Poslije Dabišine smrti,udovica njegova Jelena,kao vladarica kraljevstva bosanskoga,neprestano je slala glasnike sa pergamentnim smotuljcima,ukrašenim i uzvaničenim kraljevskim pečatom Kotromanića,kojim je pozivala velikaše na razgovor.Sazivala ih je sve,a uistinu joj je bilo važno da dođu samo trojica:Sandalj Hranić-Kosača,Pavle Radinović i Hrvoje Vukčić-Hrvatinić.
Dolazili su velikaši,ali nikad onako kao što je ona željela.Ili nisu bili svi na okupu ili su se međusobno peckali za vrijeme gozbe i potom srdito odlazili,ostavljajući kraljicu samu i bespomoćnu,s tužnim naumom da uspostavi red i mir među njima i njihovim vojskama.
Nije se iznenadila.Ni Dabišu nisu slušali,nego on njih.Šta hoće sad ta žena,zatvorena u svom dvoru,kao u zatvoru ili grobnici?Nije se iznenadila,ali nije ni odustajala.Odlučila je da ona njima krene u posjetu.Pojedinačno.
Uredila se i obukla svoje najljepše haljine.Krenula je prvo u Donje Kraje.
Ponegdje su je putem dočekivali i iskazivali joj čast,ali nekako hladno i gotovo podsmješljivo.Blizu grada Grebena kraljičinu pratnju iznenada napade razbojnička družina.Izgledalo je da napad nije ozbiljan,ali ipak su ga jedva odbili.Poginula su tri njena najbliža pratioca.Ogrtač i bijela haljina s kraljevskim znamenjima bili su poprskani krvlju.odmah su nastavili put.Nešto dalje već su ih čekali velikaševi ljudi i poveli u grad.
Za večerom joj se činilo da njenom domaćinu nije previše krivo zbog ovog napada.Lovila mu je na licu lukav smiješak,kao da je zadovoljan nekom svojom uspjelom dosjetkom.Ili je to samo bio plod njenog bespomoćnog bijesa.Nesvjesno je zatvorila oči i ugledala Dabišu kako ispušta uzde pobješnjele kočije,koja dalje mahnita kroz mračnu šumu,ispunjenu razbojnicima,prerušenim u turske,ugarske i mletačke trgovce-i već je sama u toj kočiji.Dabiša je mrtav,konji glavinjaju i basaju,a ljudi njenog jezika se smiju kao na pokladama.Vidjela je i trojku koja nagoni kočiju u provaliju.Lisca s kosom,uspravljenu Zmiju s nožem i Vuka,nasmiješenog Vuka.
Prenula se.Vukčić se smiješio.
Od velikog pehara vina kojeg je ispila za zdravicu boljela je glava.Povukla se u svoju odaju i utonula u težak,nemiran san.
Usnula je da je ponovno djevojka,samo u bijeloj nevjestinskoj halji,poprskanoj krvlju,koja je žalosno podsjećala na ruho iz škrinje kraljevske nevjeste.Tamo gdje su bila vezana kraljevska znamenja,zgrušnjavaju se pečati krvi.
Klečala je na sedrama rijeke pokraj koje je danas hodila i pratljačom udarala po kraljevskom suknu,mučeći se da haljina izbijeli,da joj vrati prvobitnu nevinost.Onemoćala je udarajući po suknu,a izgledalo je da krv nika neće nestati sa tkanine.
Sva smorena objesila je haljinu da se suši,još uvijek nesvjesna da je potpuno gola.Samo što je dotakla travu u snu,opet je usnula.Taj lijepi san trajaše tren.Kao kap hladne vode trgnu je misao da je gola.Otvorila je oči,izvila tijelo,pokrivala se rukama,uplašena,osvrćući se.
Iz šume je dolazila oluja.Nebo je bilo zamračeno.Počinjala je prva sitna kišica,koja je krupnjala,dobovala po vodi.Vjetar je donosio vodene bičeve i njena haljina se nadimala kao jedro.Spopade je užas.Kiša je bila crvena.Kao krv.Mrlje krvi prianjale su za sukno i razlijevale se po njemu kao slova.haljina je podsjećala na listinu po kojoj ruka vjetra ispisuje sudbinu,ne samo njenu.Slova su se uvrtala i utkivala ravno poput ugarske konjice,da bi se preplitala u spirale turskih jatagana i kalemova,ili su stajala sa strane kao red latinskih povezanih obeliska.Bilo je još puno malih slova,koje je oko jedva vidjelo.
Drhtala je gola pre svojom haljom.Da li će se više ikad usuditi da je obuče?
Ujutro je podigla svoju pratnju i napustila grad,bez pozdrava.Žurila je u svoj zamak Jelena Gruba,da se zatvori,da iz njeg više nikad ne iziđe.Njeni pratioci su nosili malu,draguljima optočenu škrinju za blago,ne znajući da je u njoj samo krvava haljina.
Izvor:TALHE ILI ŠEDRVANSKI VRT