Lideri Srba predlažu da se Sarajevo 24 sata proglasi otvorenim gradom, da ljudi s najnužnijim stvarima pobjegnu iz njega. To i jeste njihov cilj: isprazniti grad, razoriti ga do temelja, nemilosrdno pobiti sve branioce, i onda te ruševine naseliti svojim ljudima, dati im zadatak da ga u narednih dvadeset godina obnove. Sve to onda slaviti kao veliku nacionalnu pobjedu.
Pale, ponedeljak, 11.5.1992.
Noc užasa. S glavom na jastuku, iz pravca Trebevica i Lapišnice cujem potmulu tutnjavu haubica, koje Travnaju Sarajevot. Nocas mi telefoniraju prijatelji, novinari iz Sarajeva, P.K. i M.J., i kažu da samo preko njih mrtvih šumski zlocinci mogu osvojiti grad. Medu tim zlocincima ima i naših prijatelja sa Televizije, iz kafane. Nekad smo se družili, a sada ubijaju svoje prijatelje. Kako je to moguce? Šta se to desilo u nama i oko nas? Ako je istina, a svaka ispaljena granata nosi poruku da je to strašna, neumitna istina, onda je cijeli naš život s njima bio varka. Tjedan koji pocinje bit ce najteži za ljude u gradu. Kako da pomognem familiji i prijateljima?
Dan kao najružniji san, košmar pitanja bez odgovora. Analizirati hiljadu mogucnosti spasa znaci da ce se desiti ona hiljadu i prva, koja vodi u propast. Glad i bolest pocinju da haraju Sarajevom.
Meho i Miralem kopaju i sade povrce u bašti, u nadi da ce ga najesen brati. Mina stalno pita kada ce se moja supruga vratiti iz Sarajeva, da ima s kim razgovarati. Oni znaju mnogo više od mene što se dešava na Palama i okolnim selima. Misle da ja opet znam mnogo više o dogadajima u gradu i svijetu.
Pale, utorak, 12.5.1992.
Gotovo cijelu noc presjedio pored kreveta. Ne mogu da stavim glavu na jastuk, jer je zemljina kora izvanredan provodnik zvuka – tutnjave topova. Kako covjek može uopce da spava ako cuje ispaljivanje granata, prati u mislima njihov let do neke kuce u Sarajevu i vidi je kako se ruši, a ispod ruševina ostaju leševi? Bože, može li ljudsko bice uopce shvatiti tudu bol i smrt?
Danas je pravoslavni svetac Vasilije Ostroški, dan kada je moja majka, iako katolkinja, uvijek slala novac Pod Ostrog (Crna Gora), za naš spas i spas svih cestitih ljudi. Sada sasvim shvacam kako su moji roditelji, raznih vjera, bili samo iskra što svijetli u ovom balkanskom mraku.
Telefonom mi se javljaju prijatelji da su kcerka i supruga juce krenule iz Starog grada prema Ilidži, da bi zaobilaznim putevima došle na Pale. Sin na Pale nikako ne smije doci, jer bi ga odmah mobilisali i poslali na Trebevic. Sada bukvalno umirem od straha, misleci na njihov put. Hocu li vidjeti sina prije nego što Tpode u svijett? Ako ikad pode. Supruge i kcerke nema ni poslijepodne, a ni navece. Šta im se desilo? U gradu je malo zatišje. Nadam se da su žive.
Pale, srijeda, 13.5.1992.
Malo odahnuo na vijest da su Srbi odlucili da Tpet dana prekinu vatrut. Sretni trenutak je ipak zakucao na moja vrata. Djevojka T.S., koja je ranije radila na SA-3, gdje sam jedno vrijeme bio urednik, došla je k meni sa svojom sestrom D. Nedavno su stigle iz Sarajeva k roditeljima koji žive na Vucjoj Luci. S. me gleda pravo u oci i pita:
– Znam da si odbio da radiš za SRNU. Mene su danas sreli na ulici i upitali kada cu poceti da radim za njih. Šta mi savjetuješ?
Iz njenog sicušnog tijela izbija nevjerojatna energija. Kamera ju je Thtjelat, pa je u studiju dominirala pojavom i elokvencijom. Mnogo sam je cijenio. Šutio sam.
– Znam šta misliš. Izvini što sam te to pitala; vec sam ih odbila – odgovara brzo.
Ali to nije bio jedini razlog njihove posjete, vec i telefon u mojoj kuci, taj spasonosni uredaj, koji tek u ratnim vremenima dobiva punu vrijednost. Doduše, na Palama Tiz nje se sve cujet, a njihovi mladici su Muslimani.
