Da li su znanje i moral bačeni pod noge?

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

A woman consults a book in the library of the university KU Leuven "Katholieke Universiteit Leuven" in Leuven, Belgium, June 8, 2016. REUTERS/Francois Lenoir/File Photo

Uči Naida, samo uči” su riječi koje su obilježile mojih dvadeset i četiri godine. Potičem iz kuće koja mi je ukazala na vrijednosti znanja. Uvidjela na primjeru mojih roditelja da je znanje u knjigama, ali da se također učimo od ljudi. Od malih nogu sam razvijala ljubav prema čitanju i pisanju, i rano sam shvatila da je svijet mnogo veći nego što moje oči vide.

Učena sam da je nauka sveta, ali ne i apsolutna: njena priroda je promjenljiva jer se uvijek nalazi u procesu razvijanja. Zbog toga sam se osjećala u školi kao kod kuće. Dobro pamtim prvi dan osnovne škole, koji je ujedno bio jedan od najljepših dana mog života. Osjetio se odlazak ljeta svježim vjetrom ranog augusta. Probudila sam se potpuno obuhvaćena radošću što ću napokon početi prvi razred.

Mama me ošišala na kratko i obukla u sivom kompletiću i lakiranim cipelicama. Sjećam se da mi je babo kupio olovke i gumicu sa barbikama i to je bilo nešto najdraže što sam imala. Od uzbuđenja sam haman trčući stigla u svoj razred, gdje sam širom otvorenih očiju posmatrala učiteljicu, nove školske drugove, klupe, i stol sa školskim priborom.

Bila sam sasvim sigurna i spremna na novi izazov, bez imalo straha ili treme. Moram priznati da često kad sam preplavljena ispitima i obavezama na fakultetu, rado se prisjetim ovog trenutka koji me podsjeća na lijepi početak. Nalazim inspiraciju u sebi sa sedam godina jer me podstakne da se ponovo mogu vratiti tom uvjerenju i ponašanju.

Znanje nije šala, niti je potraga za njim bezbrižna, ukoliko smo iskreni u svojoj želji za intelektualnim razvojem. Akademske studije zahtijevaju rad, disciplinu i požrtvovanost. Istina je da treba mnogo vremena, truda i zalaganja: silne sate provedene uz knjigu i niz neprespavanih noći čitajući, pišući i razmišljajući kako bi naučili ono što treba znati. Učenje je težak umni proces koji iscrpljuje cijeli organizam.

Motivacija

Uistinu je potraga za znanjem mukotrpan put jer u toku studija prolazimo kroz mnogobrojna iskušenja, a sve ovisi o karakteru pojedinca jer jedino on zna kako je učio, kad je učio i koliko je učio. Naša realnost se često svodi na emociji koja se ponekad iskaže u sreći i nadi, a Boga mi počesto u frustraciji i stresu jer valja položiti ispit i očistiti godinu. Nekad odradimo uspješan posao, nekad smo manje dobri, ali iz tih razočarenja se rodi motivacija za boljim dostignućem naredni put. I tako sve u krug.

Ipak kad vraćamo film svog školovanja shvatamo da su to bili zlatni dani naše mladosti, i da se u dubini duše nalazila ljubav za znanjem koja nadjačavala svaki izazov. Sjetimo se dragih profesora koji su nas odgojili da budemo kontruktivan i produktivan resurs sebi i društvu, i da budemo ljudi širokih vidika. Rečeno nam je da je student poput sjemena koje je posađeno u zemlji, kojem je potrebno zaljevanje i sunčeva zraka da bi opstala u svom zelenilu. Uvjerena sam da je znanje, poput sjemena, živa materija koja se mora hraniti da bi ostala u životu, tj. sprovesti u praksu, jer kako drugačije utvrditi svoju znanost ako ne njegujemo ono što znamo?

Ali fakultet nije sve. Ukoliko smo iskreni u svom učenju, moramo prihvatiti činjenicu da znanje ima više izvora. Nekad pomislim da su radovi najvećih filozofa i književnika primijenjeni u životima običnih ljudi jer u susretu sa starijim majkama i dedama sam uvidjela značaj sloge, ljubavi i hrabrosti: u razgovoru sa pekarima, frizerkama, slikarima, čistačicama, medicinskim sestrama i taksistima sam došla do dublje spoznaje o čarima i izazovima svakodnevnog života u Bosni i Hercegovini. Tim susretima sam darovana znanjem što mi knjiga nikad ne bi mogla pokloniti.

Obrazovani ali ne i kompetentni

I poslije svih ovih godina koje sam provela sa knjigom, i susretima sa raznim ljudima, i prihvatanje novih spoznaja, dolazim u dilemu: da li je znanje potrebno? Gledajući život i dešavanja u svakodnevnici, uviđam da neznanje dobiva veći prostor. Stvaranje parakulture na društvenim mrežama je primjer normalizacije anti-intelektualizma na globalnoj sceni. Svjedoci smo kako se olako iskazuju uvrjedljivi komentari i koristi ružan govor, te širenja ozbiljne dezinformacije koja sve više postaje „normalna“ komunikacija. Svašta se piše i svakako se priča bez trunka znanja ili razmišljanja o posljedicama iskazane riječi i pitam se: da li su znanje i moral bačeni pod noge? Danas su ljudi kompetentni, možda čak i više nego ikad, ali da li smo još uvijek učeni?

Pravi intelektualac je taj koji shvata težinu svojih riječi: koji razumije odgovornost svojih djela i koji je slobodan u svojoj vjeri da kaže, „Ne znam!“ ako uistinu ne zna, čak i na Facebooku. Da, uistinu je traganje za znanjem mukotrpan put, ali slatkoća njegove nagrade vrijedi puno više nego pet minuta slave.

Al Jazeera, pise Naida Sekic

189 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.