Ćopić i drugovi: “Pošto je sad kila šećera”, pitali su trgovca Bobića i zaklali ga

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

branko-copicU augustu 1941. godine ustanici su u selu Veliki Dubovik, dvadesetak kilometara daleko od Bosanske Krupe, masakrirali njegovih dvadesetak stanovnika Bošnjaka; o ovom se zločinu šutjelo skoro pola stoljeća jer su neki od izvršilaca zločina kasnije postali visoki državni funkcioneri, a prema svjedočenjima preživjelih seljana, među onima koji su napali njihovo selo bio je i čuveni pisac Branko Ćopić

“Pa to ti u Krupi nije nikakva tajna, to ti svi znaju već pedeset godina. Ovdje on ima svoje dane kulture, bio vazda počasni gost, a svi znaju da je bio među ustanicima koji su poklali ljude u Velikom Duboviku.” Onaj o kome se sve zna, ali se decenijama šuti o njemu, zapravo je Branko Ćopić iz sela Hašani, dvadesetak kilometara udaljenom od Bosanske Krupe.

Hašani su susjedno selo Velikom Duboviku, u kojem su ustanici 2. augusta 1941. godine pobili najmanje 20 tamošnjih mještana. I to redom civila. Godinama se o tom zločinu šutjelo, zvanična historija pisala je samo o velikoj pobjedi nad ustašama, no nigdje nisu spominjana imena niti godišta pobijenih “ustaša”. A među ubijenima je bila i nepokretna 20-godišnja djevojka Fatima Džaferović. Ili dedo koji je zagazio u desetu deceniju života. Stidljivo, nekoliko godina nakon ovog rata, počelo se pisati i istraživati o zločinu nad ljudima kojima se ni danas ne zna za grob. Tek je prošle godine u Duboviku izgrađena hair-česma u spomen na pobijene u Duboviku. I tada je objavljen jedan tekst u kojem je nešto detaljnije ispričano šta se desilo i ko je počinio masakr.

Članak je napisao Jasmin Grošić, novinar, Bužimljanin koji živi u Bosanskoj Krupi, nakon što je razgovarao s nekoliko svjedoka zločina. “Rane koje je našem narodu nanio Branko Ćopić još bole sve iole osviještene i obrazovane Bošnjake. Prije nepunih mjesec dana u Velikom Duboviku, brojni su Krupljani prisustvovali otvaranju turbeta i hair-česme u znak sjećanja na Dubovičane koje su pobili Branko i njegovi drugovi… Našim gradom i danas hodaju brojni Dubovičani koji su svojim očima vidjeli Ćopićevo junaštvo nad nejakim starcima i djecom”, dio je Grošićevog članka. Njegov napor da se rasvijetli zločin u Duboviku i ulogu Branka Ćopića stigla je i do istražitelja Muzeja holokausta. Svjedočenje troje preživjelih ljudi o zločinu u kojem je učestvovao i kasnije čuveni pisac zabilježeno je na kamerama i sačuvano u vašingtonskim arhivima.

ĆOPIĆEVA FRANCUZICA

Šta se desilo tog augusta 1941. godine u Velikom Duboviku? Iako u nekim dokumentima kao datum masakra stoji 27. juli, to ipak nije tačno. Pokolj se desio nekoliko dana nakon ustanka. U zvaničnim komunističkim dokumentima stajalo je kako je to bila velika pobjeda ustanika nad ustašama, no izjave svjedoka i sjećanja preživjelih kazuju drugačije. Naime, u Velikom Duboviku bilo je nekoliko Kulenovića, jedan je od njih bio ustaša. S njim je oko Dubovika patrolirala grupa ustaša, koji su okolo sela držali stražu i održavali kontrolu nad selom.

Nakon što su načuli da će doći do napada na Dubovik, svi su oni pobjegli u Bosansku Krupu. Ostavili su civile nezbrinute. Bilo je rano ujutro 2. augusta 1941. godine kada su ustanici upali u selo, napali i pobili seljane. “Selo je napadnuto s nekoliko strana, ljudi nisu znali šta da rade. Krili su se po svojim kućama, a jedna veća grupa ljudi sakrila se u kuću trgovca Bobića. Neki su uspjeli pobjeći u šumu. Nakon prvog napada, ustanici su počeli pretresati kuće. Nekoliko je ljudi ubijeno i prilikom pretresa sela. Poslije toga su krenuli dalje i sačekivali izbjegle iz sela. Pošli su u Srednji Dubovik, a iz naselja je neko pucao na kola i tu je ubijen još jedan momak, Avdo Hodžić”, priča nam Grošić dok se makadamskim putem kroz šumu vozimo ka Duboviku.

