LJUBUŠKE KIŠE, ZAGUŠE, ÐULUŠE I ZALJUBLJENI BIDON

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

Esadmala

 

 

 

 

Kafe Nostalgija

“Kad će više stati, ne stala nikad” čulo bi se žabljačkom mahalom za dugih sivih, jesenskih dana uz dubok uzdah koji bi odavao i ljutnju i dosadu i nemir. Sve u jednom dahu.

“Hoće li se kleta više smilovati pa žednu zemlju napojiti” čulo bi se opet tamo u sušno proljeće ili vrelo ljeto kad bi vjetar divlji tango sa prašinom plesao dole u Ljubuškom polju.

Šetale bi tako emocije na čudnoj skali želja i nadanja od psovke do molitve i nazad, od ranog proljeća do kasne jeseni.

Ljubuške kiše znale su biti i blage i pitome i bogomdane. Ljubile bi zemlju strasno a zemlja opet uzvraćala izdašno i mirisom katmera i kavadom sočnom i smokvom mednom. A znale bi opet biti i namrgodjene, silovite, neobuzdane k’o ždrebac kad mu prvi put sedlo na ledja pokušavaju staviti.

akisa

 __________________________________________________________________________________________________________________

One prave, duge, mokre kiše od kojih bi memla kroz kožu izbijala dolazile bi nam uglavnom nekako s kasne jeseni. Svoj dolazak najavljivale bi k’o tek pristigla mlada. Ispočetka bi hodile bi po Ljubuškom na prstima, pazile da koga ne naljute ili na put stanu dok ‘kuću’ ne bi osvojile da se odomaće i svekrvu u kraj gurnu. A onda kad bi pljuhnule vladale bi tamo do kasnog marta pa i kasnije ako im se ‘ćefne’.

Kako Ljubuški nikad pravih, snježnih, ledom okovanih zima, nije imao tako je sve ono što bi došlo poslije oktobra izgledalo kao jedna duga vlažna jesen, koju bi u kalendarske zimske dane znala ponekad ispresijecati ledena bura i najčistije plavo nebo na svijetu. Kiše smo mrzili i zbog toga što u našim mediteranskim dušama nije bilo puno mjesta za vodu i vlagu. Naše su duše skrojene za vedro nebo, sunce i toplotu.

Za dječijih dana u jesen smo ulazili nepripremljeni, još vrelih tijela, bakrene kože i bez i jedne jedine brige pod kapom nebeskom. Onda bi došla prva sedmica u septembru i škola. Malo poslije toga prve zadaće, ispitivanja i povrh svega, taman kao da ovo nije bilo dosta, kiše. Do škole bi gazili u šupljim cipelama ili malo kasnije u gumenim čizmama ogrnuti kabanicama sa kojih je voda uvijek, kao po pravilu, curila ili po kosi ili direktno za vrat. Onda bi dolazilo iskrcavanje u školi i inventura šta je sve ostalo suho. Najčešće samo gaće.

Dzulusa izduzena1

 __________________________________________________________________________________________________________________Foto: Salko Caka Lalic, master of photography

Za jedne takve duge, mokre jeseni stigla me je ozbiljnija upala pluća zbog koje sam u komi bio skoro mjesec dana. Iznenada sam se počeo tresti od groznice u mom tadašnjem trećem A i sjeam se samo da je učiteljica Draga Matić pozvala starijeg brata Mirsu koji me je na rukama odnio gore kući na Žabljak. Čudesne ruke nene Habibe, maslinovo ulje na novinskom papiru prisloljenom na pluća i najdeblji jorgan u kući spasile su me tih ranih sedamdesetih da ne odlepršam nebu prije nego što mladjan dočekam još jedno proljeće.

Za razliku od jesenskih kiša sa kojima se još moglo i živjeti, zimske kiše znale su biti poprilično naopake. Ružne, po vjetru, ledene kao da zbore kad već nema snijega ja ću vam pokazati šta zima jeste.

Još kad bi se udružile sa burama od kojih su se kosti smrzavale, Ljubuški je znao biti vrlo negostoljubiv domaćin. Za kišnih a vjetrovitih dana junački bi kišobrane pokušavali da držimo uzgor a završilo bi tako da bi smo i ostali miš-mokri i skršene ambrele. Kiša ne bi kako treba ni stala u tom bi se odnekud, kao devždenjaci, pojavili cigani sa do očiju nabijenim šeširima i onim drvenim kutijama u kojima su svoj majstorski alat nosili. Derali bi se iz sveg glasa: “Poooopravljamo kišoobrane, ooooštrimo noooževe” a naše bi majke i nene iz kuća izlazile i godile se glasno za cijenu. Kratko nakon toga bi se brkati cigo opet razderao: “Evo ga gospoja, oopet k’o nooov”.

