KEMAL MAHMUTEFENDIĆ: “KURVO EUROPO, DOZVOLI MI DA TI UPUTIM NEKOLIKO RIJEČI”

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

“Ovu pjesmu pisao sam na otoku Biševu i u Austriji. Onda su oni napravili knjigu koja se zove “Suze mog naroda”, u koju su uvrstili tu pjesmu. Oni su je i preveli na njemački jezik. Rekao sam im da razmisle o njenom objavljivanju, jer je pjesma drastična. Na oratorskoj večeri došlo je do sukoba zbog moje poruke Evropi. Jedni viču: “Ej, kopile, mi smo te primili i nahranili, kako možeš tako pisati o nama?”, a drugi govore: “U pravu je on, u pravu je on.” Jedna novinarka Kristina čitala je tu pjesmu pred Bogdanom Bogdanovićem, nakon čega mi je on prišao i čestitao. Poslije mi je Kristina rekla da je tu pjesmu čitala u evropskoj skupštini u Strasbourgu.”

Kurvo Europo, dozvoli mi da ti uputim ovih nekoliko riječi od kojih
te zasigurno neće zaboliti tvoja nafrakana glava obraza natrackanih
i mozga koji emituje svoje posljednje impulse suvislosti i samopoštovanja.
Kurvo – tako te nazvah, a istovremeno mislim kako ti dadoh čak
pohvalan atribut koji si već odavno izlizala u svojim stoljećima poroka
i samoživosti, koje nazivaš progresom i civilizacijom.
Nakazo od elektroda i prezervativa, kreaturo od stakla i plastike,
izduvnih gasova i premijera, zgnječenih riječi i migova, diplomatije
i švercera, dividendi i akcija, metroa i klošara, kazališta i bordela,
palata pravde i pisoara… vidiš li još išta svojim očima od smoga,
čuješ li još išta od kaosa, srcem osjetiš li svojim krtim, osušenim, u
san bez buđenja potonulim?
Europo, ime ti postade ružno, podsjeća na vrišteću reklamu na
ponoćnom motelu u kome se dešava ubojstvo kuhinjskim nožem,
otrovnim gasom ili gušenjem u izmetu.
Europo, ni za snošaj više nisi, bilo u kom položaju,
o bilo kojoj seksualnoj tehnici da se radi.
Niti za ubiti, niti za pljunuti, niti za jedan najobičniji šamar više nisi.
Zašto li si?
(…)
Tvoja ljubav “za umjetnošću”? Podsjeća to na maženje klitorisa
konjskim kopitom. Tvoji impresionizmi i tvoji Rembrandti, tvoj Renoir
i tvoj Gaudi, tvoji Pompidu-centri i tvoji Heidelberzi, tvoj Oksford
i tvoji Louvri, Reimsovi i Chartri, tvoji Notre Damovi, tvoje galerije
i tvoje aukcije, opere tvoje i soareje, tvoji Picassoi, ludi Daliji,
van Ghogovi, tvoji Gallimardovi i tvoji Nobeli – sve je to pičkin dim
naspram samo jednoj jedinoj šumici kroz čije treperavo lišće prosijava
sunce u proljetni dan rođeno.
(…)
Europo – kojoj se iz krpenog tijela prosipa sitna, otrovna
strugotina taštine i laži, bez kojih u tebi nema nijednog spomenika
tzv. slobode i simbola tzv. slavne prošlosti – Europo, htio bih ti
pronjakati i ovo posljednje – u vjetar svakako – zbog čega sam bio
ovako i “grub” i “nekulturan” prema tebi, malaksala frajlo lipsalih
gradova, frajlice umornih nogu, ohlađenog trbuha, uvehnulih sisa,
uspaničenog mozga, duše najviše dušmanske prema samoj sebi.
Za sve to razlog je samo jedan – Bosna. Je li ti poznato to ime?
Znadeš li koliko je krvav i žalostan taj razlog?
(…)
Da budeš darovana istim vatrenim žigom po goloj koži, žigom što
boli i dalje i dublje i od života, i to što gore, i to što prije, gradovi
nek ti gore, nebo nad njima, zemlja ispod, pepeo pakleni nek
sunce zakloni. Možebit da ćeš tek tada nekako iskupiti svoju dušu,
svakako ako je išta ostalo od nje.
A naša Bosna neka ti – svojim iskustvom – jedina pomoć i
moguća utjeha u Paklu tada bude!
Europo, silovana svojom ohološću – izvini, moralo se reći.

(Güssing, prvi dan proljeća, 1993)

166 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.