjaju na lošem engleskom.Još se nagadja je su li okrenuli prema Čitluku ili Čapljini. (Clint Eastwood, Bruce lee i rodo Hasica)

**   Svjestan sam da to i ne zvuči previše knjiški ni poetično i da moju još neostvarenu književnu karijeru stavljam na kocku ali moram priznati da moja ljubuška ljeta mirišu na dolmu uz kaldrmisanu avliju. Da se razumijemo bilo je tu i zlatnog oka Sunca na azurnom nebu i podnevnih koncerata cvrčaka ali dolma je dolma i to je moja asocijacija ljeta. Ta bezbrižna ljeta, osim po dolmi, ostala su mi u sjećanju i po našim dječijim igrama bez granica koje su doslovno trajala od zore do mraka. Tih davnih dana u kojima je nebo bilo puno plavlje a sunce sijalo sjajem rahatluka svaki ljetnji dan imao je prilično šabloniziran scenarij. Poslije budjenja doručak bi se najčešće, onako spartanski, sastojao od kriške namazanog hljeba koja bi bila pojedena u letu  dok bi se istrčavalo na ulicu i tražilo raju za igranje. Mazalo se šta se imalo. Od margarina i Zvjezdinog masla do džema iz Podravkine ‘odtrikila’ kantice sa onim nasmijanim, ugladjenim dječakom koji nam je diskretno sugerirao kako mu je ova kriška legla i ne bi se namučio sa još kojom. (Čivije, Čepovi…)

**   Oni pravi dugotrajniji snijegovi bi nam se dešavali uglavnom kad bi se ujutro probudili i zatekli čarobnu bjelinu koja je pukla pred našim očima. Kao u transu skakali bismo po kući i čekali trenutak da se lansiramo vani i zagrlimo taj magični bijeli svijet. A onda bi udarila realnost majčinog, neninog ili tetkinog glasa: “Ne možeš vani u cipelama”.

Jedne takve bijele godine, koja me je zatekla bez čizama, dedo je spremno izvadio komad kanafe, izmjerio stopalo, otišao do Mujesirine prodavnice obuće i ubrzo se vratio sa glanc novim, sjanim, plavim Jugoplastika gumenim čizmama koje su se u ona vremena obično kupovale za broj veće kako bi mogle udomiti i šarene šlape. Neko će se ovdje upitati pa je li bilo hladno u gumenim čizmama na snijegu.  Hladno, frižider hladno ali koga je bila briga za to. Bili smo vani u snijegu sa rajom, uživali u sanjkanju, grudvanju, valjanju u snijegu sve dok nas prvi mrak ne bi kućama poslao.

A onda kad bi zakročili u februar stvari su se počele mijenjati. Mačke bi počele zavijati pod prozorima sve dok cipela ne bi u kući nestalo. Po livadama su glavu počele dizati prve travke i nagovještavati novi životni ciklus. Do nas bi se odozgo iz Tršćanskog zaljeva na svom putu do Albanije počele spuštati nemilosrdne, studene bure koje su čistile zrak, nebo i dušu od teških zimskih magli. Ljuljali smo se pod naletima bure, zavlačili ruke u džepove, kratko proljudikali na ulici i onda bježali nazad svako u svoju toplu bazu. Ostatak zime živjeli smo u intermecu čekajući nestrpljivo proljeće i toplije dane. Zimu ili ono što smo zvali zimom bi brzo zaboravljali i nestrpljivo se okretali proljeću. Spakovali bi plave gumene čizme u ormar i slijedećih mjeseci užurbano izrastali iz njih. Slijedeće zime izvlačili bi ih iz ponovo iz ormara i ponosno tek formiranim, pomalo nadmenim pubertetskim glasom, govorili “Ovo je meni malo !” i premještali ih direktno u uspomene gdje su i danas glanc nove. (Ljubuške zime)

**   Fikin salon je inače bio puno više od obične krojačke radnje na Gujisti tamo prema periferiji grada. Bio je njegovo carstvo najfinijeg krojačkog zanata prenesnog na Fiku od oca mu takodje čuvenog ljubuškog šnajdera. Za one koji bi ponekad svraćali do Fike bio je to prvenstveno salon smijeha, dobre zabave i apsolutno politički nekorektno rečeno, zdrave zajebancije. Dobre vibracije širile su se iz ove poprilično obične kuće na Gujisti a posjetilac ne samo da je znao da je uvijek dobrodošao nego je mogao biti i siguran da će se tamo uvijek dobro nasmijati bez obzira kako mu je možda mračan dan bio sve do tada. (Zagrebi i pomiriši)

**   Dijelili smo poklone, rum pločice, olovke, klikere, fildžan kafe ali i životni prostor, kućanske potrepštine, alat i sve drugo što nemaš a neko drugi ima i tada mu ne treba. Skoro svaka komšijska kuća bila nam je otvorena i poznavali smo je skoro kao vlastitu. Svugdje smo bili i dobrodošli i paženi i odgajani kao u jednoj velikoj familji. Bio je to ujedno i najefikasniji siguronosni sistem ikad izmišljen. Svi smo pripadali svakome i cijela je mahala vodila računa o svakom dijetetu.

Šiš za kafu / pržanj kružio bi od kuće do kuće, uzmirisao mahalu ali i širio osjećaj pripadanja nečem zajedničkom. Prvi radio ili televizor u mahali bio je skoro društvena svojina. Čitava bi se mahala sakupila ako se nesto važno dešavalo a tome je trebalo prisustovati kako ne bi pao iz istorije.

Sjećam se svog prvog komšiluka u Australiji. Šest kuća osam stanara. Ljudi fini ali džaba ‘niko-ni- skim’. Nije to ta japija. Ime sam znao jednoj komšinici. Ostalima nisam ni lica prepoznavao. Nije da se nismo trudili i pokušavali kontakt uspostaviti i za zdravlje upitati. Ne, to ovdje ne živi. Ljudi su dostatni sami sebi. Nekad se ni sami sa sobom ne mogu nositi.

U ona naša, davno prohujala vremena, čini mi se da smo stoga svi bili bogataši a da nismo toga ni bili svjesni. E upravo zbog toga i sa distance od nekoliko decenija postaviću se u ulogu učitelja i svojoj, a i svim generacijama oko moje, čestitati od srca na položenom ispitu.

U diplomi nam krupnim slovima piše da što smo više dijelili sve smo više imali. Što smo više bili zajedno to smo više jedno postajali. Time smo svi položili najvažniju dunjalučku i ljudsku školu, jedni druge časno u oči gledali, bili i ponosno svoji i velikodušno tudji i jedni drugima bezrezervno pripadali. 

Je li to malo  i zar treba više ? (Doš`o ćumur)

 

Mithad Muminagić, rođen u kući na Žabljaku

.

Esad Zabljak

 

 

559 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*