HUSINA KAFANA

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

Ili mjesto gjde su skambili postajali više od igre

EsadmalaKafane, alkohol ili opijanje nemam namjeru da glorificiram i tako pridonosim inače mitskom odnosu Balkana prema toj vrsti objekta. Medjutim, otkako je svijeta i vijeka, život u ovom našem dijelu dunjaluka vrtio se oko, hana, mehane, krčme ili kafane.

U kafanu bi se svraćalo  da se proslavi novorodjeni sin, otuguje slaba vaga, proljudika o problemu s posla ili čisto otkahveniše jedna poslije duga, težačkog dana. U kafanu bi se dolazilo da se protabiri politika, iščemeri o onom što se glasno smije reći ili jednostavno odšuti sve ono što umre negdje unutra nikad neizrečeno.

Kafana je bila i majka i maćeha. Nekom jedini prijatelj, nekom dušmanin, bila je i krivac i utjeha, utočište i pakao. Ako bi se došlo čisto radi kafe ili partije karata bilo bi to kao: evo mene ljudi tu sam da se ‘tuspasim’ popijem jednu prije večere i ja sam svoje odradio za danas.

Esad solja

……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

Kad bi ta kafa prešla u lozu, pa drugu, treću, petu dolazak u kafanu bi se pretvarao kao bježanje od stvarnosti, nečeg što ne valja jal’ kući, jal’ na poslu jal’ negdje duboko u duši. To tiho utapanje u svijet loze izgledao bi kao svojevrsna nepripisana terapija kojom se bježalo u ‘bolji’ maglovitiji svijet sa one strane problema. Slijedeće jutro kad bi se kafandžija onako ‘namiren’ probudio sa istim problemom plus glavom k’o Rahina pećina nastupilo bi presipitivanje je li isplatnije suočiti se sa problemom ili pobjeći od svega istim receptom. Neki bi se otrijeznili za vijeke vjekova a neki nikad nisu imali snage da izrone.

Ko je bolje prošao u ovoj kafanskoj lutriji, vječito trijezni ili vječito pijani ja se ne usudjujem reći. Biće da zavisi kako na svijet gledate i šta od njega hoćete i očekujete.

U kafanu su dolazili i fini i naopaki i oni merhametni i naprasne kavgadžije. Po tome je kafana valjda bila najdemokratskiji prostor na našim bolesno-demokratskim meridijanima. Svako je u nju dobrodošao, onaj s tri fakulteta i onaj bez škole, onaj debelog budželara u zadnjem džepu i onaj drugi crkavice smotane na pola u prednjem providnom džepu košulje.

Ne sjećam se one stare kafane na Žabljaku koja se nalazila dole nekako nasuprot kuće Mine Ruskinje. Tu kafanu je požar spriječio da udje u moj život u onom orginalnom izdanju. Ono što me veže za tu kafanu jeste uspomena oronule, umorne, spaljene, nevelike gradjevine bez krova i identita koja nam je služila da se prislonimo uz onaj dalji  zid okrenut prema Ljubuškom i odradimo omanju nuždu bez podignute noge.

Onaj, ulici bliži, paralelni zid prema haremu služio je uglavnom kao prirodna prepreka da lopta koju smo šutali na ulici uz kafanu ne odluta dolje prema rivini. Ako bi se kojim slučajem lopta dolje zaputila, to bi bilo to, jer se ne bi se zaustavila prije Starog Hotela.

Kafana koje se sjećam jest ona čuvena Husina (poslije za mladje generacije Havina) kafana smještena na najljepšem mjestu na Žabljaku, nasuprot harema u dnu kaldrme i na početku onog nehumano vertikalnog uspona gore prema brdu taman kad duša pomisli ne mogu dalje.

Esad odrina1

……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

Za dječačkih dana ta kafana mi je bila sinonim za onu duguljastu, kvadratnu Lastinu napolitanku (čokoladnu da se razumijemo, voćna je bila baš ‘bezveze’) i malu booocu soka od šljiva koje je babo Sejfo donosio u unutrašnjem džepu svog sakoa poslije dobijene partije skambila dole u kafani. Taj sok ili napolitanka dolazili bi nešto kao desert poslije večere i gustirali bi se na dugo prije komande “Dobro je više, hajd’ sad u krevet.”

Kasnije kad sam se, što bi se reklo zamomčio, usudio sam se i ući u kafanu u kojoj sam, kao gušter u vojsci, uglavnom stajao iza onih starijih koji bi igrali očiju fiksiranih na samo tri stvari: karte, suigrača i suparnike. Ostatak vasione nije postojao sve dok igra ne bi završila kada bi dobitnik trijumfalno zagalamio da čuje cijela kafana “Huso dedera je donesi i stavi na njihov račun”.

Spolja Husina kafana bila je kao bilo koja obična žabljačka porodična kuća. Izvana apsolutno ničim nije odavala da je to javni, ugostiteljski objekat. Čak ni table sa natpisom KAFANA nije imala. Biće da je logika iza toga bila: svako ko to treba znati, znao je gdje je Husina kafana, a oni koji ne znaju nemaju šta tu ni tražiti.

