ROBERT MICHEL: MOSTAR 1908.

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Zimi i ljeti okolica Mostara je siva.U proljeće sva dolina Neretve zazeleni.I male bašče u Mostaru i odrrnje loze između turskih kuća i divlje ruže na grobljima.Samo goli Hum i Podveležje ostaju sivi.Ipak u proljeće, i ova brda dobiju lagahni zeleni plašt nakon dugogodišnjeg upornog nastojanja Zemaljske vlade da pošumi krš.Ovo zelenilo ne izgleda još kao vesela boja proljetnog drveća i cvijeće-ono je prozračno poput tihe čežnje ovih brda za šumama koje su ih nekad prekrivale.Ali, kad u Mostaru upeče ljetno sunce,zeleno se lišće sasuši, a ako nešto od tog zelenila i odoli tropskoj vrućini ,poprima beživotnu sivkastu nijansu koja iščezava u preostalom sivilu.Sve je sivo kao najsivlja mjesta Huma i Podveležja.

Kad bi čovjek u ovo doba godine mogao uzletjeti nad kotlinom Neretve,kao što to čine jastrebovi kad prelijeću s vrhova Podveležja na Hum-kad se krstareći uzdignu nad brdo do visine- vidio bi samo nekoliko crvenih krovova koji pokrivaju stanične zgrade i skladišta.kasarne,bolnicu,sudnicu i škole,hotele i druga zdanja podignuta nakon okupacije.Pravi Mostar sa starim kućama i džamijama izmakao bi pogledu, jer su svi njegovi krovovi sivi kao i padine Podveležja i Huma, odakle i potječu velike kamene krovne kuće.

Da bi se ovaj Mostar vidio,moralo bi se letjeti nisko,onako kako lete vodene ptice kad sele iz močvara na ušću Neretve.

Prije svega,želim predstaviti stari Mostar, sa sivim kućama,džamijam i haremima.

Kako bismo dokazali da i među novim građevinama ima znatan broj onih koje pokazuju da se i ovdje može graditi u punom skladu s okolicom, možemo uzeti za primjer Hotel „Neretva“,Gimnaziju ili novu kuću,nažalost,potpuno je bez stila, sasvim evropska i osjetno kvari harmoniju ovog osobenog grada.Naravno,moramo imati na umu da se prijelaz starog u novi Mostar dešava u doba okupacije.Posmatrajući gradove koji su se razvijali pod povoljnijim uvjetima naći ćemo da je malo onih koji su, i pored sveg razvoja, uspjeli sasvim sačuvati svoju osobenost.Ja bih zapravo mogao spomenuti samo dva:Dubrovnik i Rotenburg.

Kad s nekog uzvišenja bacimo pogled na grad i opazimo kako se crveni krovovi ističu dođemo u iskušenje da se pomirimo s novim Mostarom, jer stvarno crvenilo novih krovova ne remeti ukupnu sliku baš kao ni crveni fes nošnju ovdašnjeg stanovništva.Ako tad uđemo u grad,oko će se, gledajući novo, opet otrijezniti.

Ipak, s malo dobre volje,još možemo potpuno uživati u osobenosti starog Mostara,jer, uprkos upadljivosti novog, staro je u svojoj čednosti ipak ječe.Čim skrenemo pogled s jednog takvog novog sandučastog objekta,oko ga zaboravi odmah kao da ga nije ni vidjelo.Ali ako se samo načas zaustavimo pred nekom džamijom i njenim haremom,bit ćemo vrlo brzo očarani.Isto tako,kad krenemo nekim od uskih sokaka,ili dolje prema Neretvi, ili u neki još netaknuti dio grada,obuzet će nas jako,čisto osjećanje.Većina će ovaj osjećaj nazivati „Orijent“.Mi ćemo ga skromno,zapravo ipak neskromno,nazvati samo „Mostar“.

Lakše ćemo previdjeti ono što je novo kad noć raširi svoja krila nad gradom i kad po sokacima zatrepere svjetiljke.Ili za vrijeme Ramazana,kad s bezbrojnih munara zasvijetle kandilji.Sve to stvara nijemu svečanost koju duša upija i ne zaboravlja.

Mostar se mora vidjeti u jednoj od onih lijepih noći obasjanih mjesečinom.Grad se tad čini kao komad čarobne zemlje čiji su horizonti samo plavkasta izmaglica, sve dok se zasićena mašta od ovog ne odvoji i na drugom mjestu novu zemlju ne stvori.Sliku upotpunjuje zvjezdani luk,koji počinje tačno na vrhu Huma, i odatle se, u obliku svoda, diže iznad Mostara i kotline,da bi s posljednjim zvijezdama svoje lagahno zdanje naslonio na vrhove Podveležja.Iznad pustih brda oštro svijetle zvijezde,kao da su se na tvrdom kamenu naoštrile.I kad je mjesec već u prikrajku, samo je jedna strana Huma obasjana mjesečinom.Od druge strane rastavljena je divnom krivudavom linijom koja se s vrha preko padine spušta do dna doline.Tamna strana širi svoje crne sjene nad još jednim dijelom grada.Cijelu sliku određivala bi samo duboka crna mrlja da iz mraka ne strše uvis mjesečinom obasjane munare.Druga strana doline kupa se u mjesečini.S neobičnog brda Stoca, što izgleda kao nakrivljen sto, spušta se gola padina slična orijentalnom ćilimu.Nepravilna mustra ćilima istkana je samo u sivoj i crnoj boji prema sjeni velikih stijena i žlijebova,kao da se orijentalni ukus stidi svojih veselih boja.Jedino je donji rub ukrašen tamnozelenim vinogradima u koje su ušuškane male sive kuće, s nešto vidljivijom crkvom u sredini.Između ovih padina kotline leži splet sivih krovova.Iz ovog se spleta svojom mirnom ljepotom ističu svodovi džamija i mnoštvo munara,koje,jednostrano obasjane,izgledaju još vitkije.Krute talase sivih krovova dijeli duboki usjek, čiji tok podražava krivudavost orijentalnog pisma.Dolje u usjeku,zarobljena među stjenovitim obalama,huči Neretva lomeći se o stijene-dajući brze i uvijek nove odraze mjesečine.Iza stijene, voda se uvija u ludom viru kao da će se izgubiti u bezdanu.Ova plaha valovita živa voda daje čudni kontrast mirnom kamenom pejsažu.

I tamo,gdje se Radobolja ulijeva praveći gizdave vodopade nad ponorima Neretve, izdiže se stari u m j e t n i č k i most poput o k a m e n j e n o g polumjeseca.

Izvor:Robert Michel-Mostar,SA 2006.

Fotografije:Wilhelm Wiener

Pripremili:Kemal Mahić i Mithad Muminagic

Kriva cuprija, Wilhelm Wiener

Karadzozbegova dzamija, Wilhelm

Brace Brkica, Boris Engelgart

Prijecka carsija, Leo Wehrli

456 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.