Ono što me je uvijek fasciniralo i zbunjivalo kod naših cigana je to što oni u stvari nisu znali tiho ni govoriti. Sve što su imali reći dolazilo bi glasno i odrješito taman kao da su život proživjeli u zemlji nagluhih. Godinama kasnije, kad su kineski kišobrani postali jeftiniji nego njihove popravke, nestalo je i naših cigana a s njima i jedan dio kolorita koji je onih godina magično bojio naše živote.

kisobran

__________________________________________________________________________________________________________________U ta vremena, šupljih cipela i polomljenih kišobrana, spuštali bi se dole prema gradu Takalama koje su se za jakih kiša pretvarale u vodopad. Iako su postojali kanali s obje strane Takala voda koja bi se nemilosrdno spuštala s Butorovice nije se dala ukrotiti u njih nego bi se silno raspojasala cijelom širinom najljepših kamenih stepenica u Ljubuškom. Skakali bi tako s kamena na kamen izbjegavali vodu i blato i gledali da kao Andrićev pehlivan nekako suhih nogu dodjemo do one okuke prije Pazara odakle bi se već nekako i moglo dalje dole prema čaršiji.

Problem bi ipak nastajao na onoj čuvenoj krivini kod Luke Šimica kuće gdje se opet od silne vode ne bi moglo pobjeći tako da bi često kretali prečicom kroz Pazar gdje bi nas opet čekao onaj čuveni betonski kanal koji je trebalo preskakati u već mokrim cipelama broj 36.

Voda je inače sa Žabljaka bježala kako je znala i umjela. Prolazila bi nam kroz avlije, bašče i mahale i nije birala kuda će. Ako bi usput koju podgradu ili zid trebala ponijeti dole Ljubušacima nema problema. Stiže ekspresna dostava, samo se malo sklonite u stranu – za svaki slučaj.

Pored Takala, druga najdraža ruta bila joj je niz strmi Bilobrig koji je zbog svog glinovitog sastava svake godine drugačije izgledao nakon što bi ga bujice izbrazdale, išarale i iscrtale. Voda bi s Bilobriga bježala dole prema Plantaži gdje bi je dočekale žedne loze buduće majke Žilavke.

Nakon tih silnih zimskih kiša, žabljačke javne česme: dvije Zaguše (gornja I ‘dojna’); Ðuluša tamo prema Kasarni a i Žuberin na drugom kraju svijeta prema Džajinim kućama na Kokotu izgledale bi kao Nijagara. Silna voda bi se obrušavala kroz kameno, ručno deljano korito a huka vode bi se čula već kad bi se okrenulo dole pored Derve Merdže kuće. Ovo je pak bila sušta suprotnost ljetnjim česmama koje bi siroto curile tako da se na kantu vode moralo čekati i po dvadestak minuta dok ne nakapa. I onda nakon tog mukotrpnog infuzijskog nakapanja valjalo je okrenuti gore kući uz Kaldrmu gdje bi od napora, mahanja i gibanja, tanke ruke pola vode na kaldrmi ostavile. Plastični bidoni sa čepom (koji se nakon kratke upotrebe po pravilu gubio) donijeli su revoluciju i spasile dosta povijenih ledja jer su bili hem lakši hem za transport vode pouzdaniji.

kanta1

 __________________________________________________________________________________________________________________U vremena bez frižidera kad bi Ramazan dolazio u ljeto a Zaguša bila otužno tanka i mlaka, znali bi se u predvečerje zaputiti do čuvene Gožuljske česme sa bidonom od pet litara i vratiti se trkom do Žabljaka kako bi voda za iftara još bila hladna. Bilo je ovo dugo, teško ali i zanimljivo putovanje pogotovo jer bi se od Gožulja prema Žabljaku spuštali ‘nizbrdo’ a po dolasku bi nas za nagradu ponekad čekao ramazanski višnjab u ćasi.

Oni kojima su ljetnje suše pak najmanje smetale bili su žabljacki momci i djevojke koji su za ljetnjih večeri i noći do ranih jutarnjih sati na česmama ćosali i usput vodu u kante nakapali. Vjerujem da je dosta žabljačkih najljepših ispričanih priča  direktni proizvod ljetnjih suša i siromašnih Zaguša i Ðuluša. Da nam Zaguše i Ðuluše mogu zboriti kakve bi sve tu priče bile ispredene i šta bi nam sve pripovjedile. Stoga bi u slavu ćosanju i sevdisanju uz kante i bidone na Žabljaku spomenik zaljubljenom bidonu trebalo podignuti.

