Dan kada je reintegrirano Sarajevo: “Stranci su jedva čekali da pogriješimo”

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Uoči proljeća 1996. godine, ministar unutrašnjih poslova RBiH Avdo Hebib otvorio je na simboličan način putnu komunikaciju od Sarajeva prema Zenici i Tuzli – vožnjom slobodnim putevima. “Poručujemo svim građanima da je Sarajevo deblokirano. Ovo je trenutak koji ulazi u historiju”

“Zovite, molim vas, sve okolo, neka se stopostotno zatvori grad. Nikakvi autobusi ne smiju više dolaziti. Ma ne smije proći ništa ni iz Semizovca ni iz Ilijaša. Neka se zatvore Hadžići, neka se zatvori Ilidža…” Ovako je predsjednik SDS-a Radovan Karadžić, danas haški optuženik, 6. aprila 1992. godine u telefonskom razgovoru s nepoznatim saradnikom naredio mnogo ranije isplaniranu opsadu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Uslijedila je najduža blokada jednog grada u modernoj historiji čovječanstva, koja je trajala 1.425 dana i uzrokovala više od 14.000 žrtava. Iako su zvanično bosanskohercegovačke vlasti kao kraj opsade proglasile 29. februar 1996. godine, ratno stanje prestalo je tek nakon uspješne deblokade (reintegracije) sarajevskih općina i naselja: Vogošće, Semizovca, Ilijaša, Hadžića, Ilidže i na kraju Grbavice, 19. marta 1996. godine.

Dvije decenije od oslobađanja ovih dijelova Sarajeva i povlačenja jedinica Vojske Republike Srpske, razgovarali smo s Avdom Hebibom, nekadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, kojem je s pripadnicima Federalne policije, a u pratnji IFOR‑a i predstavnika međunarodne zajednice, pripao zadatak deblokade glavnog grada.

Nakon donošenja odluke o oslobađanju Sarajeva, kaže da su mu postavljeni teški zahtjevi. Struktura policije trebala je odgovarati rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine. “U tom momentu nisam imao toliko Srba i Hrvata u policiji. Kako sam ja to uradio, to je moj problem, ali sam ih na kraju imao dovoljno. Imao sam i Muju i Đuru i Juru”, priča Hebib.

Vogošća kao Hirošima

Prvo naselje koje je vraćeno Sarajevu poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste Vogošća, koja je bila među ključnim tačkama za potpunu saobraćajnu deblokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Hebib tvrdi da je međunarodna zajednica u toku blokade Sarajeva igrala prljavu igru: “S nama su jedno, a s čelnicima SDS-a i RS-a su nešto drugo dogovarali. U hodu sam to morao rješavati.” Poslije ulaska u svako do tada blokirano naselje, Hebib je naredio da se jave svi Srbi koji su ostali i da ih policija MUP-a RBiH popiše kako bi znali za koga sve trebaju preuzeti odgovornost. “Sutra dolaze predstavnici međunarodne zajednice i kažu: ‘Jove nema.’ Ja gledam u spisak. Jovo se nije javio. ‘Gospodine Steiner (Michael Steiner), njega nema na spisku. Ne mogu ja odgovarati za njega ako nije na spisku’, kažem im. Takve su zamke oni nama pokušavali podvaliti da napravimo greške, da bi oni mogli zaustaviti taj proces”, kaže Hebib.

U Vogošći je, ističe, bilo sve demolirano. Njegova sestra živjela je u tom sarajevskom naselju, a u njenom stanu zatekao je samo praznu vitrinu nasred sobe. “Prije našeg ulaska došao je kamion na koji su utovarili njene stvari. Policajac ih je kasnije zaustavio. Bilo je vrlo teško to oslobađanje. U stanovima su zidovi bili mokri. Slavine otvorene. Ja sam naredio da se vodovod zatvori. To je bio njihov rušilački nagon zbog povlačenja. U policijskoj stanici lične karte, pasoši, vozačke… Sve je to bilo razbacano i uništeno. Vogošća je bila kao Hirošima”, prisjeća se Hebib.

Ono što su pripadnici MUP-a RBiH zatekli u Ilijašu posebna je priča: “U Ilijašu su Srbi postavili eksploziv u centralnoj školi. Bilo je montirano da se to sve digne u zrak. Imao sam te informacije. Prije ulaska sam ubacivao svoje ljude iz MUP-a koji su snimali situaciju. Nisam naćoravo išao. Poslao sam Mirzu Jamakovića s ekipom i oni su to demontirali.” Hebib se sjeća da im je poslije oslobađanja Ilijaša priređen doček i svečana ceremonija. “Starija žena, Srpkinja, tu mene uhvati za ruku i pita me: ‘Smijem li ja ovdje ostati?’ Kažem da joj garantiram sigurnost i da ću policiju zadužiti da se pobrine o njoj”, priča Hebib. Tvrdi da nije bio svjestan da mu iza leđa stoji tadašnji ambasador SAD-a u BiH John Menzies. Vidjevši to, pozdravio ga je i čestitao mu. “Eh sad, je li ta žena bila slučajnost ili ne, ja to ne znam. Ja sam se samo normalno ponašao”, dodaje bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH.

