KAD POGLED ZAGRLI

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

 

 

Harisa2

 

In memoriam: HARISA MAHIĆ – KAPETANOVIĆ

 

Nekad polovicom decembra razmjenio sam nekoliko e-mailova sa Harisom i posljednje što mi je napisala bilo je: “Različite nam hemisfere zemljak… a tako bih voljela da se vidimo.” Bio je to odgovor na moje pitanje :”Kapetanovićko hoćeš li prema Ljubuškom dogodine?”

 

Ispade ne samo da su nam različite hemisfere nego su nam različite i životne staze i sudbine uključujući eto i puteve prema počivalištu medju zvijezdama. Dogovarali smo se godinama kad će nam se poklopiti kalendari pa da se sa različitih hemisfera i meridijana sretnemo u našoj polaznoj tačci – Ljubuškom. Ali kao što poslovica kaže ljudi sanjaju a Bog odlučuje. Zašto je Bog odlučio da mu Harisa sada treba o tome ne vrijedi ni razmišljati. Kad bismo znali odgovor bili bismo bogovi a ne ljudi. Ipak, po cijenu bogohuljenja usudjujem se reći da je na nebu ozbiljna nestašica andjela i da im treba jedno istinsko pojačanje.

Kad bih naišao na Harisu za naših davnih ljubuških sretanja imao sam osjećaj da me svaki put preduhitri i prije nego što izustim “zdravo”, da me zagrli svojim iskrenim, neponovljivim osmjehom. Toliko blagosti i dobrote teško je bilo naći na jednom mjestu. Iz tog sićušnog, krhkog tijela imao sam osjećaj izvirale su rijeke pozitivne energije i optimizma.

Harisu i Sufu upoznao sam još za ranog djetinjstva, zahvaljujući mojoj majci koja se znala zaputiti na kafu razgovora kod svoje rodice, njihove mame.

Životne staze odvele su nas u različitim pravcima da bi se opet našli i sretali onih godina kad se Harisa vratila sa škola iz Mostara. Našli bi se na kafi u Timon-u ili na Duvaru pred sudom i smijali se malim, nevažnim stvarima kojim nas je mladost obilno častila. Ono što je posebno fasciniralo u kontaktu sa Harisom je bila njena neposrednost, iskrenost, sposobnost da totalnog stranca napravi prijateljem za nekoliko minuta. Koji je recept bio za to ne znam. Znam samo da je od sebe davala sve a očekivala nije ništa. Opčaravala je jednostavnošću a nadasve velikim, iskrenim osmjehom punim ljubavi prema svima oko sebe. Imala je nevidjenu sposobnost da čovjek sa njom podjeli najdublje i najintimnije i da se osjeća nekako bolje nakon toga. Nije to bilo ono obično emotivno pražnjenje protkano tračem. Imalo je to neku dublju, gotovo iscjeliteljsku, dimenziju a najpozitivnije od svega je što se čovjek uvijek dobro osjećao i radovao kad bi je sreo već slijedeći dan.

Harisa je imala armiju prijatelja .  Neprijatelja imala nije.  A i kako bi. Ko bi se na nju naljutiti mogao. Ako bi slučajno razgovor išao prema neslaganju razoružavala je onim svojim:”hajde ne zajebaji” praćeno osmjehom. I to bi bilo to.

Nekad prije već rekoh da nam se dunjaluk svakim danom sve više smanjuje. Nestaju dragi ljudi i njihova lica brže nego što to hoćemo a možda i zaslužujemo. Dragi Bože nakon svega kroz što smo prošli očekivali smo da se od onoga normalnog što je ostalo od naših života barem opraštamo jedni od drugih u nekim normalnijim godinama. Očekivali smo da jedni druge na vječni pokoj ispraćamo u sedamdesetim, osamdesetim sa štapom u jednoj i buketom cvijeća u drugoj ruci. Godinama već ispraćam prijatelje na vječni put u četrdesetim, pedesetim i još uvijek naivno odgovor zašto tražim.

Kao po navici, danima prije nego što još jednom napustimo Ljubuški, tamo na kraju ljeta, bojažljivo se pitamo koga to sve nećemo zateći slijedeći put kad (i ako) se ponovo nadjemo pod pitominom Butorovice.

Ove 2014-te Ljubuški neće ponovo vidjeti svoju dragu Harisu. Medjutim, koliko god to patetično zvučalo u ovakvim trenucima, Harisa nam je u amanet svima ostavila prelijepu uspomenu na njenu dragu osobu zbog koje mogu biti ponosni njeni nabliži. Znam da velike riječi ne pomažu puno kad tragedija pogodi, medjutim osjećam potrebu da Maku, Nedji i Sufi poželim, kao što jedna derviška poslovica kaže, da im Gospodar: “podari vedrinu da prihvate stvari koje ne mogu promjeniti” i da nadju utjehu u testamentu ljudskosti i dobrote koje je Harisa ostavila iza sebe.

Gdje idemo kad se oči zadnji put sklope nisam siguran, ali hoću da vjerujem da je od sinoć nebo puno sjajnije za još jednu prelijepu zvijezdu koja nas odozgo pitomo gleda svojim krupnim, dragim, smedjim očima i želi nam laku noć popraćenu najljepšim osmjehom punim dobrote.

Esad Sadikovic

 

 

460 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*