DOBRI

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo Dobrih.« Tako nam je pri­čao Alijaga Karabeg, starac koji za četrdeset godi­na nije silazio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza prevrata prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa se mi, djeca, kupili oko njega da nam priča što­ god iz starog vremena, kad bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Her­cegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega što
ne dade svoj pristanak da se odupre na­rod ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog da­na u Mostar, ali ne nađe više nijednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridestak i četrdeset godina mlađi od njega bilo je malo. Grad se izmijenio, lju­di se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bi­lo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski
život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali je on za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajući kućni prag, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

Tako se on rodao s mojom strinom i češće joj dolazio na sijelo, a mi djeca okupljali se oko njega i pobožno ga slušali.
– Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pam­tim dobro, a bio sam tada momčuljak, živio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo čovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih prije rekao da je bio Dobri. A evo čut ćete šta je s njim bilo. Njihova je kuća bila stara aginska, imali su li­jepih zemalja i kmetova, bili su jedni po jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali »hak« on je zvao »nehakom«, jer, biva, nije pravo što oni rade a drugi jedu plodove njihova rada. Nije ništa radio ni kakva zanata učio, a trebalo je živjeti. I on je na­šao najbolje da obilazi hodžinske kuće, gdje su mu svake večeri uoči petka pripremali zvrk pite: bure­ka, sirnice, kumpirače ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kući pa s time heftu živio. Znalo se desetak kuća gdje bi na vratima on uoči petka kucnuo halkom, dok mu se ne iznese njegov tain. To su bile hodžinske kuće, bilo to mualima bilo
muderisa. Tako je on dolazio i u Karabega i kuc­nuo uvečer uoči petka na vrata.

I meni se nekad čini da je bio lud, kad se sjetim nekih njegovih čina, a opet je imao nešto što su imali samo Dobri.

Nikad on ne bi prešao korakom preko stare ćuprije, nego bi, došao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa pretrčao u najve­ćem trku preko ćuprije. Niko ne pamti da je kada korakom prešao preko nje. Kad bi ga pitali zašto trči preko ćuprije, on bi odgovorio: »Šta ja znam koga ona čeka da se pod njim sruši!«

Bila je ovdje gdje i sada na dnu vašega sokaka, jedna česma, pa bi svijet točio vodu u đugume i ibrike i nosio kući. Došao tako on jednu večer, a na vodi Mula Smail Radiš. I on išao na vodu, kao i Hindo. Naš ti Mehmed najednom skine gunjac s
pleća pa poče udarati njime Radiša. Radišu dojadi pa izlije vodu iz đuguma i poče mlatiti Hindu đugumom da je sve zvonilo. U neko doba dotuži Hindi, pa će se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svađu dvojice mahnitih: »Šta nas ne rasta­vite, pasji sinovi? Zar ne vidite da će poginuti od moga gunjca!«

Eto takav je bio u nekim stvarima, ali sada čujte šta ću vam reči o njemu, a Bog zna, istina je kao što mene sada gledate.

Sijelili mi jednom uoči petka u rahmetli muftijina oca. Bilo nas je sedam-osam, što rodbine, što iz komšiluka. Kucnu halka na vratima. Ja kao naj­mlađi skočih da vidim ko je. »Ta znaš ko je«, veli mi amidža. »Mahniti Hindo. Iznesi mu ono što su mu ženske spremile!«. Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo. Prije nego mu mogoh dodati ono po što sam mis­lio da je došao, otpoče on tihim glasom: »Nisam ja, Alija, došao danas po pitu. Nego, živ bio, selam ćeš amidži, neka mi sutra dođe na dženazu.« Ja se okamenih, a njega nestade kao da u zemlju propa­de. Vratih se i kazah što mi je rekao. »Tuhaf«, reče amidža i domalo poče opet razgovor o čemu smo i prije govorili. Meni ne ide s uma kako će čovjek zvati svijet na svoju dženazu. U neko doba dođe i komšija nam Muslibegović, pa kaže kako je dola­zio Hindo, kao što i obično dolazi uoči petka, ali da nije htio uzeti ništa, nego ga pozvao na džena­zu. Amidža mu reče da je tako i u nas dolazio. Ne­ko reče: »Hajde, Boga ti, mahnit čovjek. Ko zna šta mu se prisnilo!« Neko veli: »Nije rdav čovjek; ko zna, možda mu se pokazao nekakav išaret da će zbilja noćas umrijeti.« Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh još u dvije-tri kuće, gdje je on imao običaj ta­ko dolaziti, u Kajtaza, Faladžića, u Džabića, i on svukud dolazio, nigdje nije ništa htio primiti, a sve zazivao svijet na svoju dženazu. Vratim se i kažem im. Svima začudo.

Duga zimska noć, sijelilo se do neko doba noći uz lojanicu i svak svojoj kući. Mene zaustavi ami­dža da ostanem na konaku. Legao sam i zaspao, ali nisam svu noć napravo utvrdio. U neko doba uniđe amidža u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi.
– Ustani, Alija, obuj se pa hajde u Donju maha­lu, do Hindine kuće, i vidi šta je s Mehmedom!
Obučem se brže-bolje, obujem postole pa pohi­tim preko Tepe, kroz Kujundžiluk, pa preko stare ćuprije na Ogradu i u Donju mahalu. Taman ja nadno vašega sokaka, kad odonud Šehaga Čerkić. Još je mrak i u njega zapaljen fenjer.
– Kud si pošao u ovo doba? – pita me kad me prepoznade.
– Poslao me amidža da vidim šta je s Mehme­dom Hindom – i kažem mu sve s kraja na kraj.
– AIlah rahmet ejle! I meni je došao iza ponoći i zovnuo me da mu učim »Jasin«. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu nešto prisnilo, a on jednako da idem s njim kući mu i da ponesem Kur’an. Sjedio sam sve dosad s njim, učio mu, a on kao da zaspa. Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio ga čaršafom.

Svaka se dlaka na meni naježila kad god bih po­ mislio o njemu dok sam se vraćao kući. Ja pred na­šu džamiju, a svijet se iskuplja na sabah. Kažem im daje umro Hindo, a oni svi kao jedan: »Dobri, Allah rahmet ejle!«

I, djeco moja, što ću vam pričati. Hindina je ku­ća bila ondje pod Humom, kuda sada željeznica prolazi, pa je sada nema. Od kuće do Sivri-hadži-Hasan-džamije sve je svijet bio pritisnuo – da se igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve dženaze Mostar ne pamti.

Stara je u nas riječ: »Ne možeš čovjeka uznati dok ne pojedeš s njim tovar soli.« Pa i tako se do­godi, kad se čitav vijek družimo s nekim, ne stečemo pravi sud o njemu. Više je od pedeset godina Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan da ne rek­nemo mahnitov, a on se pred samu smrt pokazao onim što je bio čitava života: Dobri.

vrelo: knjiga “Trava zaboravka” – izabrane pripovjetke; Alija Nametak; Svjetlost; 1991. Sarajevo

129 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.