Do prije nekoliko mjeseci to je bila normalna stvar. Sada je smrtni grijeh. Nacionalno odredenje postaje sudbonosno za mnoge ljubavi, brakove, prijateljstva. Sada je sve puklo. Vidim i osjecam koliko ove dvije djevojke pate. Kao leptirice poletjele su na telefon. Nije im smetala ni nesnosna, bucna muzika iz slušalice, koju emituje Radio srpske republike BiH.
Izlazim u vrt da im ne smetam. Kada se vratim, izgledaju kao pokisle ptice. Dotukla ih je spoznaja da tih petnaestak kilometara što ih dijeli od njihovih mladica izgleda kao petnaest svjetlosnih godina. Odbacile su kategoricno sve racionalne razloge da ostanu bezbjedno s roditeljima na Vucjoj Luci i po svaku cijenu hoce da se vrate u grad. Sada sa mladicima Trazraduju situacijut ulaska u Sarajevo. Kako su mi draga ova dva mlada ljudska bica. Donose sa sobom nadu da još nije sve potonulo u beznadnu noc. Dajem im knjigu Czeslava Milosza Zarobljeni um i još neku Tlakšu literaturut.
Citajte, samo citajte – kažem im – tako se najbolje pobjeduje ludilo.
Koliko sam srecan. Cuo se preko telefona s familijom. Živi su i traže put, put izlaska iz sarajevskog pakla.
Srpska vlast na Palama vrši popis kuca i stanova. Prvo muslimanskih i hrvatskih. Useljavaju izbjeglice što u talasima dolaze na Pale. Ocekujem da dodu k meni.
Nakon dugo vremena cuo se telefonom s dobrim prijateljem i kolegom s posla. Rekao mu da pošalje k meni svoju bolesnu majku. Divna, tanjušna i suptilna žena, za koju uopce ne znam kako podnosi sav taj užas. Ne znam koga bih više žalio: novorodene bebe, majke, djecu, mladice i djevojke ili starce. Svima je jedna mocna, nemilosrdna sila razorila svu zbilju i sve snove. Djevojke su otišle, opet sam potpuno sam u kuci koja me podsjeca na mrtvacki kovceg.
Pale, cetvrtak, 14.5.1992.
Užas! Do sada najteže bombardovanje grada i najkrvavije borbe na padinskim dijelovima. S puškom u ruci ili bez nje, mladici jurišaju na Mojmilo, Vraca, Jevrejsko groblje. Ledi mi se krv u venama od slika koje vidim na Tvekranu. SRNA daje svoju verziju borbi: TTo je džihad!t Sve što nije srpsko, za njih je džihad.
Zovem TV Sarajevo i kolega K.B. mi kaže da su Sarajlije krenule na sve ili ništa. Osvojili su vec neka neprijateljska uporišta. Na tamnom, zamrznutom nebu sija pun mjesec. Nije li sve ovo njegovo prokletstvo? Noc vampira što bebama sisaju krv? Kao utvara hodam kucom i molim Boga za djecu i suprugu. Strah me totalno paralisao.
Za sutra najava avionskog bombardovanja Sarajeva. Je li to moguce? Ako je ovaj rat, ovaj napad na Sarajevo bio moguc, onda je i to moguce. Osvijetljene mjesecinom, Pale izgledaju sablasno. Po cesti hodaju do zuba naoružani ljudi i Tcuvaju mir svojih podanikat. Mislim da sanjam.
Pale, petak, 15.5.1992.
Je li moguce da je svanuo petak?
12.00
Vijesti: TBiH odolijeva zvjerskim napadima agresora. Sarajevo je razrušen grad…t . Od Muslimana se, Tu interesu njihove sigurnostit, traži da predaju oružje. Palama hodaju po trojica Tcinovnikat u pratnji naoružanog vojnika i popisuju ljude, imovinu, stoku. Majka mi je pricala da su to isto radili odmah nakon oslobodenja 1945. S Televizije me zove usplahiren glas prijatelja M.J. i moli da nekako saznam šta se desilo sa našim kolegom N.K. koga su Tzarobili Srbit. Brine se za njega, da ga ne ubiju, jer je pošten covjek. Kakav šok. Gledam ga na Srpskoj televiziji kako ljubazno i zadovoljno caska s urednikom IIlijom Guzinom, nekadašnjom komunistickom perjanicom, što je u ime komunista sa TV ekrana presudivao prije suda ljudima Tsvoje nacijet. Sada vedri i oblaci na SRNI. Našem kolegi N.K., za koga smo se svi brinuli, ne fali ni dlaka s glave. Kaže kako je dobrovoljno prešao na srpsku stranu i da ce raditi za njih. Vojnim helikopterom odlazi u Srbiju da obide familiju i da se nakon toga Taktivno ukljuci u njihov radt. Bože, kako je covjek lažno bice. Za njega bi svi stavili ruku u vatru, a on se tako jeftino prodao.