Avdo Hebib je na simboličan način otvorio putnu komunikaciju od Sarajeva prema Zenici i Tuzli – vožnjom slobodnim putevima. Tom je prilikom on izjavio: “Poručujemo svim građanima da je Sarajevo deblokirano. Ovo je trenutak koji ulazi u historiju.”

“Policijska postaja” u Hadžićima

Noć prije oslobađanja Hadžića (6. marta 1996. godine), Avdu Hebiba nazvao je ambasador Menzies i tražio da se deblokada prolongira za tri dana. On je to odbio. “Rekao sam da nema potrebe da se išta prolongira i da su oni preuzeli obavezu da će mi pomoći. ‘Ima neka situacija, trebalo bi malo sačekati’, kaže mi. Opet zove nakon pola sata da pita možemo li bar za jedan dan odgoditi. Ja kažem: ‘Možete li mi reći zašto, da znam? Ja sam spreman i ja sutra ulazim u Hadžiće. Ko mi bude na putu, sklonit ću ga na svoj način.’ U dva sata poslije ponoći on me ponovo nazvao. ‘Dobro’, kaže, ‘možete sutra ući.’ Bio sam spreman na sve, čak i na oružani sukob”, priznaje Avdo Hebib i ponavlja kako je sve vrijeme imao neophodne informacije o stanju na terenu.

“Pokojni Jozo Leotar dva-tri dana prije pobjegao je iz Sarajeva za Kiseljak. On je tu noć iz Kiseljaka dovezao pun autobus policajaca Hrvata u Hadžiće. Sa Srbima se dogovorio. Smjestio ih tu i stavio tablu ‘Policijska postaja’. To je kamerama zabilježeno, a Amerikanci su igrali na igru da dobiju dan-dva na vremenu. Ja to nisam dao. Njima je u pet sati ujutro naređeno da idu nazad u Kiseljak. A zaboravili su skinuti tablu. U šest sati ujutro u Zoviku, gdje je bio punkt, Krešimir Zubak i Jadranko Prlić dolaze iz Mostara da uđu u Hadžiće i proglase policijsku postaju. Nisu im uspjeli javiti da od toga nema ništa. Zaustavlja ih međunarodna policija i kaže im da danas preko Igmana mogu u Sarajevo”, pojašnjava Hebib.

U devet ujutro, kad je s policajcima ušao u Hadžiće, zgrada je Općine gorjela. Dok su dolazili, u Rakovici je skladište Izdavačke kuće “Svjetlost” bilo netaknuto, no kad su krenuli nazad, i to je sve bilo u plamenu. “Takvo je bilo to oslobađanje Sarajeva. Preda mnom se palilo i pucalo. Srećom, nijedan moj policajac nije bio povrijeđen, a išlo se s velikim rizikom”, naglašava.

Kaže da je bila jednostavna deblokada Ilidže. Narodu nisu dali da ulazi prije pripadnika MUP‑a RBiH kako neko ne bi stradao jer je bilo mina i drugih eksplozivnih sredstava. “Policija je obišla sve kuće, evidentirala sve Srbe. Ja sam imao 36 sela. Trebalo je to pokriti i čuvati. Nisam imao toliko ljudi. Došlo je puno ljudi iz Srebrenice. Sve je to puno ljuto, agresivno, osvetoljubivo, ali nisam imao skoro ni jednog slučaja osvete. Policija je bdjela nad tim i smirivala situaciju”, kaže Hebib i navodi primjer kada je u naselju Osijek jedan Srbin sam sebi zapalio sijeno i htio da potvori Srebreničane. Neki Srbi, ističe, tvrdili su i da im Srebreničani kradu kupus. “Ja kažem: ‘Jeste, dijete iz Srebrenice odsiječe glavicu kupusa onome ko je odsjekao glavicu njegovom babi. Je li glavica babe i glavica kupusa jednaka?’ Nakon toga nije bilo provokacija”, dodao je Hebib.

Pripadnici MUP-a RBiH na Grbavici zatekli su sve razrušeno i popaljeno, a narod je plakao od radosti. “Italijani su me pratili tada. U jednom stanu koji je gorio bilo je dijete. Dva-tri Italijana upadnu u taj stan i spase dijete. Na moj su zahtjev Ministarstvu odbrane Italije ti vojnici kasnije odlikovani. Oni su ugrozili svoje živote spašavajući živote naše djece”, sjeća se Hebib. S Vraca je oslobađanje Sarajeva nastavljeno do Trebevića: “Rekao sam da ću završiti oslobađanje Sarajeva kad popijem kahvu iz fildžana na Trebeviću. Kad smo zastavu od 12 metara s ljiljanima podigli i svezali na Trebeviću, meni kažu: ‘Evo kahve!’ Djevojka nosi punu tacnu fildžana. Lijepo je to bilo”, kaže Hebib, negodujući što Općina Stari Grad danas ne obilježava taj dan.