Na ulazu u selo tabla, pokazuje da se odvaja put ka Hašanima, iz kojih je stigao Ćopić s ustanicima. Selo je veliko, ali mirno, skoro pa pusto. Tek dimnjaci iz kojih vijuga odaju da u njemu još neko živi. Teško je zamisliti da je do početka Drugog svjetskog rata bilo prepuno života i najbogatije u kraju. Preko puta džamijskog harema, zarasla livada s ruševnim temeljima. Tu se nalazila kuća trgovca Bobića, u kojoj je ubijeno desetak ljudi, nakon što su iz nje istjerani plamenom.

“Poslije onog rata nije se pričalo o tome, nije se smjelo ni spomenuti šta se desilo u Duboviku. Na svu sreću, svjedočenja su zapisana u nekim partizanskim monografijama, nešto je ostalo sačuvano. Tako, recimo, Svetozar Ćulibrk u knjizi Zapisi sa Grmeča piše o ‘eliminaciji ustaša u Velikom Duboviku’. Spominje koliko je ustaša ubijeno, ali nije spomenuo njihova imena i njihove godine”, priča nam Jasmin i nastavlja: “Kasnije sam krenuo da istražujem malo ozbiljnije i saznao sam da se tu ne radi ni o kakvim ustašama nego o civilima. Najstariji ubijeni, Omer Međedović, imao je 91 godinu. Ubijena je i jedna djevojka od 20 godina koja je bila nepokretna od rođenja. Ljudi su pričali između sebe, ali niko nije smio naglas reći šta se dogodilo u Duboviku.” Pronašli smo Ćulibrkov članak.

O onome što se u Duboviku desilo, između ostalog, piše: “Pijane ustaše su hodale po selima i kupile seljake, iz srpskih sela niko više nije odlazio u Dubovike. Noću su ustaše jele i pile. A u večernje časove čuo se glas dubovičkog hodže s minareta džamije. Seljaci se, međutim, latiše skrivenog oružja i krenuše na Dubovik. Opkoliše ga sa svih strana, tako da ni ptica nije mogla izaći. Stigli su ustanici Hašanci, Dubovičani, iz Potkalinja i Jasenice. S minareta ih je posmatrao neki mladić kojeg su ustaše postavile kao stražu, a oni su se povukli u zidanu kuću Bobića. Bilo ih je oko 12. Pod njihovim pritiskom, u kuću se skrilo nekoliko žena i djece. Pozvani su da se predaju, odgovorili su puščanom vatrom. Međutim, dva ustanika uspjela su da se uvuku u podrum i zapale bure petroleja. Na kući se pojavio bijeli barjak. Dvojica su prepoznala Aćima Rašetu iz Hašana i molila ga da ih spase. Ali dok se Aćim okrenuo, neko ih je ubio… U ovoj gužvi Branko Ćopić jedva ostade živ; nosio je francusku kapu pa jedan seljak zamahnu kundakom da ga udari, ali Aćim Rašeta stavi ruku pod kundak i tako ga spase.”

Sličan članak, s detaljima napada na Dubovik objavljen je nešto kasnije i u knjizi Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji. I u toj se knjizi spominje ime Branka Ćopića kao jednog od onih koji su predvodili napad na selo. Tu je opisana i anegdota s “francuzicom” koju je Ćopić ukrao iz jedne od kuća koje su ustanici nakon napada opljačkali. Ustanika je bilo iz nekoliko sela. Osim iz Ćopićevih rodnih Hašana, došli su čak i iz Bosanskog Petrovca i Drvara. Preživjeli iz Dubovika ubijani su i nekoliko mjeseci kasnije, kada su ustanici upali u Krupu. Ubijeni su samo kako ne bi bili svjedoci pokolja u svom selu. Osim Ćulibrka, bilo je još svjedoka koji su Ćopića tog augustovskog jutra vidjeli u selu. Poznavali su se, bili su komšije. Iz Potkalinja i Hašana su dolazili u kupovinu u magazu bogatog trgovca Mehmeda Bobića. Pokazat će se kasnije da je njegova magaza bila jedna od glavnih meta napada. Godine prolaze, vrijeme čini svoje. Ove je godine umrlo dvoje svjedoka Ćopićevog ustaničkog pohoda. Ali, još ima živih svjedoka pokolja u Velikom Duboviku.

