Imao sam relativno skromno ali sretno djetinjstvo. Rado se sjećam nekih trenutaka. Želim zadržati lijepa sjećanja, jer izgubiti njih je isto što izgubiti sebe, svoj dio ličnosti.
Majka je često pravila pitu krompirušu. Poseban doživljaj ze mene je uvijek bivao sami ritual pripreme pite, od same pripreme tjesta, rezanja krompira na sitne kockice. Volio sam gledati kako majka spretno suče pitu na staroj siniji.
Često bi me probudio zvuk oklagije, što je bio znak da će taj dan biti moje omiljene pita krompiruša.
„Pričekaj sinko dok se malo ohladi, zabolit će te stomak“, često bi govorila svome nestrpljivom sinu.
Posebno mi je ostala u sjećanju jedna pita koja se uspjela ohladiti.
U dnevnom boravku naše male kućice u to vrijeme centralno mjesto je imao stari crno-bijeli televizor. Često sam tako uz jelo gledao TV. Nekada onako slučajno, a često sa posebnim interesom dječije emisije, koje su rasplamsavale moju maštu i usput poučavale o životu. Zaista, dječiji programi moje mladosti su bili puni sadržaja kojima su djeca mogla obogatiti svoja znanja, iskustva i vrline.
Na TV-u se taj dan emitovala neka emisija o narodima svijeta. Odjednom, pred mojim očima se ukazaše djeca koja su ležala u prašini. Ogromnih stomaka, dok su odvratne muhe oblijetale njihova izmučena tijela. Posebno sam zapamtio njihove oči, nenormalno velike u odnosu na lica koja su ocrtavala svaku viličnu kost i lobanju. Djeca su plakala, mršava majka je držala svoje polumrtvo dijete u naručju i ljuljala se u agoniji izvjesne smrti svoga čeda. Shvatio sam Etiopija; zemlja Etiopija, gdje djeca svakodnevno umiru od gladi.
Pogledao sam onu pitu ispred sebe, pa u televizor, opet u pitu koja je i dalje isto mirisala.
Mama, ja ne mogu jesti, rekoh. Nisam više gladan.
Zaplakao sam, misleći u tome trenutku kako jedem hranu nekog dalekog vršnjaka koji umire od gladi, negdje na drugom kraju svijeta.
Često se sjetim ovog događaja kada osjetim miris krompiruše! Ali onakav, sa mirisom majke i djetinjstva nisam osjetio više nikada. Gladne djece i dalje ima, kao i onih koji ne znaju cijeniti nafaku koju im je Allah dž.š. dao.
Admir Delalic