Bidon

 __________________________________________________________________________________________________________________Pored Zaguše i Ðuluše, drugi izvor pitke vode bio je Žabljačka čuvena zelena pumpa koja je vodu na površinu izvlačila iz betoniranog bunara pred džamijom. Ovo je ujedno bilo i glavno mjesto okupljanja Žabljačana jer ravnijeg mjesta od toga na cijelom Žabljaku nije bilo. Beton puk’o na svojih dvadesetak kvadrata na kojem bi se pola žabljačke populacije naguralo. Dok bi jedni pumpali vodu, drugi bi igrali stonoge na onom kao staza produženom dijelu ispod mejtefa, treći bi šutali minijaturnu loptu na onom najširem dijelu prema haremu, četvrti igrali skambila na onom uzdignutom betonskom poklopcu od bunara dok bi peti pojili kravu na koritu odmah ispod pumpe. I sve to na dvadesetak kvadrata. Gdje čeljad nisu bijesna ni pumpa nije tijesna.

Kad bi mi dječurlija u sumrak odlazili na ‘pišat pa spavat’ onda bi tu dolazili momci i cure (sa ili bez kanti) i pocinjali svoje priče i prve ljubavi.

Zagusa manja

__________________________________________________________________________________________________________________

foto: Hadzera Niksic

Što se tiče same pumpe ona je na žalost većinu svoga vijeka znala provesti kao invalid, polomljene drške. Za nas koji smo ovisili o vodi sa javnih česmi polomljena pumpa bila je ravna katastrofi. Nakon svakog novog incidenta po mahali bi se nagadjalo ko je to opet noćas nalio paču i polomio pumpu jer je ona uglavnom lomljena iz obijesti a ne slučajnosti.

Činjenica da je sva ta voda bježala sa Žabljaka i iz Gornjeg Grada ostavljala je naše bašče i suhe i tužne i zemlje i vode željne. Zbog prirode terena onaj najplodniji, površinski sloj zemlje, ukoliko nije poduprt jakom zidinom svake bi godine skliznuo i pobjegao iz bašča a jadnom domaćinu bi samo ostajalo da za  ljetnjih vrućina pokuša spasiti ono malo zasadjenog da ne bude sprženo i u prah pretvoreno. Kišnica voda bi se do škrtih bašči dovlačila ručno ili u srećnijim i za ledja poželjnijim slučajevima, na magaretu.

Za vedra dana u proljeće nakon što bi blažene kiše novi ciklus života razglasile kad bi se pogledalo odozdo iz Ljubuškog moglo se vidjeti kako Haćkovo magare, Muharemova krava ili Džemina koza pasu blaženo pod ručnom kočnicom dok oko njih luk u strmim baščama vrti repove prema suncu i raste strpljivo u rikvercu.

Proljeće bi nam donijelo i kišu i sunce i maću i dugé i prve trešnje i ljubičice zbog kojih smo se po brdu verali kako bi učiteljicama život uzmirisali.

Po ulasku u ljeto kišama se niko više nije nadao prije kraja septembra a ako bi nas one i slučajno zadesile bile su više nego dobrodošle jer su vrućinu ublažile i zemlju napojile.

Bilo je zanimljivo za oblačna dana otići na kupanje u Baščinu i čekati hoće li kiša udariti. Samo se čekalo da počne padati kako bi svi u vodu poskakali jer je po nekoj čudnoj, dječijoj teoriji, voda tad najtoplija.

Ta toplina nam zapravo jednom za malo nije glava došla. Pred sam kraj jednog davnog, dugog, toplog ljeta, samo koji dan prije početka škole za ubitačno dosadnog mračnog dana okrenušmo prema Baščini na jedno od zadnjih kupanja sezone. Nismo ni nogu u Crno pošteno umočili a kiša je sitno počela padati što je naravno značilo skakanje u vodu. Valja se skvasiti prije nego što nas kiša skvasi.

Kako je kiša pojačavala tako se nebo sve više mračilo a čula se i jaka grmljavina tamo od Lisica. Idealno da se produži do Pjena i počne igrati Bake. Čini mi se da nismo ni prvi krug po Pjenama potjerali kad se najednom strahovit prasak prolomio iz duhana – gore odmah iznad skakaonice. Elektricitetu iz groma nije trebalo dugo da putuje površinom zemlje i dalje vodom dok ne dodje do nas koji smo bili u vodi. Sjećam se da nas je struja opržila po prsima poprilično muški – dovoljno da se jaje na oko ispeče. Iz vode smo poskakali brzinom munje (nikad doslovnije ni prigodnije rečeno) i kunem vam se, nismo se zaustavili prije Sabljića kuća gore odprilike gdje se nalazi današnji restoran Ohio. Još u šoku, nervozno se smijući od muke, tu smo samo uzeli daha i nastavili bosi trkom prema Ljubuškom.

Što se mene tiče, četrdesetak godina kasnije, ja još do daha od straha nisam došao a gromove još uvijek sanjam umjesto čempresa.

 

480 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.