UCITELJICA

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno petak, 01 Maj 2009 11:16
    Klikova: 3212

munibdelalic

Zavičaj mi se sveo na istrgnute sličice iz nekad bogatog, zajedničkog albuma. I što
te sličice više blijede, to ih ja više pokušavam otrgnuti od zaborava U tim su
sličicama, uz zavičajni krajolik, uz Gujistu i Glavicu, Baščinu i Kravicu, Gožulj i
Crkvicu, Žabljak i Pobrišće, i tako redom, bezbeli i ljudi, čiji me dragi lik ozari
svaki put kad na njih pomislim. Jedan od tih dragih likova je i lik Nisvete Krehić,
moje prve učiteljice.

Nisveta je rodom iz dične Vitine, od Mesihovića. Zbog nje se u meni još od
djetinjstva uvriježila misao da je iz Vitine u Ljubuški samo ljepota dolazila.
Nisvetina se sestra Šemsa udala na našu Gujistu, u Sadikovića dvore, bila nam prva
komšinica, i samo je po dobru pamtim. A pamtim i Nisvetina Ćamila, novinara, naočita
čovjeka, koji je mlad poginuo u saobraćajnoj nesreći, negdje, mislim, na putu
Mostar-Čapljina.
Prisjećajući se Nisvete, svoje prve učiteljice, sjećanje se nekad salilo u stihove,
koji ovako glase:

Bila mi je prva učiteljica.
A prva učiteljica je kao prva
ljubav – zaborava nema. Jer prvo
je uvijek prvo, sve ostalo je samo
ostalo, samo drugo.

U sjećanju nosim žive joj oči
(grumenčići ugljena, razgorena
žeravica, žud, velika kao sreća,
za nečim što tek treba doći…)

“Ljubav je na svijetu najveća” –
govori li to ona još nama, svojoj
djeci? Hoće li nas, sad, po svijetu
rasute, ljubav prikupiti,
kao što prsti prikupe razbacanu
nježnost, toplinu zgasloga milovanja?
Pitam se, sada, ćuteć u prsima žud
veliku kao sreća, koju valja slijediti,
stalno. Jer “ljubav je na svijetu
najveća.”

Inače su nam školu, davno, s dobrom
kažu namjerom, srušili, i na njenom
mjestu bijelo podigli konačište. Da bi,
kažu, putnik namjernik,
bar načas imao gdje predahnuti,
smiriti svoju umornu dušu. I prisjetiti se,
možebit, ona dva oka užarena. I glasa onog
što vodio nas, brižno,  kroz djetinjstvo
što zeleno je posvuda raslo. Njegov nas
nečujni šum i sad (znademo li to?) od zla
časa čuva. I na pravi put izvodi. (Kao
žud velik, kao sreća, jer ljubav je
na svijetu najveća.)

375 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.