Poema BRATU SABITU

ado

Juče je otišao moj ahbab
dan je bio oblačan
bez kiše, jer nebo je čekalo
nebo iznad Blagaja se strpilo
dok jedna dobra duša svoj mir ne nađe
pod zemljom, iznad ceste koja gleda na Bunu
Nikada mekše zemlje nisam vidio, kao suze Omerove
mirne kao Mujo, brat njegov
hiljadu dova učeći bratu
kiša juče nije padala, niko bihuzur nije bio od Sabita
kao u životu, ko što nije, nikoga loše pogledao
dobrog rahmetliju smo ispratili…
i tek što smo spustili ruke, nebo je zaplakalo
sitnom kišicom, da mu duša žedna ne ostane
braća išaret da dobiju, onaj smiješak na licu Sabitovom
u mezar je otišao, meleke da raduje, ljepotom džana
iskrenog
kao kiša Njegove milosti zemlju što obraduje!

1029 Posjeta 1 Posjeta danas