Mili moji,
ja stvarno ne znam šta vi od mene hoćete. Pomišljam, po srijedi je zabuna, možda da se predstavim, da od toga krenem.
Ja sam zemlja između Tare, Drine, Save, i ušća Neretve, Bosna i Hercegovina. I da me sutra pojede Velika Hrvatska, ili Srbija, ili Albanija, ili Kina, još će dugo negdje stajati da sam to ja, Be i Ha.
Ja sam zemlja, a to što vas muči je država. Država i zemlja nisu ista stvar, država ste vi, a opet, često se obraća meni, i zaziva mene, i manipuliše mnome, i u moje ime štošta čini i potpisuje.
Nemam ja sa tim, u suštini, nikakav problem. Moje je da budem, a vaše da činite. Šta vi od mene činite, to je vaša, i samo vaša stvar, pa zamoljavam da me izbacite iz jadikovki i kuknjave, spominjite me u sevdalinkama, i odama prirodi.
Niste ni prvi ni posljednji. Neki su me gradili, neki rušili, zalivana sam krvlju, suzama i znojem, i kao svaka zemlja, ne pripadam nikom, ali kad su me kupovali time su me kupovali. Sad me se kupuje i pustinjskim novcem, i premda mi svaka kap tjelesne tekućine ima tapiju na komad duše, volim, brate, i kad me se cijeni. Kad me se gleda ko čudo i džennetom zove.
Neki su me pošumljavali, neki stavljali fabrike gdje im nije mjesto, a vi me satrovaste otrovnim gasovima, a što prznite, kao stoka, to nikako ne mogu da shvatim. Na koga ste tako aljkavi. Nisu vaši preci pali s Marsa, već na meni rasli, od mene živjeli, zato ne razumijem otkud takva mržnja prema meni, od koga ste to naučili. Otkud smeće na planinskoj stazi do Lukomira, u rijekama, ma bilo gdje u prirodi, šta vam to znači?
Kunete me i napuštate, kao neću ja vas držati taocem, kao u meni nema sreće, kao prokleta sam. Mislite da krv nije i drugdje padala. Da u njemačkom ili američkom tlu nema krvi, suza i znoja, da te zemlje nemaju prošlost. Sve što je bogato, vašom prirodom je prokleto, ne svojom, već vašim gladima. Mogli ste u meni, kao i gdje drugo, učiti se boljem i rasti. Mogla sam vam, između napora, krijepiti usne borovnicama i planinskom vodom, puniti stomak patkama i grožđem. Mogla sam vam, kad zasluga poda, biti raj nad rajem i sjaj nad sjajem. A mogu biti i nešto što se sanja, oplakuje i nikad nema.
Prostije rečeno, ja sam cura, vi ste momak. Ja sam lijepa, privlačna i plodna, vi ste frajer što se za me bori. Kakva me god država svojatala, neko će me uvijek htjeti. Vas baš i ne znam, pritom, mogu duže da čekam, a ne starim.
Ja vas hoću. Ne što vas želim, već što ste moji, i ako imate moje državljanstvo, možete na meni praviti državu. Vi ste na meni mogli napraviti državu boli glava. Napravili ste neko sranje, i dvadeset godina kasnije nemate pojma šta dalje sa tim sranjem, nikad mi himnu niste završili, a popis da ne spominjem. Ma i taj Dejtonski sporazum ste izgubili.
Pristali ste na državu rascjepkanu na toliko nivoa vlasti, da je praktično nemoguće na meni vojšnoj izvesti nešto do kraja kako treba. Stvarno ne znam jeste li mogli komplikovanije. Ma i gradove, pa i škole ste rascjepili, ma šta pričam ja, ljude na gene cijepate. Pređite odmah na cijepanje atoma, to je davno izmišljena stvar. Inače, sad je bozon aktuelan, a u modi suprotno – ujedinjavanje, udruživanje, sinergija, folovi-golovi, pa ako vam nekad dođe da se apdejtujete, da vas ne iznenadi što je 2016-ta.
Da može mnogo bolje, odgovorno tvrdim. Evo, na primjer, nekoliko primjedbi. Zašto djecu vodite u smrad, dim i buku na zabavu, umjesto u prirodu? Zašto sami sebi zagađujete pitku vodu. Ja je izbacim kako treba. Volja vam planinsku kišnicu, volja vam ljekovitu termalnu, eto i mora ima. Da pijete moje rijeke, pecate u mojim jezerima, Bog da vas vidi. A vi iskrčite šume, začepite rijeke, pa na klizištu podignete kuću. Možda vaši i jesu s Marsa, kad razmislim.
Zašto ne berete moje ljekovito i samoniklo bilje, zašto ne proizvodite hranu. Zašto me ne njegujete i ne održavate. Koliko je po meni minskih polja (hej!), starudija, otrovnog otpada. Briga li koga, priča li se nekad, uz kaficu, o tim minama, na primjer. Imate li neku predstavu da sam vaša, i da treba da ostanem vašoj djeci, i da se isplati srediti me.
Kako ste dozvolili da ljubitelj elektronske muzike iz Bijeljine nije čuo za Adija Lukovca.
Jel ja stvarno trebam mećavama i poplavama da vas tjeram da budete ljudi i držite zajedno. Šta mi to fali, eto šta mi fali, pa ne možete bez belaja, u miru da me mezite i srkućete, šta to druga ima a nemam ja, jel do mene, jel do mene, ili je do vas pizda vam materina, da vam pizda materina.
Svaka kap krvi koju sam upila, svaki jauk koji je odjeknuo mojim prostranstvima, sve je to bilo za ovo što je danas. Ja sam dar. Ja sam vaša. Jagma je, znate ono, svjetska populacija, progresija, bla bla, jagma je oko zemlje. Ne države, već mene, zemlje. Države se prave i brišu jednim potpisom, zemlje se samo jednom prave, davno. Moje je, kao ostavinskom advokatu, da vam kažem, u amanet sam vam ostavljena. Piramide bi se dale napraviti od lobanja kojima sam plaćana, i ne želim više da me se plaća tako. Ako se stradalo za bolje sutra, to sutra je danas. Budite dovoljno dobri za dobro danas. Budite svoj na svom. Pogledajte me, podignite me iz blata, operite sa mene garež i prašinu, pogledajte me, kako sam lijepa, i plodna i privlačna, kako sam vaša, ne tucite me ko pijanac ženu, već vodite ljubav sa mnom.
Ja sam vaša, pred Bogom i narodom, redom i zakonom, i budite srećni u meni. Svi ste tu koji treba da ste tu. Dajte svoje najbolje, svoju mudrost, ljudskost i vrlinu, svoju vjeru i nadu, neka se priča, vašim unucima, kako je i previše krvi palo da bi zemljom ponikao mir. Kako je čovjek bio slab, kako je svijest bila skromna, kako je glad bila prevelika, a cijena previsoka. Preuzmite odgovornost, oduzmite moć budali, položite pravo. I čuvajte me kao rezervat prirode, cijenite i njegujte, da na meni odživite to što ste sanjali da bi možda moglo.
Ili me prosto prodajte onom ko me želi.
Samo prestanite da me pritišćete svojom beskonačnom depresijom, vežete mi šuhu.
Buka, pise Cubik
