KADA JA BUDEM MALI

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

mali

Kada ja budem mali, svi će biti veliki osim mene. Gledat ću odozdo njihova lica, i blentavo, naivno uvijek klimati glavom i govorit, jes’ tako, da, aha.

Kada ja budem mali, sve će mi se želje ispunjavati, znat ću namjestiti facu uz koju sve prolazi – čiko, možeš li mi dati paja? Ja hoću onu vejiku čokojadu.

Kada ja budem mali, sve će mi biti ravno do mora, i baš ništa neću kontati, i svijet će biti lijep, samo će sunce sijati, a kad je kiša, nestašno ću šljapkati po lokvama. Baš niko me neće ružiti zbog toga – šta ću, kad sam mali.

Kada ja budem mali, neću morati ići na posao, i sve će mi biti ‘na gotovo’, zabava čitav dan, igra, baš me briga, radit ću šta želim. Ne moram u wc-u ni vodu povući, to će već neko drugi uraditi za mene.

Kada ja konačno budem mali, baš će me biti briga za velike, reći ću slobodno šta mislim, i kad su ružni, neraspoloženi, kad mi se jednostavno ne sviđaju. Čiko, ti mi se ne sviđaš, ne želim s tobom da se družim.

Kada ja budem mali, pjevat ću pjesme koje želim, a mogu pjevati u inat, ako znam da se nekome baš ta pjesma ne sviđa.

Kada ja budem mali, trčat ću livadama, brati cvijeće u poljima, ležati na vlažnoj travi i gledati u nebo, držeći neku travku u zubima za koju su uvijek govorili da je otrovna.

Kada ja budem mali, imat ću žabu krastaču za kućnog ljubimca, lovit ću joj muhe i komarce za koje ću sam biti mamac.

Kada ja budem mali, svima će reći istinu – to nije pravedno, to nije fer, to nije lijepo. Mama, zbog čega se ljudi ubijaju? Babo, zašto se ljudi mrze? Kako to, svi govore o ljubavi a onaj dječak na TV umire od gladi dok ja jedem previše? Kako to, ljudi imaju velike kuće, a samo dvoje u njima živi? I sve ću pitati što mi nije jasno. Morat će mi odgovoriti. Ako ne budu željeli, reći ću im da ne želim biti veliki.

Kada ja budem mali, sakrit ću se od odraslih, tamo gdje me ne mogu naći, i gledati i slušati kako viču moje ime. Baš da vidim kako će se snaći, da mi više nikada ne kažu – e dosta te više.

Kada ja budem mali, komšiji ću krasti trešnje, a onome ljutom, namrgođenom, koji nije volio djecu, polomit ću sve grane.

Kada ja budem mali, popet ću se na najviše drvo, i vikat ću kako ne mogu sići – baš baš me zanima ko će se popeti do mene, a ko će samo galamiti odakle me vrhu.

Kada ja budem mali, neću onoj curici reći da je volim, samo ću je povući za kikice, neka vrisne, da me pamti. Sigurno će to ona bolje zapamtiti kad poraste od onog mog – volim te.

Kada ja budem mali, sve ću suprotno, i onda će, da me smire, nagraditi nečim što volim, ili još bolje kad me budu pitati šta želim, reći ću najskuplje, najbolje, i ako budu imati nešto protiv, jednostavno ću plakati. Odrasli su tako slabi na suze djece.

Kada ja budem mali, odlučit ću da nikada ne porastem, da pero za moja djela nikada ne zapiše ništa od onoga što sam loše uradio.

Kada ja budem mali…

Admir Delalić

226 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*