SVJEDOK ZLOČINA

Danas ima 88 godina. Doskora je vozio traktor, držao stoku. Obrađivao zemlju. No, godine su stigle Aliju Grošića. Sam je u kući, supruga Hasija umrla je. Jedino mu je društvo, osim kada mu neko svrati, mačka koja se ne odvaja od njega. Alija je jedini živi svjedok koji se sjeća pokolja u Velikom Duboviku, selu u kojem je rođen i u kojem i danas živi. Zima je, seoski je put zaledio pa Alija ne smije dalje od dvorišta, ni na džumu. Kaže, ima još jedan živ svjedok, ali je bio baš mali tog 2. augusta 1941. godine, pa se ne sjeća ničega.

“Bilo nas je živih, ali umiremo, davno je to bilo”, priča Alija. “Šta ćeš, takvo je vrijeme bilo. Malo je sada i pokasno pričati o tome, puno se toga i izgubi, zaboravlja se. Što je najglavnije, mi smo svoje osjećaje morali prisilno gubiti, sakrivati ih. Ja nisam smio kazati da mi je otac poginuo. Nema ga i gotovo. Kažeš da je umro ako te ko pita.” Pitati nije smio niko sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada su zapisana prva svjedočenja, do tada se samo o Duboviku pričalo ispotiha, na sijelima, u krugu porodice, zato što su ih pobile komšije koje su kasnije, odreda, postale visoki komunistički funkcioneri, ali je s ostalim seljanima morao svakoga 27. jula ići u šumu, na mjesto gdje je počeo ustanak. Na mjesto s kojeg su ustanici krenuli ka njegovom selu. I ubili mu oca, rođake i komšije.

“27. jula je bio taj zbor u gaju, dogovor kako će i šta će. I poslije rata sam ja svake godine morao redovno ići na taj zbor. Radio sam kao kovač, imao svoju radnju. Radio sam tog jednog ljeta napolju, pravio nekakav sjenokos, kad eto ti jednog mog prijatelja. Kaže mi: ‘Ako nećeš ići na zbor, nemoj danas tu biti, skloni se negdje.’ Ako ne odem, bit ću prezren što ne idem ići slaviti dan kad je donesena odluka da mi oca ubiju. Isto se nastavilo i kad sam bio u vojsci, šuti i ne pričaj šta je bilo.” A Alija se sjeća šta je bilo. I ko su komšije iz obližnjih srpskih sela koji su ih napali zorom, drugog dana Ilindana.

“Bilo ih je sa svih strana. Iz Potkalinja je došao jedan momak, riskirao je puno da dođe i da nam javi da se sprema veliko zlo. Kaže, pune su šume oko Potkalinja. To su tad bili civili, nije bilo vojske, digli se svi odreda. Kuka i motika, opružita kosa…” Potkalinje i Hašani najbliža su srpska sela, Veliki Dubovik jedini je među njima bio naseljen Bošnjacima.

“Kad nam je to rečeno, mi smo se odmah sklonili po šumama. Ujutro, kad je svanulo, tišina, niko se živ nigdje ne čuje. Otac me vodi kući, idemo, a ne vidimo nigdje nikog. Otac je najmlađeg brata nosio pod rukom, uzeo ga iz bešike. Spustio ga je na vrh stepenica, kad stiže od jednog komšije Adila otac. Viče mom ocu: ‘Odmah hajde gore u kuću Bobića, trebamo braniti ako napadnu!’ Otac je otišao i više ga nikad nisam vidio. I najedanput čujem strica Husniju kako viče: ‘Bježite, bježite!’ Kad smo izašli vani, ne vidiš slobodan komad zemlje koliko ih je bilo. Sve se crni od ljudi. Pobjegao sam u šumu s rahmetli stricom, i tu smo bili dok ovi iz Krupe nisu došli da nam pomognu.”

Nekoliko sati kasnije, Alija se vratio u selo. “Vidim ljude po kućama, viču ko je zaklan, ko je ubijen. Bio je haos… Otac je moj bio kirjaš, imali smo kola i konje. Stavili su me u kola s ostalima i krenuli smo u koloni za Arapušu. I Arapuša je bila spremna i sutradan u zoru pala je odluka da svi iz oba sela krenemo u Krupu.” Tridesetak pobijenih tijela ostalo je u selu. Tri dana ih niko nije smio pokopati. Na vrućini su se već počeli raspadati, kada je nekoliko momaka iz sela došlo da ih sahrani. Ni tada ni danas na njihovim mezarima nije bilo oznaka. Niko tačno ne zna gdje su u džamijskom haremu pokopana tijela. Tada nije bilo vremena za dženazu, poslije rata se o njima nije smjelo ni pričati.