M.J., koji se toliko brinuo za njega, sada urla u slušalicu da ce ga vlastitim rukama kad-tad ubiti. Osjecamo se strašno prevareni i stid nas je.
Pale, subota, 16.5.1992.
Subotnje jutro kao i svako drugo. Više uopce nije bitno koji je dan, datum, sat. Sve se pretvorilo u jedno do kosti golo trajanje, bez pocetka i kraja. Kolegica iz redakcije TV Sarajevo place i vrišti na telefon, jer nam je uvaženi kolega, dobitnik mnogih nagrada za ekološke emisije, N.A., u zatvoru na Ilidži. Kaže mi da zovem SRNU, Televiziju i ostale na Palama i objasnim im da TSrbi nemaju pravo da hapse naše kolege samo zato što su Muslimani i što stanuju na Ilidžit.
U kakvoj je zabludi. Šta misli, tko sam ja, koliko mocan da ovo objasnim ljudima, kojima se ne može apsolutno ništa objasniti.
Kolegica M.J. nastavlja da psuje i place, pozivajuci jedan narod Tda bude castant, a nije ni svjesna da su te rijeci potpuno izbrisane s ovih prostora gdje ja živim. Smirujem je i tješim da cu Tuciniti sve što mogut. Biti na Palama, makar i u izolaciji u kakvoj sam ja, za neke ljude u Sarajevu znaci da si Tipak njihov i da za njih radišt. Razumijem ih i ne osudujem. Jednog dana, ako preživim, pogledat cemo se u oci.
-.-PHOTO: OSLOBOÐENJE-.-Saznajem da je danas u gradu malo mirnije i da ce mi stici supruga sa kcerkom. TVidimt njihov put kroz razrušeni grad, prelazak preko mosta kod hotela TBristolt, mosta gdje su pokretna meta za nekog manijaka ubicu, legitimisanje, provjeru na Grbavici, koju drže Srbi, ulazak u kamion, makadamski put preko Kasindola i sjevernih obronaka Jahorine, dolazak na Pale. TVidimt taj put i Tvidimt cetnike sa kokardama, kako ih puštaju ili zadržavaju. Šapcem: TSamo da produ, a nakon toga neka idu sa Pala, što prije. Žene još mogu otici.
12.00
Totalni rat u Sarajevu. Puca se na sve zgrade, na civile, iz svih vojnih kasarni. Svaka nada za mir ustvari je jedna velika varka. Svaka izjava o primirju velika laž.
15.30
Supruga i kcerka konacno stigle na Pale. Kakva sreca. Pale im djeluju nestvarno tude, strano, mirno. Kcerka je skoro mjesec dana provela u Dobrinji i Starom gradu, a supruga pola mjeseca. A otišla je samo na dva dana. Pune su utisaka, pa molim da mi ih pribilježe.
Ovo su sjecanja moje supruge:
Sarajevo, srijeda, 29.4.1992.
U kamion su se usput ukrcavale neke žene i muškarci, iz njihovog razgovora saznajem da cesto idu do Sarajeva, tj. do Vraca, odakle ih je srpska vojska evakuirala; sada žive u tudim vikendicama po šumi, njihove kuce na Vracama su pretvorene u topovska gnijezda. U Sarajevo odlaze da pokupe što više svojih stvari. Usput nekoliko vojnih kontrola; licna karta sa Pala i prezime omogucavaju prolazak. Putnici primjecuju da je put sve bolji i bolji, prije mjesec dana putovalo se dvanaest sati, sada stižemo na Vraca u 11 ujutro. Šokirana sam kolicinom oružja, vojske i izgledom nekada pitomih Vraca. Ulijecem kod prijateljice M.J. na Grbavici. Kod nje prozori zamraceni dekama. Smije se što skacem na svaki pucanj oko kuce. Ona se vec navikla, kaže: – Carapici vježbaju, ulete u transporter i opale ludacku vožnju po Grbavici, pucajuci po okolnim prozorima.
Praceni pucnjavom, pretrcavamo most kod Prirodnomatematskog fakulteta, vozimo se tramvajem do centra grada. Gledam spaljenu zgradu TUnioninvestat. Ona ide na posao, ja produžavam do Principova mosta.
