Jesu li ljudi zaboravili šta znači iskreno voljeti? Gdje je čekanje da se san ostvari i voljeni u halalu prigrle? Sve je nekako postalo instant, pa tako i ljubav.
Nema više čekanja pod pendžerom – sad se dolazi na vrata, u kuću ili, što je najgore, ne ulazi se nikako u kuću nikako, jer gdje će na daj Bože babo upoznati momka. Kako je to staromodno i aut. Opet, lijepo pitam, mladi mladići i djevojke muslimanske; gdje je nestao sevdah?
Možda je devalvacija vrijednosti pojela i ono malo što se nekad ašk zvao. Možda sam Marsovac – neko ko je pao s Marsa, ili mi možete jednostavno reći „đe ti živiš“…pa eto, neka.
Nekad se vjerovalo u ljubav. Ona se podrazumijevala. Nije to bilo platonski, već uvijek neizvjesno, baš kao i život. Sada se sve hoće „na sigurno“…dok ljubav ustupa mjesto strasti a prioritet propisa islama, zapadanjačkom i filmovskom bontonu. Čak je i brak danas na probu… kao što se kola probaju, pa ako ne ide, parkiraj, ili vrati vlasniku. U braku modernih skoro da više ništa ne bude interesantno, jer su sve oprobali. Šta njima drugo preostaje već mahane jedni drugim tražiti.
Opet vas lijepo pitam, gdje nestao sevdah? Zašto se više ne pišu sevdalinke? Nisu plaćeni autori pisali sevdalinke već mladići i djevojke koji su izgarali u ljubavi i čežnji jedno za drugim.
Što te nema, što te nema…srcem je otpjevano. Toliko ljepote i sabura u nekoliko riječi. Kažu da prava ljubav uvijek može da čeka, i ima snagu sabura. Gdje je nama nestao sevdah? Trebali bi brinuti zbog toga… Nije nama problem ko će otpjevati sevdalinku, ali gdje je srce koje u sevdahu izgara, dok ne zaboravlja na svog Gospodara, i Vlasnika Ljubavi?
Kako smo pod bagatelu prodali Ljubav prema Allahu dž.š. tako nam i sevdah otišao; odnijela ga voda niz Neretvu.
Od sevdaha goreg jada nema…! Možda i nema, ali teško srcu bez sevdaha, i ljubavi bez Božijeg berićeta.
Ko to danas izgara u sevdahu? Ko to u ljubavi i radi nje, čežnju u srcu nosi? Ko to danas piše sevdalinke, a da nisu obični lirski tekstovi, imitacija onim starim, doživljenim, koje je sama ljubav napisala? Samo srce puno ljubavi prema ženi, koja zna da čeka, iza zastora, pendžera i sudbina, može da iznese sevdah. Danas se ljubav ne čeka; drži, pusti, ostavi, odlazi, i prelazi na drugu ‘ljubav’. Koji sevdah, čekanje i izgaranje? Luksuz, smiješno i odbačeno – baš kao i ideal čiste ljubavi. Malo je danas sevdaha, kao i sevdisanja; onih čistih, iskrenih, požrtvovanih, viteških i zanosnih. Ah, zato se ne pišu sevdalinke – ne može bez tinte iskrenog aška, sevdaha i čežnje.
