Zna li Čović gdje je Briševo?

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

U svega dva dana u julu 1992. godine u prijedorskom je selu Briševo ubijeno 68 Hrvata. Oko stotinu hiljada krajiških Hrvata raseljeno je, zatvarano u logorima, mučeno, silovano. Njihova je imovina opljačkana, a bogomolje porušene. Sve to nije bilo dovoljno Draganu Čoviću da podrži zahtjev BiH za revizijom presude Međunarodnog suda pravde u Hagu

Tomislava Matanovića srpska je policija iz kuće u prijedorskom Briševu odvela u noći s 24. na 25. august 1995. godine na saslušanje. U pritvoru je s roditeljima Josipom i Božanom bio do 19. septembra. Onda su odvedeni. Tijela su im pronađena u Rizvanovićima-Bišćanima, u bunaru. Svećenik Matanović i njegovi roditelji sahranjeni su 2001. Pobijeni su u ponoć 20. septembra 1995.

Dva mjeseca kasnije, u obližnjoj Ravskoj, ubijen je svećenik Ivan Grgić. Župnik Iljo Arlović bio je zatočen u logoru. Mato Tadić bio je član najužeg rukovodstva prijedorskog HDZ-a. Tadić je jedna od posljednjih žrtava logora Omarska. Dvije sedmice nakon što su Ed Vulliamy i Penny Marshal otkrili logor, Mato Tadić je izveden iz logora s Faizom Mujkanovićem iz Kozaruše. Više se nije vratio. Ubijen je iako je uredno bio registriran kao logoraš tokom posjete predstavnika Međunarodnog crvenog krsta.

UBIJANI KRAMPOVIMA

Njihova imena Draganu Čoviću ne znače ništa. Da znače, da zna gdje je Briševo, možda bi mu proradila savjest pa ne bi bio neutralan kada je morao odgovoriti na pismo iz Haga u kojem ga pitaju podržava li reviziju. Nositelj evropskih vrijednosti ne posjećuje Briševo, iako je samo pola sata vožnje daleko od Banje Luke, u kojoj skoro svake sedmice kahveniše s Miloradom Dodikom. Briševo je teška, ali nebitna priča za njih dvojicu. Oni svakako na svojim sastancima tvrde pazar, dogovaraju svako malo detalje političke trgovine, baš onako kako se u ljeto 1992. godine trgovalo životima prijedorskih Hrvata.

U Briševu i okolnim selima srpske snage su u ljeto 1992. godine, prema haškom svjedočenju Ive Atlija iz Briševa, ubile oko 200 ljudi, mnoge muškarce odveli u logore, a žene i djevojke silovali. Stanovništvo Briševa je 25. maja 1992. godine lokalnim srpskim vlastima predalo svo naoružanje. Uprkos tome, selo je 24. jula 1992. godine granatirala teška artiljerija, a “redovna vojska i četnici” ubili su u napadu 68 ljudi. Atlija je u pisanoj izjavi Hagu iznio i detalje o silovanjima žena u tom kraju. Atlija je posvjedočio da je o tim zločinima u više navrata razgovarao s Vojom Kuprešaninom, tadašnjim visokim zvaničnikom SDS‑a u Prijedoru, ali je od njega dobio samo prazna obećanja. Atlija se sastajao i s tadašnjim gradonačelnikom Prijedora Milomirom Stakićem, uzaludno tražeći dozvolu da preostalo stanovništvo napusti to područje kako bi zaustavio dalja stradanja. “Stekao sam utisak da smo im potrebni kao taoci za trgovine u političkim razgovorima koji su se tada vodili”, kazao je.

Atlija je svjedočio kako su briševske Hrvate srpski vojnici i policajci ubijale krampovima. Vidio je lopate, krampove na kojima je bilo tragova krvi i ljudskog tkiva. Milanu Buzuku, čije su tijelo pronašli u zaseoku Mlinari, bila je smrskana glava. Pored nje se vidio iscurjeli mozak, a na mjestu gdje su trebale biti oči ostale su samo crne rupe. Oko devet sati ujutro 24. jula 1992. godine pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, granatirali su i napali selo. U dva dana ubijeno je 68 Hrvata, od djece do staraca. Najmlađa žrtva imala je 14 godina. Zapaljena je crkva, zapaljeno i opljačkano 65 kuća. Od 1.600 Hrvata župe Stara Rijeka, sada u njoj živi stotinjak starijih osoba.

