Moj babo Džemal

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Babo_rahmetli_naslov

Moj babo Džemal, rahmet mu njegovoj duši, rođen je u Ljubuškom 1919 g. Otac Ibrahim i majka Fatima, rođena Mujezinović, imali su šestero djece, kćerku Džehvu, udata Sadiković i sinove Saliha, Hamida, Hilmiju, Džemala i Mustafu, svi preselili na ahiret.

Svi su se razišli kasnije, Doboj, Zadar, Beograd, Zenica. Tetka Džehva bila je udata za Selmana Sadikovića i radila kao blagajnik u Vinariji u Ljubuškom. Kasnije se i babo vratio u Ljubuški.

Poslije prelaska na ahiret dede i nene, kuća u Ljubuškom ostaje prazna. Babo je čeznuo za kućom i za Hercegovinom i odlučio je da se vrate u Ljubuški, prvo po pola godine, sezonski, i onda za stalno 1964 godine. Babo je ostavio posao i sigurnost i došao na zemljoradnju. To je uveliko uticalo na život i sudbinu cijele porodice.

Dedo

Moji dedo Ibrahim i nena Fatima

U to vrijeme, u ljetnje doba u Ljubuškom je bila kriza za vodu. Iako je bilo puno česama, u vrelim ljetnim danima dotok vode se smanjivao i mlaz vode bi oslabio. Na svim česmama su bili redovi za vodu. Babo je jednog dana išao na Gožulj na vodu, na česmu ispod rezervara. Ta se česma ključala naveče da bi se rezervar nalio do sutra. I taman kad je babo došao na red, rahm. Fejzo je zaključao vodu i rekao mu: “Da budeš došao ranije drugi put.” To je bio razlog da babo počne kopati prvi bunar u avliji. Babo je bio nadaren bioenergijom i mogućnosti otkrivanja vodenih tokova u zemlji, što se pokazalo korisnim za mnoge bliže i dalje komšije.

Prvi bunar je iskopan i ozidan, ali je bio uzak i plitak, nedovoljan. Tada se babo odlučio da iskopa drugi bunar u avliji, puno širi i dublji, to je bio veći projekt. Nije mi poznato kada je taj bunar završen, ali smo uvijek u sred ljeta imali hladnu, pitku vodu. U tom se bunaru takođe hladile lubenice i sokovi po potrebi. Rahmetli Ševal Maksić je zidao bunar, bio je majstor.

 

Kada su potrebe za vodom bile veće, za bašće i zalijevanje, babo se odlučio da kopa bunar u bašći na vrhu Takala (ispod Takala). To je bio vrlo težak projekt i koštao ga je puno i novca i snage, a i mi ostali smo osjetili. Mi smo se patili četri godine s tim bunarom. Prve godine kiše su došle ranije i strane bunara su se obrušile i zatrpale bunar, napravilo se malo jezero. Isto to se desilo i iduće godine, a tada su kiše i oborine povukle i dio Takala dole. Idućeg proljeća babo je podigao veliki betonski zid prema Takalima da bi opet počeli s kopanjem bunara. Zemlja iz bunara bi se vadila kantama uz pomoć konopa i kolotura, ručnom snagom. Ni te godine nije se uspjelo u namjeri i iduće jeseni je bunar opet zatrpan kišama i velikom vodom koja je s Butorovice jurila pored Takala. Te zime je i betonski zid skliznuo u rupu. Te godine je počela i kampanja protiv babe, peticija s potpisima, da se taj bunar zauvijek zatrpa. Ali to nije prošlo, jer pošteni ljudi nisu htjeli potpisati protiv babe. Rahmetli Mehmedalija Mahić Dalko je pomogao babu ekonomski, posudbom. Te godine je babo morao prodati lijep komad zemlje na Mejdanu, koji mislim nije nikad prežalio. Četvrte godine se opet počelo iz početka. Babo je našao dva radnika iz Tuzle, tvrdili su da su bili rudari, koji su radili čitavo ljeto. Mi smo počeli koristiti čekrk, koji je babo napravio u Željezari i koji se i danas nalazi na bunaru. Radovi su dobro napredovali te godine. U neka doba došao je i rahmetli Ševal Maksić da radi svakodnevno, prvo da pomogne kod iskopa, a onda i da ozida bunar. Pored nas djece, pomagao nam je puno rođak rahm. Merim Sadiković, kao i Hamo – Hamica Muminagić. S božjom pomoći, s hajrom, te godine je babo uspio u namjeri, bunar je ozidan i betonska deka je izlivena. Moj dragi učitelj Sakib Mušić jedne prilike je pohvalio babu s vrha Takala: “Aferim Džemalaga, ovo ni preduzeća nisu u stanju da urade”. Hvala mu, a i mnogi drugi su podržavali babu tokom čitavog procesa, ali protiv božje volje i sudbine se nije moglo.

Cekrk2

Čekrk

Babo je vjerovao u zemlji kao izvor života i prihoda, kao dugoročni kapital.  Svaki ušteđeni dinar je koristio na kupovinu zemlje, većinom od komšija koji su selili u Sarajevo ili druga mjesta.

 

Babo je dobar dio života proveo na pijaci. Prvo na starom Pazaru, sa betonskim stolovima, na putu prema Gornjem gradu. Poslije na privremenoj lokaciji kod Privredne banke i vojnog odsjeka. I na kraju na novoj pijaci, tržnom centru. Mnogi su ga poznavali i respektovali. Mnoge “kolege” sa pijace su mu ostavljali robu na povjerenje na dan ili duže. Prve šipke je prodavao školskoj djeci koja nisu imala tu ljepotu. Tada bi se oni cjenkali ko pravi trgovci. Babin moto je bio da je šipak zdraviji od bilo kakve čokolade. Prilikom takve prodaje dobijao je puno sitnih para, koje je ostavljao na stranu. Sjećam se da sam jedne prilike išao s njim do rahm. Reze Dizdarevića da kupimo kravu. Babo je ponio između ostalog kesu punu sitnih para koje su brojali u Rezinoj kući na Gožulju. Ja sam tada dobio naranču od Rezine kćerke Rusme.