Alija priča: “Koplja se i danas lome oko toga, jedan je moj vršnjak kopao, Mahmut Hasanagić. Nismo smjeli ni pitati gdje su pokopani. Negdje su kod kapije u haremu, al’ gdje su tačno, niko ne zna. Nisu nošeni van sela. Uz put odmah su ih kopali. Ima i neka čatrnja pa se pretpostavlja da ima i u nju bačenih. Ali nisu, bilo je zapaljenih u kućama i ostali su tu, nisu oni njih nosili dalje.”

BRADA TRGOVCA BOBIĆA

Alijina supruga Hasija izgubila je tog dana nanu. “Mrtvi su ostali po selu, niko u njih dirao nije. Od moje žene, njena nena bila je ranjena u kući. Otac joj je još bio živ. Našli su je u dvorištu, još je bila živa. Iznijeli su je u dekama, u krumpirište i tu su je ostavili. Kažu da je tri dana ležala dok nije umrla. Stari Mehmed Bobić, trgovac, usred je dvorišta ubijen. Mehmed je imao bradu. Komšija ga je uzeo za bradu i pitao: ‘Pošto je sad kila šećera?’ I zaklao ga. I još jednog su zaklali tu, Hamana. Jednom je starom Omeru odsječena ruka, kosjerom.” Alija je brzo saznao i kako mu je otac ubijen. “Stričević Ejup mu je bio zarobljen, doveden je gore blizu Mehmedove kuće, ondje gdje su zidine Adila Beširevića. Tu je bila bašča, bio posađen grah i puno je bilo u grahu skrivenih onih koji su držali prozore na nišanu. Oni su oca zvali da se preda, da izađe. Otac se izdigao malo i ubiše ga. Kažu da je samo rekao: ‘Ah, majko moja, šta će bit s moje šestero djece?!’” Najviše pobijenih bilo je u kući bogatog trgovca Bobića. Zabarikadirane, ustanici ih nikako nisu mogli istjerati van.

“U magazi kod Bobića bio je pun podrum. Niko ne zna broj. Kad je moj otac poginuo, onda su oni prešli slobodno do kuće. Bila je zaliha gasa u tog trgovca, prosuli su bačvu gasa i zapalili. Kad je zadimilo cijelu kuću, onda su ljudi sami izlazili, a oni ih dočekivali. Ko im se sviđa, njega su ubijali. Jedan je nosio dijete u naramku, kažu da su ga natjerali da baci dijete, a njega su ubili.” Tri dana kasnije, rijetki su se vratili u selo, nabrzinu pokopali pobijene i otišli ka Bosanskoj Krupi.

“Bio je Muho Bobić, oni su imali mater, đuturuma. Nepokretna. Nju su iznijeli mrtvu na kolima, a tijelo dida ostavili, eto koliko su bili pogubljeni ljudi u tom haosu.” Žene i djeca skupljeni su na jedno mjesto, muške koji su preživjeli hvatali su u selu. “Ibru i Hasu su ubili tek četiri dana kasnije, kad su ih našli.” Dubovičani su se vratili u selo tek 1945. godine, Alija godinu dana kasnije. “Bili smo bezbjedni, pazili su na nas oni koji su nas poubijali 1941. Spavali smo mirno. Isti čovjek koji je ubijao jučer, sutradan čuva moje dijete.”

I danas zna imena onih koji su ubijali. “Sva se imena znaju, sve moje prve komšije. Đuro je bio haman u našem selu, blizu živio. Taj je bio glavni. Hasana, mog komšiju, ubio je taj Đuro Šašić. Natjerao ga je da po selu pokupi sve vrijedno što je ostalo, bakarno posuđe, nakit, šta god ima. Kad su Hasana ustanici htjeli ubiti, Đuro nije dao. Hasan je sve što je skupio odnio u Đurinu kuću. I onda ga je Đuro poveo u šumu. Hasan je sam morao iskopati mezar i Đuro ga je tu smaknuo.”

Đuro Šašić, Miloš Sladković, Đuka Mojkić. I Branko Ćopić. Svi su postali poslijeratni funkcioneri. O svima njima ispotiha se priča svih ovih godina, o njihovom učestvovanju u masakru. “Svi su se oni kasnije pojavili nakon rata, a ko je vodio napad… Bilo je puno ljudi, ko zna ko je vodio napad tog jutra, ko je dao naredbu”, priča Alija. O Ćopiću je čuo, na stotine puta. On ga nije poznavao i ne sjeća se. Ali ga je u selu, među ustanicima, vidjela i prepoznala Alijina rahmetli supruga Hasija. I o tome je često pričala. Njezino je svjedočenje zabilježeno, priča o Branku Ćopiću nalazi se u Muzeju holokausta u Sjedinjenim Državama.

