Umro Ljubiša Beara – “zločinački genij”: Tražio da se zarobljeni Srebreničani živi spale u peći

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Jedan od zaštićenih svjedoka tvrdio je da je Beara sredinom jula 1995. godine “naložio da se zarobljeni Srebreničani zatvore u peći u kojima se na ekstremno visokim temperaturama peku opekarski proizvodi u tvornici ‘Novi izvor’ u Zvorniku i živi spale”.
Umro Ljubiša Beara – “zločinački genij”: Tražio da se zarobljeni Srebreničani živi spale u peći
BiH

Bivši načelnik bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ljubiša Beara preminuo je juče u zatvoru u Berlinu. Beara je u zatvoru u Njemačkoj izdržavao kaznu za zločin u Srebrenici, za šta ga je osudio Haški tribunal na doživotnu kaznu zatvora.

Miroslav Deronjić pred haškim sudijama naveo je kako je, nakon pada Srebrenice, pukovnik Beara došao kod njega i rekao mu: “Gospodine Deronjiću, ja imam naređenje s vrha da ubijem zarobljene Muslimane”. A jedan od zaštićenih svjedoka tvrdi da je Beara sredinom jula 1995. godine “naložio da se zarobljeni Srebreničani zatvore u peći u kojima se na ekstremno visokim temperaturama peku opekarski proizvodi u tvornici ‘Novi izvor’ u Zvorniku i živi spale”

Ljubiša Beara rođen je 14. jula 1939. u Sarajevu. U maju 1992. imenovan je za načelnika bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, u isto vrijeme kada je Ratko Mladić postao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS). Za vrijeme napada VRS na srebreničku enklavu, ubijanja i pogubljenja koja su uslijedila, Beara je imao čin pukovnika i bio načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS. Od 13. jula do 16. jula 1995. godine bio je prisutan na područjima Bratunca i Zvornika.

Dužnosti Ljubiše Beare kao načelnika za bezbjednost, koje mu je povjerio njegov komandant i komandant VRS Ratko Mladić i koje su definisane propisima Jugoslovenske narodne armije (JNA) o poslovima bezbjednosti koje je VRS usvojio, bile su da prati neprijateljske aktivnosti unutar jedinica VRS i protiv jedinica VRS, te da svojim pretpostavljenima predlaže mjere kojima će se odgovoriti na ugrožavanje bezbjednosti od strane neprijatelja. To je uključivalo kako otkrivanje izdajnika i drugih unutrašnjih prijetnji bezbjednosti u jedinicama VRS, tako i osujećivanje neprijateljskih prijetnji izvan VRS, poput diverzija, osmatranja i interventnih aktivnosti neprijatelja. Bio je zadužen za rukovođenje jedinicama Vojne policije Glavnog štaba i za predlaganje načina angažovanja Vojne policije. On je, na opštem nivou, bio zadužen i za koordinaciju s organima Ministarstva unutrašnjih poslova u zonama odgovornosti šest korpusa VRS. Ljubiša Beara je bio odgovoran i za zarobljene bosanske Muslimane iz Srebrenice u periodu od 11. jula 1995. do 1. novembra 1995. godine.

U toku nekoliko dana nakon napada na Srebrenicu, snage VRS su zarobile, pritvorile, po prijekom postupku pogubile i pokopale više od 7.000 muškaraca i mladića, bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave, a bosansko-muslimanske žene i djecu Srebrenice prisilno premjestile van enklave. Optužnica navodi da je Ljubiša Beara počinio, planirao, poticao, naredio i na druge načine pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ovih zločina za koje je okrivljen.

Majstor za ubijanje

Navodi se da je Ljubiša Beara, zajedno sa drugim starješinama i jedinicama VRS i MUP-a imenovanim u ovoj optužnici, bie član i svjesni učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, zajednički cilj kojeg je bio, između ostalog, da žene i djecu iz srebreničke enklave prisilno premjesti u Kladanj, 12. i 13. jula 1995; te zarobiti, zatočiti, po prijekom postupku strijeljanjem pogubiti, pokopati i nanovo zakopati hiljade bosanskih Muslimana, muškaraca i mladića od 16 do 60 godina iz srebreničke enklave, u periodu od 12. jula 1995. do 19. jula 1995. ili do približno tog datuma. U optužnici Haškog tribunala Ljubiša Beara se teretio na osnovu individualne krivične odgovornosti po jednoj tački za genocid, po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Kad se oktobra 2004. Ljubiša Beara prvi put u sudnici Haaškog tribunala pojavio, zamolio je suca, Britanca Iaina Bonomyja, da uputi jednu kratku poruku:  “Moji ratni drugovi, koji su sada optuženi i u bjekstvu su, ja želim da im poručim da se dobrovoljno i što prije predaju, da se skine kamen oko vrata ovoj našoj zemlji, a i svima drugima u okruženju.”

Beara je jedini koji je put Haga iz Beograda krenuo iz VIP salona Aerodroma Beograd posebnim avionom, pratio ga je srpski ministar pravde Zoran Stojković i do ulaska u avion kamera Vlade Srbije, a na Aerodromu u Roterdamu u dva iza ponoći lično ga je sačekala tužiteljica Carla del Ponte. Već sutradan počela su nagađanja oko toga da li je Beara haški dobrovoljac, kako su tvrdile srpske vlasti, ili ga je zapravo uhapsila policija.