Grlim djecu. Dobro izgledaju. Odlazim popodne po novac kod Š.D., sa njom dogovaram da njena svekrva sa unucicom i moj sin zajedno krenu za Brcko. Kod Katedrale prisustvujem iznenadnoj pucnjavi, svi gosti što sjede po okolnim kaficima munjevito skacu u zaklone. Vecina vadi pištolje, žene vicu Tubij ga, ubijt. Iz jednog haustora izvode mladica u trenerci, prolaznici ga udaraju, svi govore da je to snajperista koji je pucao. Meni ostaje mucan dojam da se radilo o nekom lokalnom obracunu – to zakljucujem po komentarima prisutnih. Telefonski dogovori oko sutrašnjeg sinovog odlaska; spakovani cekamo zoru. Noc ispresijecana rafalima i udaljenim granatama.
Sarajevo, cetvrtak, 30.4.1992.
Prve jutarnje vijesti i paraliza: most u Brckom miniran. Šta sada? Dok nešto ne smislimo, idemo u kupovinu i u Visoki komesarijat za izbjeglice, po papir koji mom suprugu treba omoguciti prolaz u Sarajevo.
Kupujemo kafu i hranu. Tržnica je bijedno prazna. Ljudi šetaju, puni nekog ponosa. Susrecemo poznanike, sa svakim se grlim, osjeca se neko novo drugarstvo. Odlazim u Šipad, šokirana sam izgledom demolirane kancelarije. Rupa u zidu i radijatoru velika kao lubenica. Popodne, oko 16 h, vracam se iz kafane u kojoj sam susrela mnoge zajednicke prijatelje, sprema se kiša, a na ulici više nema žive duše. Ljudi su vec na bezbjednim mjestima. Haustori se zakljucavaju, stalna kontrola ulazaka i izlazaka. S. i J.M., stanuju tacno preko puta Vojne komande, veoma nezgodno mjesto, otvoren prostor – Miljacka, Park cara Dušana. Spavam istrzano.
Sarajevo, petak, 1.5.1992.
Sa J.V., odlazim na tržnicu pored Zetre – tu ima samo tjestenine, sjemenskog luka, cigareta, deterdženata. Smijemo se tome kako je J.M. jucer mislio od obicne grmljavine da su granate, a zapravo jucer uopce nije gruvalo. Bar ne u našem dijelu grada. Predlažem joj da posadi luk, cudi se da se to može u saksiji. Ja stalno panicarim oko hrane. Pred njenom kucom vidim rascvjetali maslacak, objašnjavam joj da je to ustvari taj Tradict koji se za skupe novce prodavao na tržnici, pokazujem joj šta je kopriva, šta se sve može jesti. Sad joj je žao, jer su sanjali svježe bilje, a bilo joj je pod prozorom.
Uvece, iznenada, pocinju Tpljuskatit u blizini. Sad i meni nije prijatno ostati u stanu. Silazim prvi put u podrum. Velik, austrougarski. Samo jedna improvizovana klupa pored uglja. Malo stanara, dvoje male, tihe djece, njihova majka i otac koji cuva puškom haustor, tri stare gospode, muž jedne od njih, S., ja, moja djeca. Hladno je, svi su u zimskoj garderobi. Granate padaju tako blizu da debeli, kameni zidovi podrhtavaju. Kasno u noc ulijece Vjeko, sin penzionera koji žive u potkrovlju. Preskakivao je preko njemu poznatih dvorišta, javlja da Bašcaršija gori, na Skenderiji borbe prsa u prsa. H. se trese od straha. B. place, kasnije kaže da je plakala zbog Bašcaršije. Kad se granatiranje smanjilo, skupljamo hrabrost, vracamo se u stan i obuceni pokušavamo odspavati.
Sarajevo, subota, 2.5.1992.
Šok kada sam skupila hrabrost da izidem van. Bašcaršija demolirana, spaljene radnje, staklo, staklo, staklo, rupe po kucama, u zraku lebdi prašina od maltera, izlozi polomljeni ili s rupama od gelera, samoposluge vec Topuhanet. Kupujemo šecer, i dalje susrecem poznanike, koji se raspituju za Mladena. Zbog iznenadnog granatiranja, bježimo kuci.
Poslijepodne, u 16 h, kriomice posmatram najavljeno iseljavanje vojske iz Vojne komande. Park je vec ozelenio, pa se ne vidi dobro, a i upozoravaju me da se sklonim sa prozora, jer snajperi Tvidet infracrvene zrake. Odjednom primjecujem u koritu Miljacke, ispod mosta, dvadesetak mladica, šaroliko odjevenih, naoružanih. Svaki cas, kad pridem prozoru i provirim oprezno, oni se sve više približavaju Komandi. Slutim gadno zlo, jer je traženo da iseljavanje bude potpuno bezbjedno. Mladici se, kao u partizanskim filmovima, kriju iza stabala, ali su sve bliže Komandi. Kolona maslinastih kamiona, a vide se i bijela vozila UN, polako krece. Ubrzo se cuje pucnjava. Šta se dogada? Kasnije, na TV slušamo Kukanjca i Kljuica, kako se prepiru, da li se pucalo ili nije. Tacno je da nije bilo uniformisanih teritorijalaca, ali je tacno i da se pucalo.
