Istina o glamuru dijaspore

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

dijaspora_naida_mainKao član bosanske dijaspore dolazim u domovinu svakog ljeta. Bosna je zakon po pitanju ljetnog raspusta. Ali put do nje je trnovit.

Piše: Naida Sekić

U svojih 24 godine u dijaspori sam uvidjela različitost mišljenja i ponašanja koja su me navela na sljedeće razmišljanje. Želim da istaknem misao koja me je oduvijek fascinirala. Govorim o jednom osjećaju koji je ostao neizrečen i koji je kratko cirkulisao čak i mojim mislima: da li dijasporci sebe smatraju boljim, važnijim ili vrijednijim od domaćih samo što živimo van granica Bosne i Hercegovine?

A zašto i kako bi bili bolji? Počevši od sebe, pitam se je li me pare čine boljom? Ili možda švedski sistem? Istina, čovjek je, u jednu ruku, produkt svojih iskustava i okoline. Gledajući sa sociohistorijske perspektive, Kraljevina Švedska je imala skoro dvjesto godina da gradi svoju zemlju u miru. Izgradio se sistem koji omogućava običnom čovjeku da stekne sredstva kako bi, uz rad i odanost, stvorio sebi dostojanstven život.

Također postoji struktura i kontinuitet koji pojedincu pruža sigurnost jer su plaće i penzije redovne. Sigurno da je sistem djelomično stjerao čovjeka u suru jer zakon je tu da se prati. Čim činiš nešto protuzakonito, posljedice te brzo stignu jer Švedska je država zakona u kojoj se plaća porez i kazna.

Naprimjer, ptice se ne smiju hraniti sa balkona. To sam saznala jednog dana kad sam našla ceduljicu na ulaznim vratima na kojoj je  pisalo: ”Ti koji hraniš ptice, prestani ili ćemo vas prijaviti!” Suvišno je reći da ih više nismo hranili. Ali, da li smo bolji zbog društvene naprednosti država u kojima živimo?

Pare ne rastu na drveću

Teško je govoriti na ovu temu u hiljadu riječi jer naprosto previše ima za reći. Stvaranje bosanske dijaspore predstavlja značajan period u historiji Bosne i Hercegovine. Ratom su više od dva miliona ljudi raseljeni po cijelom svijetu što je značilo ozbiljan udar na državu i na čovjeka.

U novim sredinama naše roditelje je čekala nova stvarnost koja nije dozvoljavala da se izliječe od dubokih trauma rata. Naprosto nije bilo vremena, djeca su se morala gojiti i računi plaćati, mada znam da se mnogo suza prolilo u tišinama noći. Poznavajući stvarnost naših života, bude mi apsurdna iluzija o dijasporcima: jedna glamurozna priča kojoj smo mi sigurno doprinijeli, o tome kako je život bezbrižan jer dolazimo ljeti skupim autima, odjeveni u markiranu odjeću i džepovima punih para. Ali, ovo o čemu sada pišem, iz vlastitog iskustva, naša je realna stvarnost.

Kao član bosanske dijaspore dolazila sam, kao većina djece, u Bosnu svakog ljeta. Bosna je bila zakon po pitanju ljetnog raspusta. Nije bila pomisao da negdje drugo idem sem u Bosnu. Cijelu godinu su se skupljale pare za ljeto. Od svake plate se odvojilo kako bi se moglo dovoljno uštediti za odmor. Bez obzira šta ostali mislili, pare nisu rasle na drveću niti smo ih brali sa drveća. To je značilo da se živjelo dosta skromno ostalih jedanaest mjeseci. Svaka kupovina je bila planska i svaki dinar je imao svoju svrhu. Ipak, meni nije bilo krivo jer sam uvijek znala za šta štedimo.

Prije završetka školske godine, a ujedno prije ljetnog raspusta, bismo se simbolično obnovili, to jest, dobila bih novu haljinicu i nove cipelice za ljeto. Nikad nije bilo pretjerano puno, ali ipak dovoljno. Kao dijete, nikad nisam mogla zaspati noć prije polaska. U neka doba noći bih prošaptala starijem bratu: ”Hazime, jesi li zasp’o? Misli da sutra idemo u Bosnu.” I tako bi započela priča u kasnim satima o tome šta ćemo raditi i gdje ćemo ići. Uvijek bih budna i sa leptirićima u stomaku dočekala bih jutro.

Spavanje u autu

Ranih godina se nije putovalo avionom nego smo najčešće išli autom. Da se razumijemo, auto je bilo kupljeno kreditom, nikada kešom. Avion je bio skuplji, a auto je bilo isplativije. Tačno znam put do Bosne napamet. Ovako: iz Malmea se pređe Danska pa se uzima brod iz Gedsera za Rostock. Najkraći put do Sarajeva je kad se ide iz Rostocka ka berlinskom prstenu, odatle prema Leipzigu, pa Hoff, Regensburg i Passau.

Njemačka je bila sinonim za spavanje, naravno u autu, jer nam je uvijek trebalo blizu deset sati da je pređemo. Ponijela bih knjigu, dvije pred svako putovanje. Kažem sebi da ću biti dobra i pročitati ih, ali bi uvijek ostale nepročitane jer nikad nisam mogla čitati u vožnji.

Nismo se usput hranili u restoranima, niti su se ispijale kafe: mama bi uvijek napravila dva pleha pite koje bi ponijeli da jedemo, a kafa nas je čekala topla u termosu. Uvijek se sjetim babinih riječi: ”Vidiš sine, kada sam predavao svojim učenicima rekao sam im da će doći vrijeme kada će litar vode biti skuplji od litra nafte”.

I tako je, barem na benzinskim pumpama uz njemački ’autobahn’. Zato se voda uvijek nosila iz Švedske jer se pare nisu tek tako trošile. Iz Njemačke smo prešli u Austriju, a Austrija je priča za sebe. Ljepota njenih planina, brda i zelenila je očaravajuća. Sloveniju i Hrvatsku bi prešli za tren oka. I sad, nakon dvije i po hiljade kilometara, dvjestodvadeset litara nafte, bezbrojnog plaćanja mostova, brodova i putarina, dva dana napornog putovanja i nesanice, višesatnih zastoja po autoputevima i graničnim prijelazima, poslije kvara auta u ponoć nasred autoputa, bezbrojnih kazni prebrze vožnje, kiša, sunca i oluja koje su se smjenjivale u dva dana, svitanja zora uz njemačku periferiju, kako da opišem osjećaj prelaska granice i ulaska u Bosnu i Hercegovinu? Isto kao da sve što je bilo oduzeto od mene je ponovo bilo moje.

Da, trnovit je put do daleke Bosne, ili neke druge domovine, ali svaki korak ka njoj vrijedi. Znajući kako živimo i kojim putem hodimo do nje, bude mi apsurdna iluzija o glamuroznom životu dijasporaca.

Priznajem da je švedsko društvo pristupačnije i pruža priliku za kontruktivnim razvojem, ali  ta prilika ne čini čovjeka čovjekom. Ono što je važno jeste kako čovjek prihvata i šta čini sa tom prilikom za dobrobit i unapređenje sebe i svoje zajednice, ma gdje on živio.

Upamtimo, čovjek se prepoznaje po karakteru, a ne po adresi!

Izvor: Al Jazeera

809 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

One thought on “Istina o glamuru dijaspore

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.