Posjeta komšiji…

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

haj2

U julu mjesecu ove godine kada sam stigao kući u Ljubuški planirao sam odmah prvih dana da odem do Hajre Delalića da ga posjetim.
Hajro je jedno vrijeme bio hasta, sretao sam ga često prošloga ljeta u domu zdravlja u Ljubuškom.Dugo je bio na liječenju u mostarskim bolnicama od Bijeloga Brijega do Južnog Logora.


Prolazili su dani, a ja, de ovo de ono, i ne odem da obadjem komšiju.Ovih dana došavši ponovo u Ljubuški jedno od prvih stvari je bilo da odem i posjetim Hajru.
Vozeći uz Glavicu, prema Hajrinoj kući primjetih kako je betonska podloga jos uvijek jaka kao da je radjena prije par dana a ne prije skoro trideset godina.
Sjetih se tada velike akcije koju je pokrenuo Džemil Jakić. Cilj je bio da se probije put do gornje Glavice. Na početku je to  izgledalo nemoguće, medjutim velika upornost i sloga dovela je do ostvarenja zadatoga cilja.
Mnogo se znoja prolilo da se uz “Klitinu” razbije tone kamena da se dobije trasa toliko željenoga puta.Ko samo zna koliko je držalica od tokmaka puklo dok nije doslo vrijeme da se put betonira?
U jednom trenutku “film” se vrati u daleke osamdesete prošloga stoljeća.Pojaviše se draga komšijska lica, rahmetli Akifa Mujanovića, Mahe Jakića,Salke Nevesinjca Pupe, Safeta Jakića i mnogih drugih.
U tom razmišljanju, jedva primjetih da sam stigao do cilja i da puta više nema, stigoh na ravan gdje smo nekada igrali lopte.

 

haj
Gledam oko sebe i vidim da je taj dio dosta zarastao, posebno put koji od Hajrine kuće vodi dalje ka Gožulji.
Očigledno je da ga skoro niko više i ne koristi. Pokucavši na vrata otvara mi ih Hajrin sin Semo.
Selamimo se i sa velikom radošću me uvodi u sobu gdje mu se nalazi otac.
Hajru zatičem u prostranoj suncem obasjanoj sobi, na stolu ispred njega nekoliko je kutija raznih lijekova. Ustaje sa kauča da se pozdravi.
Na licu mu vidim iskreni osmjeh. Drago mu je što sam “povirio” da ga vidim.
Semo isto u nekoliko navrata se zahvaljiva sto sam došao.
Sam sa sobom u tim trenucima razmišljam Allahu dragi, u kakvom mi to vremenu živimo?
Da li smo više izgubili sve ono što je našim dedama i nenama bilo normalno i obično?
Da li je prokleti šejtan uspio u svom zadatku?
Sa Hajrom razgovaram o njegovom zdravlju. Kaze mi “fala Bogu Faruk dobro sam, Ledja me bole i nosim ovaj steznik.”
Bio sam dobro bolestan, rekli su mi da imam rak, kasnije se ispostavilo da je to samo neka mala fleka od upale pluća koju sam prebolovao kad sam bio mali.
Ležo sam dosta vremena u bolnicama, trošio raznih lijekova, inekcija, propatio svašta ali sad sam hvala Allahu dobro.
Semo se brine i oko kuće i sto je potreba.
Hajrin sin Semo koji je do tada bio sa nama selami se i odlazi u grad.
Gledam na sat i polahko se spremam da krenem. Hajro nastavlja da mi priča o unuku Vrnesu koji je na školovanju u Zagrebu.
Jako je ponosan na Vernesa. Bio mi je keže prije dvadesetak dana, veliki više.
Vernes je u Zagrebu završio zagrebačku medresu i sada je upisao fakultet.
Kroz cijeli naš razgovor u svim temama Hajro stalno spominje svoju suprugu rahmetli Hanifu.
Stalno u njegovim očima ugledam suze kada podje pričati o Hanifi.
Puno smo mi moj Faruk i dobra i zla skupa prošli, preko pedeset i dvije godine bili skupa, djecu odgojili i svašta preko glave preturili.
Onda mi kaze: “čuvaj ženu kad čovjek izgubi ženu sve je izgubio.”
Volio bi da sam ja umro a da je moja Hanifa živa.To kaže tako iskreno da vidiš da je to sušta istina.
Probam da promijenim temu razgovora i kažem da moram poći.
Ustaje da me isprati do ulaznih vrata i odnekle uzima lijep šipak pruža mi ga i kaze”ponesi ovo Emini”.
Dok sam išao prema autu sa Babovca se prolomilo gromoglasno  goooool !

haj3

haj1

564 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.