Bila je to u stvari neka vrsta produžetka porodične kuće do koje se dolazilo kroz stražnja vrata kafane nakon što bi se prošlo kroz avliju visokih zidova u kojoj su bile naslagane kištre sokova i pive. Avlija je bila izbetonirana a iznad nje nadvijala se lijepa odrina.

Iznad same kafane nastavljao se zid prema kući Muniba Sadikovića. Onaj dio koji se naslanjao na Husinu avliju bio je vjerovatno vrsta potpornog niskog zida koji je u stvari služio kao neka vrste kamene klupe gdje bi se spuštali cekeri nakon dugog hoda uzbrdo ili be se tu odmaralo kad bi se vukle kante vode uz kaldrmu. Taj zid je bio i neka vrsta spomenara žabljačke mladosti gdje bi oni ostavljali budućim generacijama u malteru uklesane datume i svoja imena sve, ili dok novo ime ne bi potisnulo staro ili dok maltera ne bi nestalo i došlo se do golog kamena kuće.

Hak

……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

Tu ispod tog zida bi isto tako zabljačanke jednu drugo nimalo diskrento pitale ”šta je to se danas pazarilo ?” što je u stvari bio samo šlagvort za puno opširniju diskusiju kako se više ‘vako ne može od ove skupotinje, što bi opet spontano vodilo do slijedeće, puno interesantnije teme “moja jesil’ čula…” “ a jašta sam moja ‘dje njega nadje”. Kad bi se tako našla zajednička tačka i obostrano shvatilo da tu ima još poprilično ohoho materijala za protabiriti onda bi uslijedilo “hajde vala navrati predveče pa da se saberemo”.

Za mladje koji nisu bili željni trača nego da budu predmet trača taj zid i kamena klupa još su služili i za neku vrstu neformalnog sastajališta jer se do gornjeg dijela Žabljaka nije moglo nikud drugo nego tim putem gdje bi se čekao što slučajni što namjerni prolaznik.

Sama Husina kafana sastojala se od jedne prostorije kojoj je falio jedan ćošak da bude kvadratna. U tom ‘nahero’ dijelu kafane, Husina kćerka Hava i Huso pekli bi kafu i čaj, točili lozu i brojali mršavi pazar kad se sve stiša i gusti duhanski dim razidje. U debelom dimu škije igralo se tu skambila, žandara, ajnca, prpe, remija sa izlizanim kartama zavrnutih ušiju, pila se kafa, jak ruski crni čaj, loza, konjak i teretna Sarajevska piva. U kafani niti je bilo jelovnika niti cjenovnika. Svih, odprilike osam, prodajnih artikala i njihove cijene znali su svi u svako vrijeme na pamet. Onakav kakav je uglavnom ters bio, Huso bi vjerovatno pomislio šta se tu ima i pisat i pričat sve se zna. 

Nekad kasnije, možda već kad se stari Huso ‘spustio’ dole prema Plantaži i ubrojio u armiju legendarnih žabljackih rahmetlija, kafana je za Havina vijeka proširena, običnom a opet prelijepom terasom pod odrinom i smokvom koja je ne samo esteski uljepšavala prostor nego i pojačavala i onako debeli hlad. Tu ispod te odrine pucao je pogled preko Ljubuškog i njegove kotline tamo dalje prema Dalamciji sve dok oko može izdurati.

Esad pogled

.Foto Caka…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………

Za njene posjetioce, kafana je imala i ‘stratešku’ vrijednost jer se ispred nje kao na dlanu vidjelo istočno niz čaršiju, zapadno prema Zaguši a svako ko se uputio gore prema Mahali, Poduvaru ili još dalje bio bi vidjen i ispitivan onako u hodu gdje se zaputio i zašto. Bilo je tu i komičnih situacija a najsočnije su bile one kad bi nervozna žena suptilno sugerirala mužu da je bilo dosta kafane i da je vrijeme kući poći. Prozvani bi možda i prebolio ženinu prozivku ali se nije mogao odbraniti od bockanja i potpaljivanja društva iz kafane tipa: “Hajd’ stisni pa nemoj” ili onog ironicnog “Hajde brate slušaj ženu, red je” nakon čega bi smijeh eksplodirao kafanom. Tu su onda nastupale dileme poslušati ženu, poći kući riskirati ‘muškost’ i buduća prozivanja ili pak (prividno) dostojanstveno ignorirati sugestiju i poslije ‘popiti vatru’ kad se neposlušni vrati kući.

Sjesti na tu terasu u ljetnje predvečerje kad sunce počne zamicati tamo za Matokit, naručiti kafu i okrenuti skambila u šestero bilo je na dva koraka od nirvane. Dok je remi i druge ‘modernije’ igre bio nekakav ozbiljan, proračunat, uštogljen, sebičan i namrgodjen dotle su skambili bili raspjevana , glasna, razuzdana, timska igra u kojoj je od same pobjede bilo važnije dobro se zezati, smijati na svoj i tudji račun i busati se u prsa na račun (ne) dokazanog majstorstva.