100 HILJADA HRVATA

U obrazloženju odbijanja žalbe odbrane Momčila Krajišnika, ratnog zločinca osuđenog u Hagu, tamošnje je Tužilaštvo naglasilo kako je namjera srpskih snaga bila da se unište Hrvati kao etnička skupina. U općinama na koje se odnosi Krajišnikova optužnica živjelo je više od 100 hiljada Hrvata, u Banjoj Luci, Brčkom, Prijedoru i Kotor‑Varoši. Hiljade Hrvata bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima, držani su u najmanje 23 zatočenička objekta u najmanje 13 općina. Od maja do augusta 1992., 125 Hrvata zatočeno je u logoru Omarska u Prijedoru, a početkom maja 1992., 117 Hrvata nalazilo se u drugim objektima, poput logora Krings u Sanskom Mostu. Dokazane su masovne deportacije Hrvata. U Kotor‑Varoši je 1991. bilo oko 8.000 Hrvata i činili su 28 procenata stanovništva. U jednom izvještaju srpskih policijskih snaga navodi se da je hrvatski udio stanovništva pao na pet procenata i da se radilo “uglavnom o starijim osobama, tako da se od njih ne očekuje bilo kakva opasnost”.

Masovno je oduzimana i uništavana imovina Hrvata, pljačkane i rušene katoličke crkve. Dokazi su to i činjenice koje Čovića nimalo ne dotiču. Nisu važne za njegovo mišljenje o reviziji. Patnje logoraša nikada ga se i nisu ticale. Jer da jesu, ne bi nekadašnji čelnik UJDI-a (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), nakon što je krajem 1992. godine imenovan za direktora mostarskog “Sokola” (neki tvrde dekretom Mate Bobana), pola godine kasnije, u junu 1993., tražio od zamjenika upravitelja logora Heliodrom da se “za potrebe Zrakoplovne industrije ‘Soko’ Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

O tome kako su određeni poslovi zapravo bili prisilan rad tokom kojeg su mnogi zatočenici i ginuli, u nekoliko je navrata svjedočio logoraš Sead Tabaković, koji je Čovića viđao kako u društvu tajnice svakoga jutra dolazi na posao. Sa svojom je plaćom Čović tada mogao na posao dolaziti u malenom Renaultu 5, ali u godinama nakon rata počinje uzlet njegovih “sokolova”. Osamnaest objekata “Sokola” prodano je za 900 hiljada maraka. Imovinu “Sokola” kupovali su ljudi koji su rodbinskim, poslovnim ili stranačkim vezama bili direktno povezani s Draganom Čovićem i koji su danas na ključnim pozicijama, kako u federalnoj, tako i u vlasti na “državnoj razini”. Svi ti koji su učestvovali u sumnjivoj privatizaciji “Sokola” žive ugodno. Nagrađeni državnom sinekurom, bez finansijskih problema.

Godine su prošle, istrage su propale, prijedorski su Hrvati pobijeni, protjerani, raseljeni. I nevažni. Ono što su oni doživjeli u Prijedoru sa svojim komšijama zove se genocid, ma koliko se Čovićev drug iz Banje Luke upirao da to minimizira, pozivajući se na sudske presude po kojima se u Prijedoru desio “samo” ratni ili zločin protiv čovječnosti. U pauzi sastanaka s Dodikom, dok se oko njih dvojice vrzma i Fahrudin Radončić, Čović licemjerno izjavljuje kako se nije opredjeljivao u vezi sa zahtjevom za reviziju presude jer je bio siguran da bi predstavnici bošnjačke strane pokrenuli tužbu i protiv Hrvatske pred tim sudom u slučaju negativne drugostepene presude protiv šesterice nekadašnjih dužnosnika tzv. Herceg-Bosne pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Čović je to kazao u razgovoru za glasilo svoje partije, Večernji list, koji je nekoliko dana ranije prije te izjave iz pera svog kolumniste najavio takvo pojašnjenje.

Ivanić je radio za Srbiju, pa je red da se Čović brine i za Hrvatsku, iako je jasno, i on to dobro zna, da BiH ne bi mogla dići tužbu protiv Hrvatske za genocid jer Hrvatska vojska genocid nije ni počinila. Zločina je bilo, ali genocida ne. Posebice se ne bi mogla podnijeti tužba za ono što se događalo 1995. godine jer je tada ratovanje HV-u u BiH dopuštao Splitski sporazum. Sve je to Čoviću jasno, no morao je ispaliti kakvo zapaljivo pojašnjenje kako bi opravdao suzdržanost. I to je od njega bilo previše, jer genocid njega ne zanima. Zanima ga samo politička trgovina s Dodikom. Blokiranje, kočenje, zatezanje svakog posla i procesa u ovoj zemlji kako bi tako dokazao da ništa ne funkcionira. I da se dalje ovako ne može. Briševo, Kotor‑Varoš, Prijedor, Banja Luka, ogromni dijelovi Posavine svakako ne spadaju u granice njegovog zamišljenog entiteta.

305 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.