Uvece pocinje bal vampira, taman kada smo mislili da ce biti mir. M.J. se nije vratio kuci pa se S. strašno brine. Vani je ludnica, ja mislim da se vode ulicne borbe i da ispaljuju rafale u samom haustoru. Pušim prve cigarete nakon februara. U uglu podruma spremne pivske boce sa Molotovljevim koktelima. Vjeko i njegov otac ulijecu u podrum i kažu da gori zgrada Statistike, dijeli nas zajednicko dvorište. Panika raste, jer kuda, ako se požar raširi? Zovemo vatrogasce, podrum postaje sve topliji. Kratkim crijevom muškarci polivaju krov male garaže u dvorištu. Sa stepeništa se može vidjeti da je plamen užasan. Srecom, vjetar ne puše u našem pravcu. Cuju se vatrogasni šmrkovi, ali cujemo da gori i Pošta, i tko zna šta sve ne.
Sarajevo, nedelja, 3.5.1992.
Nema kruha. Pecemo ga od posljednjeg kilograma brašna. Jedemo kruh i mast.
Sarajevo, ponedeljak, 4.5.1992.
Od prijateljice Š.D. posudujemo malo brašna, ona mi daje i šecer i tjesteninu. M.V. se nudi da kupi nešto hrane na TV. Iz ljudi zraci neka želja za pomaganjem, jednostavno, ne osjecam se napušteno.
Sarajevo, srijeda, 6.5.1992.
Granatiranje ocigledno smišlja netko tko želi psihicki uništiti ljude. Kad se nadaš da je sve konacno mirno, Tpljusnet neka granata u samoj blizini, a taman kad se pripremiš na vampiranje, onda par sati osluškuješ tišinu. Mislim da sam toga dana pretrcala Principov most i konacno kupila kruh. Shvacam kako je strah od gladi jaci od straha od metka. Kakva sreca imati kruh i za sutra.
Sarajevo, petak, 8.5.1992.
Sina stavili na spisak pri Jevrejskoj opštini. Nova nada za njegov odlazak. Mora biti stalno spreman, jer ce biti obaviješten pola sati prije polaska. Avionski let bit ce besplatan, što mi bar malo olakšava brige. Planiram povratak na Pale, nazivam M.J. na Grbavici, drugom dijelu grada, provjeravam situaciju, ali sve se mijenja iz casa u cas. Kad je ovdje mirno, tada na Grbavici bjesni. I obrnuto. Opet nema kruha.
Sarajevo, nedjelja, 10.5.1992.
Spavamo obuceni, stalno spremni za podrum. Dan pocinjem slušanjem radija, kako bih znala može li se izici iz kuce, u potragu za hranom. Savladavam strah od otvorenog prostora; sada vec znam: metak koji se cuje sigurno me nije pogodio. Onaj koji pogada necu stici da cujem. Danas od M.V. dobivam nešto brašna, graha i još neke hrane. Raspoloženje se odmah popravlja. Djeci stalno brojim zalogaje, cini mi se da su stalno gladna. Dnevno imamo samo jedan obrok, ali zato pijemo caj bez šecera i jedemo kruh i mast. Možda sutra uspijem otici na Grbavicu.
Sarajevo, srijeda, 13.5.1992.
Shvacam da ne mogu obici ni prijatelje koji su udaljeni dvije (bivše) tramvajske stanice. Vrlo je opasno za hodanje, nikada se ne zna gdje ce i kada Troknutit. Svi koriste ovaj izraz. Bila kod B.R., molim je da sin prede k njima, da bude bliže Jevrejskoj opštini kada dode trenutak evakuacije. Sin nakon dugog vremena jede prženo jaje. Divni ljudi, utrpavaju mi tablu slanine, nisu tako nespremni za glad kao S. i J.M.
Susret s kolegama mog supruga, divan dan pred kafanom TSant, puni su optimizma, duhovitosti, zaboravljam da je pakao oko nas. Telefoniramo kuci. Trcanje preko Principova mosta po kruh, izmedu dva napada onih psihopata s brda. Spakovane smo, cekamo da bude miran dan, da krenemo. Ne mogu više objašnjavati kcerki da trošimo dragocjenu hranu naših prijatelja.