Ni filma, ni pisane historije

Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH tvrdi da je u toku cijele deblokade okupiranih dijelova Sarajeva ekipa iz Turske išla za policajcima i snimala, a da je Zvonko Marić snimao određene dijelove.Spočitava i sebi što ne piše o opsadi: “Sve su ovo segmentarni osvrti na određene situacije. Nemamo niti jedan film o našoj historiji i tragediji. Niti jedan poput onih snimanih za Titova vakta: Kozara, Neretva, Sutjeska. Veljko Bulajić pokušao je snimiti takav film o Sarajevu i mene je zvao. Rekoh mu: ‘Za takav spektakl treba dobra kasa, a vi je nemate i niko vam je neće dati!’”

Avdi Hebibu drago je što je bh. režiser Danis Tanović dobio Oskara za film Ničija zemlja, ali mu smeta naziv filma. “Nije Bosna ničija zemlja. Bosna je zemlja Bošnjaka od iskona do Sudnjega dana. Nekome je odgovarao takav naziv, pa da ispadne da je onaj borac na mini na ničijoj zemlji. Nije to ničija, to je Danisova i moja zemlja”, naglašava Hebib, potcrtavši da mu je od nagrada mnogo bitnije da djeca u BiH koja ne mogu u školama učiti bar preko filmova vide kroz šta smo sve prošli.

Strancima, posebno Evropljanima, kaže Hebib, veoma je zanimljivo kako su Sarajlije opstale u opkoljenom gradu bez vode, struje i hrane i svakodnevno granatirane: “To nije normalno, to ne mogū shvatiti. Pogotovo jer znaju da je predsjednik Vlade Engleske uoči rata u BiH rekao da muslimane treba podijeliti u tri grupe. Prvu grupu pokrstiti, drugu raseliti i treću pobiti. To je zvanični stav Vlade Engleske koji je objavljen u našim knjigama. Pitaju se kako taj stav o našem uništenju nije prošao, kako smo mogli preživjeti. Strancima je to suštinsko pitanje”, ističe Hebib, podsjećajući da im je posebno zanimljiv Tunel spasa “kroz koji su u grad ulazili i život i smrt”. Avdo Hebib bio je protiv obnavljanja srušene zgrade “Oslobođenja”. Zagovarao je da ostane kao spomenik zločinu nad BiH: “Uništavanje tih tragova jeste uništavanje historije i sjećanja.”

Dvije decenije od okončanja rata smatra da BiH fali velikih ideja i razumijevanja među ljudima. Žao mu je što ne radimo onoliko koliko bismo trebali i što ne pomažemo. Ističe da, nažalost, ne vidimo ni postignute uspjehe. “Tako nas ti problemi zasjene i onda smo samo kritizerski, a ne kritički raspoloženi. Samo ponavljamo da ne valja ono, ne valja ono. Haj’mo govoriti i šta valja. Pa napravili smo mi određene iskorake”, ocjenjuje.

U razgovoru za Stav dotakao se i Daytonskog mirovnog sporazuma, u kojem vidi samo jednu pozitivnu stvar: prekid ubijanja. Svi drugi elementi, smatra Hebib, problematični su, nedorečeni, neki pogrešno postavljeni, neke odluke tek deklarativne: “Aneks 7 govori o povratku protjeranih i izbjeglih. Znamo da je dosta povratnika ubijeno. Taj aneks 7 samo je dao formalno pravo ljudima, ali nikakvog sigurnosnog ni pravnog uporišta nema.”

S obzirom na to da je mnogo doprinio održavanju referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, do detalja je upoznat sa svim mukama i problemima koje su imali njegovi organizatori. Prvi je problem nastao kada u općinama na čijem su čelu bili kadrovi SDS-a nisu dali biračke spiskove. “Tokom noći sa saradnicima iz MUP-a organizirao sam da se dostave rezervni spiskovi, pečati i materijali da bi se mogao provesti referendum. Bilo je i incidenata, ali zahvaljujući policiji, savladane su sve prepreke, a pojedini građani srpske nacionalnosti izašli su krišom na referendum”, prisjetio se Hebib.

Od pojedinaca koji su značajno doprinijeli održavanju i uspjehu referenduma istakao je fra Jozu Zovku, tadašnjeg glavnog fratra u Međugorju, kao i ostale fratre u zapadnoj Hercegovini koji su bili zaslužni za izlazak Hrvata na referendum. Spomenuo je i Nidžaru Beganović, šeficu ureda za informiranje o referendumu koja je u svijet slala vijest o aktu stvaranja države, i Meddžidu Kreso, bivšu predsjednicu Suda BiH, koja se dobrovoljno prijavila da provede referendum u Trebinju, u kojem je bila izuzetno napeta situacija.

STAV

322 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*