 

Jednog ljeta je kupio kamion lubenice. Proveo sam mnoge noći s njim na pijaci čuvajući robu dok su lokalni tatini sinovi pokušavali, i uspijevali, ukrasti po koji komad, divna naša omladina, znam ih sviju.

Mnoge iftare je dočekao na pijaci, koje bi mu ja donosio malo prije akšama. Nijedan ramazan nije propustio da ne preposti. Na teravije je išao kad su mu poslovi dozvoljavali. Mnoge bajrame smo otklanjali skupa, zajedno s braćom. Tada nas je budio zorom, na sabah, sevap je bilo doći rano u džamiju. Abdest se uzimao, oblačio je čisto odijelo, i svi bi krenuli u džamiju. Poslije klanjanja bajrama, poslije čestitanja komšijama, išli smo kući da mami i sestrama čestitamo. Tada bi se probala prva baklava koja je mirisala već nekoliko dana.

 

Jedne večeri su dva lokalna pokeraša i pijanice, nalokavši se u kafani “Park” našli su za zgodno da se dodatno zabave i da maltretiraju babu na pijaci. Razbacivali su mu stvari i gađali ga gajbama i robom. Babo je vikao na glas: “Milicija upomoć!” Taj glas je došao do mene na Žabljaku i ja sam sletio do pijace. Junaci su nestali nazad u kafanu. Babo me poslao do policije na Guisti i uskoro su došli policajci Škrobo i još jedan kolega. Pošli su za počiniocima, ali su junačine pobjegle kroz Ahmine breskve (meni su imena poznata).

 

U vrijeme hajke na efendiju Asima Smajića, u “mračno” doba, širokogrudno ga je podržavao. U tim vremenima nekoliko ljudi je klanjalo džumu, isti ljudi su klanjali i dženaze: Omer Ibrulj – Cirlik, Ale Tančica – Šobata, Šaćir Košarić, Haso Korjenić, Mujo Mahić – Mulasalihov  i babo. (nekoga sam preskočio, halalite, javite mi)

 

Babo je pisao stihove / pjesme u kišnim jesenjim i u zimskim danima. Nažalost nismo uspjeli sačuvati nešto od toga u turbulentnim danima. Sjećam se, kroz maglu, nekih stihova:

 

“Meho i Ešefa luk sade,

pomaže im brat Mito,

radovaće se cijelo ljeto…”

 

“Smokva i šipak su zdravo voće

u mjesecu desetom

na trpezu doće…”

 

Kad sam ja malo “odskočio” i počeo ganjati loptu, babo bi često rekao: “Sine moj, šuplja lopta, šuplja glava.” To mu nije bilo drago, bezvrijedno gubljenje vremena, rekao bi. Isto tako, kao žestoki navijač Veleža išao sam ponekad na utakmice u Mostar. Jedne prilike babo me savjetovao: “Sine moj, ideš u Mostar i vičeš – živio Velež, neka te sine ovdje u našoj bašći i viči – živila Butorovica.”

 

Babo rahmetli je preselio na ahiret u junu 1993. Stalni pritsici, prijetnje, priče, vijesti, uticali su na njega. Preselio je pod borovima na starom Pazaru, Meliha Uštović je sjedila s njim. Irfan Korjenić je naišao s autom i odveo ga do Doma zdravlja gdje je prestanak života potvrđen.

Šta se desilo tog junskog dana, koja sila, koji pritisak, psihički ili fizički, čovjeku dođe do tijela i srce mu prepukne? Bog dragi odlučuje, babo bi često spomenuo.

Znam da mu je otac bivše ministrice u hrvatskoj vladi, pokoj njemu duši, rekao jednom prije 40 g. u mom prisustvu: “Kad ćete vi Turci seliti?” Razlog je bio naša krava koja je slučajno pasla travu uz vinograde na plantaži. Znam da ga je otac mog profesora, inače lokalni moćnik, pljunuo, u mom prisustvu, na staroj pijaci. Razlog je bio jedan prazan holandez koji sam ja greškom uzeo, a nisam trebao. Ali trebalo je pokazati silu pred narodom, pokoj i njegovoj duši.

Znam da se tih dana niko nije osjećao ugodno, bivše komšije su okrećale glave, bojeći se za sopstvenu “sjedalicu”. Čast divnim i plemenitim izuzecima kojima ćemo vječito biti zahvalni i sjećati ih se. Iako su i sami mnogo rizikovali, ljudskost je pobjedila nad mračnim silama. U mom slučaju moram spomenuti poštenu familiju Primorac, neka im Bog podari sve što požele.

 

Rahmetli babo je sahranjen u žabljačkom haremu, dženazu je klanjao hadži Asim ef. Smajić.

 

Mithad Muminagic, rođen u kući na Žabljaku, iznad Takala

20. maja 2016

 

muminagici

Petero braće Muminagić i sestra

Mahala

Mahala Žabljak, kuća Muminagića, džamija u pozadini

DzamijaZabljak

Džamija na Žabljaku

magarad

Pored starog Pazara, foto, Hajrudin Mehmedbašić

.

702 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

2 thoughts on “Moj babo Džemal

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.