Sarajevo, petak, 15.5.1992.
Konacno krenule. Oko podne nas TV kombi ludackom brzinom vozi pustom ulicom; ispred kasarne TMaršal Titot svi liježu na pod. Ovdje se masovno gine od snajpera. Iskacemo iz kombija kod TBristolat, prolazimo kontrole teritorijalaca, pa zatim prelazimo mali, drveni most. Covjek se toliko privikne na pucanje, rafale, grmljavinu oružja da o tome skoro i ne razmišlja. Osjecam strašnu promjenu na Grbavici, koja je sada mrtvacki pusta, iako na SRNI govore o normalnom životu na Tslobodnojt teritoriji. Samo poneko lice proviruje iz haustora.
Nocimo kod M.J., jer smo zakasnili na posljednji autobus za Pale, kako nam kažu u srpskom Tkriznom štabut. Iznenadena sam, prošlo je tek desetak dana, a umjesto vojnih kamiona, vec se i autobusi koriste. Lj. J. pozelenio od straha jer su ga u Kriznom štabu htjeli zadržati da ga mobilišu. Tek kada saznaju da nije Srbin, puštaju ga.
M.J. prica o užasu koji je preživjela prije dva dana kada su dvojica pijanih vojnika banula u njihov stan, prijeteci da ce je zaklati ako nadu TGospinu slikut. Dok je, paralisana, sjedila, oni su na brzinu ispreturali stan, pa, i dalje prijeteci, otišli njihovim susjedima, po istom poslu. U svim stanarima raste strah od razularene vojske koja ih okružuje i vec se useljava u napuštene stanove. M. i Lj. misle da uskoro moraju preci iz ovog dijela grada u dio koji drže BH – teritorijalci. Zamijenit ce stan s našim zajednickim prijateljima.
Sarajevo, subota, 16.5.1992.
Stari i bolesni bracni par, ona u spavacici, tri mlade djevojke, ispracaju ih uplakane majke, cekamo kombi do Tilave. Na Tilavi tri sata cekamo da prode konvoj kamiona koji dolaze u Sarajevo. Neki su krcati vrecama brašna. Iz kamiona trešti gromoglasna narodna muzika. Tu je i nešto kao bolnica, helikopteri slijecu i odlijecu, ostaju prazna, krvava nosila. Konacno se ukrcavamo u vojni transporter pun srpskih, jako mladih vojnika. I to sada kad je Karadžic davao izjave da ni jedan Tsrpski vojnik nije ostao u Bosnit. Sve su to vršnjaci mojeg sina. Jednog vojnika, kome je muka od truckanja, zovu TBosanact. Konacno stižemo na Pale.
Pale, nedjelja, 17.5.1992.
Nestvarno lijepo nedjeljno jutro. Ležim u krevetu i smišljam sve moguce i nemoguce nacine kako da sutra ili prekosutra odem u Sarajevo i pokušam sina prebaciti preko Ilidže u pravcu Splita. Zove me prijatelj sa TV (rasvjetljivac) M. i place. Poginuli mu prijatelji-vršnjaci na pragu kuce, kod Hadžica. Pita me šta da radi, kamo da ide, kome da se prikloni? On ne želi, nece nikog da ubija. Njegovo selo je srpsko, ali on nikada nije gledao tko je tko, a sada mora da puca na svoje prijatelje Muslimane. Nece da puca, hoce samo da se spasi od ovog ludila. Razumijem ga, ali moja utjeha da ovo mora proci malo mu pomaže. Kao i meni.
Kasni, nocni telefonski poziv režisera Miodraga Tarane koji je sada na Palama i svim srcem i dušom radi za SRNU. Osjecam zebnju oko srca da ne kaže samo kratko: TDoci cu sada k tebit. On zna, i ja znam, da može doci kad god želi, da mu ne mogu apsolutno ništa, da je dovoljna jedna njegova rijec i da me više nema. Srecom, ne najavljuje dolazak, vec samo trijumfalno kaže da je još jedan, ovaj put veliki šef sa Sarajevske televizije, M.K., pobjegao iz grada na Pale i pridružio im se. Kasnije zovem TV Sarajevo i kažem im to. Oni su šokirani i ne vjeruju.
Pitam režisera Taranu mogu li s papirima Visokog komesarijata za izbjeglice – da sam njihov saradnik – otici u Sarajevo i Tizvuci na Pale bolesnu tetkut? I njemu i svima vec sam više puta rekao da mi je sin još prije rata otišao u Englesku. Da znaju da je još u gradu, to bi bio moj kraj (a možda i njegov).
