Na kahvi sa…

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

eminanaslovna

Odlazeci iz naseg Ljubuskog polovinom augusta 1993. godine svako od nas je ostavio dio svoje duse tu, na rodnoj grudi. Ostala su lijepa sjecanja na djetinjstvo i drage ljude.
I covjeku je uvijek neizmjerno toplo oko srca pri pomisli na te drage ljude i momente sto ostase…u riznici uspomena.
Dovoljan je trenutak  jedan, situacija ili rijec…da ozivi sjecanja.
To se upravo meni  desilo kad u decembru prosle godine  otidjoh da posjetim naseg Dzevada .
Otisli smo  Faruk i ja  tog zimskog  dana i posjetili ga u starackom domu u Hrasnici,  gdje on sad zivi.
Vec  na startu naseg srdacnog susreta, pocese da naviru sjecanja…
Vidim Fejzinu bascu punu ljudi, vidim Dzevada, stolove, glasan zamor, lagahni ljetni povjetarac sto me miluje po licu…

“Ne čeznemo za određenim mjestima,
već za osjećajima koja ona bude u nama,” rekao je Sigmund Graf

Nisam odavno vidjela Dzevada i nesto mi plaho milo bijase da s njim sjednem, popijem kahvu i promuhabetim…
Dzevad nam isprica da je dosta usamljen i da jedva ceka kad ce ponovo u maju za Ljubuski, gdje planira da ostane tri mjesec sa tetkom iz Norveske…

dzevad

 

Dzevad zeli tako silno da se vrati u Ljubuski…
Mogu ga shvatiti, jer i nase duse zarobljene u ovom skandinavskom sumraku i hladnoci vape za  zarkim hercegovackim suncem….
Odlutase mi misli za cas u taj tuzni august 1993. i postavi se pitanje samo od sebe:”Boze, jesu li oni sto nas tad protjerase sretniji danas? Je li njihova sreca upotpunjena danas, kad mene i Dzevada dolje nema?  Jel sad ti ljudi  imaju  vise zraka da ga udisu? ”
Nesto se tesko nadvi kad pomislih na nasu golgotu i rastanak od najmilijih i rastanak od rodnog nam kraja!
Pomislih na ovih dvadeset godina sto nam u tudjini prodjose! Daleko jedni od drugih!
Ta misao me za trenutak oneraspolozi, ali ponovo se vratih u trenutak stvarnosti i  saslusah Dzevada i njegovu pricu. Kaze, dosta je usamljen i bilo bi mu drago kad bi barem jednom sedmicno imao neko da mu dodje da poigraju karata.Kaze, ima spil karata, nov , neotvoren…Nema s kim da igra…
Kaze, nije navikao ni na ovu sarajevsku klimu…
Pricao nam je o svom sadasnjem zivotu u domu, a kao zlatna nit price uvijek se provlacila ta neizmjerna zelja da se vrati…

dzevadem

 

Dugo sam poslije razmisljala o nasem razgovoru…
Bilo je nesto i lijepo i sjetno u ovom nasem susretu…
Voljela bih da se Dzevad vrati jednoga dana u Ljubuski, jer to silno zeli. Njegova ljubuska dusa je zarobljena u sarajevskoj magli.
Razumijem ga, jer  i sama  sam zarobljena skandinavskim zimama i vjetrovima. Odsjecena i presadjena, gdje se nikad ne mogu primiti, ma koliko se trudila. Ljubuska dusa mi ne dopusta. Buni se! Bas  kao i kod Dzevada!
Ostaje nasa zelja i nada da mozda nekad, jednoga dana, uspijemo da se vratimo.
A dotada neka je selam na sve dobre ljubuske duse, ma gdje u svijetu da su!
I navratite kod naseg Dzevada, ako vas put nekada nanese – na muhabet, na kahvu, na partiju karata….

dzevadja

254 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.