Istorija nasilja

Ljubiša Beara, ratni šef službe bezbjednosti Vojske Republike Srpske, desna ruka generala Ratka Mladića, bivši oficir KOS-a, svoj zločinački put započeo je još prilikom  napada Miloševićeve soldateske na Dubrovnik. Beari je, naime, suđeno tokom 1992. godine u Vojnom sudu u Beogradu, jer je na početku dubrovačke operacije disciplinovao dvojicu dobrovoljaca-šešeljevaca naredivši da budu likvidirani, a potom da se njihovo vozilo i tijela spale. Za to ubistvo optužio je, naravno, ustaše.

No, iz te afere ovaj prijeratni pukovnik KOS-a, nadležan za zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju, izašao je nekažnjen. Kada su Miloševićevim generalima ponovo zatrebali kadrovi spremni na sve, Ljubiša Beara, rođeni Sarajlija, dobio je posao u Bosni i Hercegovini. Konstataciju svog nekadašnjeg kolege, admirala Dragoljuba Božinova, da se radi o “agresivnom čovjeku koji nema osjećaja za druge”, Beara je najbolje potvrdio kada je svoj 56. rođendan (rođen 14. jula 1939. godine) proslavio ubijajući civile u Srebrenici.

“Zločinački genij”, Ljubiša Beara, kako tvrde haški istražitelji, osmislio je i sproveo egzekuciju nad više od sedam hiljada Bošnjaka u Srebrenici. Prilikom napada na tu zaštićenu enklavu, Beara je preuzeo ulogu direktnog koordinatora svih zločinačkih aktivnosti, maksimalno pokazujući svoje sposobnosti.

Otkriven u Beogradu

Beara je lociran u Srbiji još 2003. godine. Rejmon Karter, šef haškog tužilačkog tima za lociranje i praćenje osoba osumnjičenih za ratne zločine, 30. avgusta, stajao je ispred zgrade u Kosovskoj 43 i posmatrao Bearin stan na jedanaestom spratu. Karter je uz pomoć saradnika otkrio da Beara često boravi i u svojoj vikendici na Fruškoj gori, udaljenoj stotinak metara od mjesta na kojem je ubijen bivši srbijanski predsjednik Ivan Stambolić.

Kako se moglo čuti u dobro informisanoj obavještajnoj zajednici u Sarajevu, pukovnik francuske žandarmerije Rejmon Karter je tokom maja 2004. godine, na istom mjestu, ponovo locirao Bearu i tajno ga snimio ispred zgrade u Kosovskoj 43. Nakon toga terenski ured Haškog tribunala u Beogradu obavještava srbijanske vlasti o Bearinom mjestu boravaka, prilaže fotografije i traži njegovo hapšenje. Zvanični Beograd, međutim, tvrdi da je Beara nakon dojave nestao bez traga. Na scenu su potom stupili britanski obavještajci locirajući novu-staru adresu Ljubiše Beare. Srpske vlasti sabijene u ćošak morale su na kraju da preduzmu akciju Bearinog hapšenja.

Ključni čovjek za egzekucij

U svojoj odbrani pred Tribunalom u Hagu, general Momir Nikolić svjedoči: “Pukovnik Beara mi je rekao da zarobljene srebreničke Muslimane treba pritvoriti na područje Zvornika i pobiti ih”. Njegov kolega, Miroslav Deronjić, takođe pred haškim sudijama navodi kako je, nakon pada Srebrenice, pukovnik Beara došao kod njega i rekao mu: “Gospodine Deronjiću, ja imam naređenje s vrha da ubijem zarobljene Muslimane”. A jedan od zaštićenih svjedoka tvrdi da je Beara sredinom jula 1995. godine “naložio da se zarobljeni Srebreničani zatvore u peći u kojima se na ekstremno visokim temperaturama peku opekarski proizvodi u tvornici ‘Novi izvor’ u Zvorniku i živi spale”.

Drugi korpus Armije BiH, snimio je 16. jula 1995. godine, telefonski razgovor između pukovnika Ljubomira Beare i generala Radosava Krstića, osuđenog u Hagu za genocid. Beara je tom prilikom od Krstića tražio da mu hitno pošalje trideset ljudi da se “oslobodi 3.500 paketa”, što je bila šifra za zarobljene Srebreničane. Evo dijela tog presretnutog razgovora:

Beara: Ma treba mi 30 ljudi kao što je naređeno.

Krstić: Uzmi od Nastića ili Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvući.

Beara: Ne mogu ništa da riješim bez tih 15 do 30 ljudi.

Krstić: Ovo nije zaštićeno.

Beara: Znam, znam.

Krstić: Vidjeću šta mogu. Ne mogu ništa garantovati.

Beara: Ja ne znam šta da radim. Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još tri i po hiljade ‘paketa’ koje moram da razdijelim, a nemam rješenje.

Krstić: Jebi ga, Ljubo, vidjeću šta mogu.

Izvor: Slobodna Bosna

143 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.