Kaže mi: – Ti papiri UN za vojsku koja je preuzela kompletnu vlast na Palama ne znace ništa. Mogu te na putu ubiti ili obuci u uniformu i poslati na front.
Šta sada uraditi? Slušam kako lider Srba, Karadžic, izjavljuje na Sokocu kako Toni znaju šta hoce, to je srpska država BiH i to ce ostvariti svim sredstvimat. Po njemu, Hrvati i Srbi su vec podijelili teritoriju, Muslimanima su ostavili oko 18 odsto. Stari, iskusni ljudi kažu: TOvdje covjek nikada ne zna u kojoj ce vjeri i državi umrijeti.t
Pale, ponedeljak, 18.5.1992.
Ovo pišem u utorak, rano ujutro. Došla žena s djetetom, sa Vucje Luke, kod nas da telefonira u Sarajevo i sazna šta joj je s mnogobrojnom rodbinom. Žive u svim dijelovima grada, oženjeni su i udati za pripadnike raznih nacionalnosti. Sada je sve to razbijeno u paramparcad. Kako da se snade i svima pomogne kad su ih sada podijelili na Tnaše i njihovet, a do jucer su živjeli svi skupa, kao složna porodica. Cetrdeset i sedam godina smo se miješali iz ljubavi, a sada nas dijele iz mržnje. Kako ljudi na to pristaju? Dolaze i dvije djevojke, sestre sa Vucje Luke, da telefoniraju. Upoznaju suprugu i kcerku i dugo pricaju. Lakše mi je nekako, jer više nisam potpuno sam. Telefoniraju svojim mladicima, gugucu, i dogovaraju se šta da urade, kako da ih ova nacisticka ruka sasvim ne razdvoji. Miluju naše pse i pricaju o svom Oskaru, koji je potomak našeg starijeg psa, Daše.
Na ekranu Sarajevske televizije gledam kilometarsku kolonu autobusa Djecje ambasade i privatnih automobila, što odvoze hiljade ocajnika iz grada koji gori i krvari. To je put Tgdje su druge stanice beznadat – Kafka. Kroz stakla se vide uplakana lica majki i djece. U gradu ostaju ocevi i braca, da se bore ili da cuvaju stanove. Kakvo je to apokalipticno cijepanje familija. Svima je zajednicko malo nade i puno beznada. Možda je i moj sin medu njima. Ništa ne znam o njemu. Rat ga je ulovio u najopasnijoj godini, osamnaestoj. Uzdam se u njegovu snagu i razum, da ce u nekom drugom svijetu, gdje se ljudi ne cijene po oružju, naci sebe.
Iz Sarajeva – Vojnicko polje, zove novinar M.A., koji u stanu krije dva odrasla mladica (svog i bratovog sina). Šali se, iako znam kako mu je, da momci puno jedu. Ide na Televiziju i iz restorana im donosi malo hrane. Vec je pet dana bez struje i vode. Da je sam, našao bi put izbavljenja, ovako ih cuva od lovaca na mlado meso. Danas ili sutra može se ostvariti ona stravicna prognoza o avionskom bombardovanju grada. Ne mogu da vjerujem u to.
Bože, šta donosi današnji dan?
Zove me S.T., poznanik sa RTS, i moli da pomognem njegovom sinu ljekaru, koji je u bijelom mantilu pobjegao iz Koševske bolnice na Pale. Mladic dolazi k nama, supruga mu daje nešto garderobe da se presvuce. Dok s apetitom jede, prica da u gradu više nije mogao podnijeti sumnjicave poglede pacijenata kada mu procitaju ime na mantilu i kako ga na Palama, kad god kaže Musliman ili Hrvat, ispravljaju i govore da mora reci Tustašat. TMoja profesijat, kaže, Tkoja ne zna za naciju kada je u pitanju bolesnik, totalno je srozana.t Stid ga je i to ne krije. Odlazi u srpsku bolnicu na Palama, da vidi šta ce raditi. Krajnje sam oprezan prema njemu, jer ne znam šta mu smijem reci.
Saznajem da mi se sin jucer nije ukljucio u konvoj, koji je od strane vojnika SDS zaustavljen na Ilidži i sada putnici služe kao taoci. Smjestili su ih u veliku sportsku halu i pocinju pregovori o uslovima da ih se pusti. Takve sam ucjene gledao samo na filmu. Televizija snima te Tpregovoret i pokazuje svu sumanutost i prljavštinu ovog rata.
Mladi ljekar dolazi samo da nam da lijek potreban Ðulzidi. Kako ga je uspio dobiti? – pitam. -Ovdje je nevidena ludnica. Ne zna se tko pije, tko placa – gorko se smije i odlazi. Naoružana dvojica idu po muslimanskim kucama i vrše pretres, u potrazi za oružjem. Supruga se baca na generalno cišcenje kuce. Kakav je smisao rada u besmislu rata?