“Od moje žene su daidže iz Potkalinja, to je selo bilo k’o neka zaštićena zona, i daidže su njih odveli tamo i znala ih je dosta. Pa s njima smo išli u školu, sretali se, sjedili u klupama. Tamo su bile sakrivene žene partizana, iz Petrovca, Banje Luke, žene komunista sklonjene, iz Krupe… Sve su tamo bili komunisti. Bila je jedna Aiša Suljić, doskora je bila živa. Dobar komunista. Kad su uhvatili mog strica i vode ga da ga ubiju, Aiša govori mojoj nani: ‘Rodila si sina s dva srca, dva puta su u Vahida pucali da ga ubiju.’” Alija zna da je poslije rata pisano da su ustanici napali ustaše. Smije se na to. Kaže da su patrole bile u selu i pobjegle. “Samo je Hašim imao oružje. Niko više. Ostali pod puškama otišli su ka Krupoj. Bilo je oružja, ali nije bilo sloge. Sve je odneseno.” “Zašto se šutjelo svih ovih godina”, pitamo. “Iz straha”, kaže Alija. “Ljudima se otvoreno prijetilo da će nastradati progovore li. Nije se smjelo pisnuti o tome… Nigdje i nikad. Ako me pitaju za roditelje, kažem otac umro. Nije poginuo. Branio komunizam da se priča.”

SVJEDOČENJE RAŠIDA BOBIĆA

Tek 1991. godine, pedeset godina nakon masakra ustanika nad Bošnjacima Velikog Dubovika, zapisano je u “Preporodu” prvo svjedočenje o tom nekažnjenom zločinu. Ispričao ga je Rašid Bobić, koji je nakon onog rata živio u Zagrebu.

U njegovom iskazu stoji: “Kako su stanovnici muslimani bili bez zaštite i oružja, goloruki, kod svojih kuća nemoćni i iznenađeni, ujutro 27.7.1941. godine četnici su organizirano upali u selo Veliki Dubovik, opkolili kuće i ubijali svakog tko nije mogao pobjeći. Svi su se sklonili u kući Mehmeda Bobića, misleći da će se spasiti, kad niko nije kriv, a Mehmed Bobić je bio stari čovjek poznat i kod Srba i muslimana, ali četnici to nisu poštivali, nego sve potukli krampovima i sjekirama.

Na Veliki Dubovik je bio vođa Trivo Drljača, Branko Drljača, Dušan Jelača, Branko Ćopić, Ratko i Stojan Novaković iz Hašana, Đuro Šošić, Sladković Miloš, Duka Mojkić i drugi, svi su bili četnici. To mogu posvjedočiti Džaferović Arif, živi u Pučeniku, Grošić Alija, Veliki Dubovik, kome je ubijen otac Bilal, Bobić Najil, Veliki Dubovik, kome je ubijen otac i brat. A poznato je kako su pobijeni u Bosanskoj Krupi nevini Bobić Sulejman, Bobić Emin, Harboš Mujo, Sudo i drugi su ubijeni. I tu je bio glavni vinovnik krvnik Branko Drljača i Branko Ćopić, Miloš Sladković, Duka Mojkić i drugi. Četnici su iz osvete posjekli četiri dunuma mladog voća i krušku pored ceste staru 360 godina koju su moji pradjedovi kalemili i nišan Hasana Bobića visok četiri metra. To je djed poginulih Bobića, Mehmeda, Omera, Hasana, Edhema, Emina, Ibrišima i Omera Crnog.”

U kući Mehmeda Bobića ubijeno je 12 osoba, i to:

Mehmed Bobić, 76 godina
Omer Bobić, 75
Ibrišin Bobić, 67
Hasan Bobić, 62
Omer Bobić Crni, 65
. Edhem Bobić Homa, 41
Emin Bobić Mali, 76
Huso Bobić, 28
Emin Bobić Mali, 76
Hruste (Himzo) Bobić, 28
Fehim (Ibrišim) Bobić, 19
Meho (Omer) Bobić, 26
Bilal Grošić, 56

U selu Veliki Dubovik pobijeni su i:

1. Omer Međedović, 91 godina
2. Abid Karić, 63
3. Hasan Hasanagić, 35
4. Okan Džaferović, 76
5. Fatima Džaferović, 20 (kći, nepokretna, bolesna)
6. Ibro Harboš, 75
7. Miralem Delalić, 50 (bolestan)
8. Avdo Hodžić, 19

Stav

615 Posjeta 3 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*