Skambila bi se rijetko igralo ‘kokonako’, puno češće u piće. To piće medjutim nije bio istinski motiv igranja. Sladje od bilo kojeg soka od šljive, loze ili pive bio je osjećaj pobjede koji bi bio materijal za prijateljsko podbadanje ili čak dobroćudno omalovažavanje igračkih kvaliteta protivničke strane.

U samoj oskudno opremljenoj kafani bilo je tek nekoliko stolova sa onim tipičnim kafenim, drvenim klimavim stolicama. Ali kome je trebalo više. U kafanu se i nije dolazilo radi mermera i plišanih stolica vec radi fildžana besjede, ljudikanja, čašice smijeha.

Esad kartasi1

……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

Po nekom nepisanom pravilu u kafani su vladala pomalo čudna pravila po kojim bi se znalo gdje ko sjedi, za kojim stolom se igra koja igra, ko su ozbiljni igrači, ko je tu čisto radi zezanja a ko da ‘kibicuje’ ili dobacuje. Kod ozbiljnijih igrača, pogotovo onih koji su igrali remija (i to ne za sok od šljive) ako ih karta ne bi išla znalo je doći do žešće nervoze radi kibicera iza njihovih ramena. Nervoza koja je nerijetko prelazila u ifrizluk, prvo bi se ogledala u diskretnom okretanju preko ramena prema kibiceru kako bi mu se stavilo do znanja da je dotičnom igraču njegov pogled gazapli te da je bolje da se pomaknu iza nekoga manje ratobornog. Ako to ne bi radilo onda bi došlo do verbalnog upozorenja tipa “Idji br’te ne’dje drugo, zeherli su ti oči” a ako i to ne bi imalo efekta onda bi postajalo ‘zanimljivo’.

Pored dokazivanja majstorstva svakodnevno kartanje imalo je jednu dodatnu dimenziju rivaliteta gdje su se stvarali parovi koji bi skambilali godinama zajedno. Suigrači su disali jedan za drugog, poznavali se u dušu i mogli su predvidjeti potez svog suigrača. Imali su svoje tajne znakove kazivanja karata, znali su kad je neko ‘pun’ ili samo blefira, znali su kad neko ima svoj dan ili kad ga neće karta tako da se dobijao osjećaj da su svoju igru uzdigli na neki viši telepatski nivo.

Od parova koji će ostati upamćeni kao istorija Husine kafane isticali su se Ibro Maksić -Ćovo i Hajrudin Tančica – Hajruška. Kad su pobjedivali čulo bi se do Gožulja a kad su gubili čulo bi se do Mostarskih Vrata. Da tu nije bilo ni zlobe ni loših namjera dokazivalo bi se već slijedeći dan kad bi ista ekipa već sutra sjedila opet za istim stolom i opet isto onako ako ne i glasnije i sa jos više emocija igrala novu turu od koje život zavisi. Publika, koje nije nikad nedostajalo oko njihovog stola, mogla je za pobjedničkih dana svjedočiti najprobranije epitete od “majstore ruka ti se pozlatila” do skakanja sa stolice u transu i optrčavanja počasnog kruga po kafani.

Za onih manje majstorskih dana čulo bi se opet “Tobe jarabi pa kako ja mogu igrat sa ovim mazlumom” do one “Ko ovog medjeda sjede sa mnom za sto’ Bože sačuvaj”.

Ako bi se neko sa strane umiješao s ciljem da brani nesretnu žrtvu ili pak da potpaljuje, tek bi se onda ugrijalo do usijanja tako da bi oni što se prepiru pjenili dok se ostatak kafane dušio od smijeha.

Najveselije je naravno bilo oko prvog u mjesecu kad bi proleterskom i zemljo-radničkom Žabljaku plate i penzije legle, častilo se što pojedinačno što stolovima a žagor privremeno punog džepa bi odjekivao kafanom do kasno u noć. Fascinirajuće je kako je za smijeh i zadovoljstvo tih ljudi trebalo uistinu malo. Imalo se tako malo a tako puno i svi su to znali. Čitav mali, sretni kosmos živio je u tih tridesetak zadimljenih kvadrata u kojem su Husini i Havini gosti svakodnevno, skoro ritualno pozdravljali kraj jednog dana koji je kao brat blizanac licio na jučer ali i ‘sutradan’.

Nakon što se svjetla pogase i kafandžije zapute kući, večeraju, pogledaju dnevnik i zaspu snom pravednika, kafana i njen teški miris muškog znoja, alkohola i duhana ostajala bi pod budnom stražom Havinog debelog, sivog mačka koji bi na starom avlijskom ruševnom zidu lijeno gledao u mjesec poluotvorenog oka i sam sebi svojim mačjim jezikom besjedio: “I umrijeću a ove ljude i njihov rahatluk nikad razumijeti neću “.

 

475 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.