Pale, utorak, 19.5.1992.
Dobrinja, Nedžarici, Vojnicko polje u agoniji gladi i ocaja. Potpuno blokirani, bez hrane, vode, struje. Na Palama ima svega onoga, ali su Muslimani na smrt preplašeni jer, umjesto da se stiša, rat se razbuktava. Samo hrabri se usuduju iz Gornje caršije preci u Donju, gdje se nalaze sve važnije institucije srpske vlasti. Mislim na Dobrinju, Nedžarice i shvacam da je to smrt Novog grada i ljudskih snova da je život u Novom gradu najlagodniji.
Lideri Srba predlažu da se Sarajevo 24 sata proglasi otvorenim gradom, da ljudi s najnužnijim stvarima pobjegnu iz njega. To i jeste njihov cilj: isprazniti grad, razoriti ga do temelja, nemilosrdno pobiti sve branioce, i onda te ruševine naseliti svojim ljudima, dati im zadatak da ga u narednih dvadeset godina obnove. Sve to onda slaviti kao veliku nacionalnu pobjedu.
Govorim si da je ovo možda velika Tpobjedat srpske vojske nad nedužnim civilima, ali strašan poraz srpskog naroda. Pet hiljada djece i roditelja i dalje je zatoceno na Ilidži, dok vojska i politicari pregovaraju. Gledam ta izmucena lica i stidim se što sam ljudsko bice. Muslimani iz Sarajeva bježe u Hrvatsku, Srbi na Pale i u Srbiju. Tko ce naseliti ovaj grad ako ostane potpuno pust?
Na Pale stiže B.R., prijateljica kod koje se sada u Sarajevu nalazi moj sin. Njen muž je ostao u gradu, nece da napusti stan ni Sarajevo. Sva je van sebe i samo prica o užasima života u Sarajevu. U njenim rijecima osjecam prijekor što sina nisam doveo na Pale, bez obzira što bi ga mobilizirali. Ona bi da mu sacuva život, a ja i život i obraz. Da li je to moguce?
Pale, srijeda, 20.5.1992.
Budenje u 4.00. Svice zora. Gledam u baštu gdje raste luk, peršun, krompir, celer, ribizle i mislim kako da ga bar malo pošaljem našim prijateljima u gradu. Nisam više siguran da cu krompir na jesen vaditi iz zemlje. Nisam više ni u šta siguran. Gledam neke stare novine (na Pale uopce ne stiže štampa) i neku staru fotografiju Hitlera u njima. Gleda me kao da je ustao iz groba i šeta oko mene. Ne mora on da ustane, njegovi nasljednici su vec oko mene.
-.-PHOTO: OSLOBOÐENJE-.-U prodavnici blizu naše kuce stigla roba iz medunarodne pomoci. Tu besplatnu pomoc nova vlast sada prodaje gladnom narodu. Kupio sam tri pakovanja holandskog margarina, kome je vec istekao rok upotrebe. Više nemam ni dinara. Uzdam se u komšinicu Enisu koja ima malu prodavnicu u blizini i koja mi daje hranu na veresiju. Na Palama proglašena vojna uprava, tj. suspendovana kompletna civilna vlast. Korak po korak tonemo u mrak fašizma. Najavljuju prinudno iseljavanje svih ljudi koji ne potpišu Tizjavu o lojalnosti srpskoj vlastit. Po cijenu da izgubim i kucu i baštu, pa i život, necu to potpisati.
Ništa, apsolutno ništa me ne može prisiliti da obucem uniformu i uzmem oružje u ruke. Kad covjek postane svjestan svog položaja, donese konacnu odluku, onda postaje potpuno miran.
Vijest o pregovorima na Ilidži. TAko vojsci u kasarnama date hranu, onda cemo pustiti djecu da napuste grad.t Svijet postepeno otkriva cud Balkana. Pregovori Tuspješno završenit; izmucena djeca i majke idu u koloni prema Splitu. Stari majcin prijatelj N.K. mi Tgleda u kafut i kaže da ce sve biti u redu, da ništa ne brinem. Znam da me tješi, ali i to je puno.
Supruga je na prozore prema cesti postavila zavjese, iako ih nikada nije voljela. Ne znamo da li da se smijemo susjedi, koja kaže:TE, kada vi stavljate zavjese, onda mora da ce biti rata!t
Pale, cetvrtak, 21.5.1992.
Ništa, apsolutno ništa, samo bol i strah.
(nastavlja se)