U SUSRET RAMAZANU: Z.Ž. SIJELO

  • Nano!Hoćemo li kuda večeras na sijelo, pitala je mala Zlatka jedne ramazanske večeri svoju nanu.
  • Jok, oči moje!A zar bi ti sine htjela ići?Ne mora se.Prošla su vremena, kad je tvoja nana po sijelima išla, uzdisala je stara, milujući svoju unučicu.

Zlatka je bila siroče.Nikog na svijetu nije imala osim nane, očeve matere.Kukavno su životarile.Bilo je dana da u kući nisu ni kore hljeba imale.

U siromašnoj sobici,Zlatka je sjedila na pendžerčiću i znatiželjno na ulicu gledala kao svijet prolazi.Sa očima punih suza opet će nani:

  • A što mi nikud ne idemo?
  • Rekla sam ti ne moremo…Ti dobro znadeš da u tvoje nane ni kahve ni šećera nema, pa ni ja ne mogu nikoga zovnuti.
  • Pa nećemo im ni peći kahva,brbljala je mala dalje.
  • Ne valja dušo tako!U tvoje nane ima obraza,zar tuđe izjesti pa ne vratiti?Jok džanum!

Zlatka je gledala u nanu i gutala svaku njezinu riječ.Tako je ona vazda radila kad joj nana štogod tumačila.

  • A sad pile moje,siđi s pendžera,pa legni uz nanu.
  • Nano!Lijepa nano!Nemoj,molim te,pusti me još malo.

Zlatka je bila jedina utjeha, jedino veselje svoje dobre nane,ali također i njezina velika briga.I sad evo od te brige nije mogla da zaspi,već je u svojoj kukavnoj postelji,amo-tamo vrti.Šaptala je polako da unučica ne čuje:

-Allahu dragi!Ne daj da umrem prije dok je na noge dignem i uhljebim!-A ona je i zaslužila tu njezinu ljubav i pažnju, jer bijaše dobro dijeteKud je nana okom,tu bi Zlatka skokom.

Starica se te večeri nikako nije mogla da umiri, neprestano je mislila šta će biti od djeteta da njoj dođe smrt.Suza za suzom tekla je na dronjavo uzglavlje.Bože zakloni!Da mi ne dođe u zle ruke, ko što je sirotna Mejra, pa da mi je biju i za one pletenice vuku, što ih nana tako brižno češljala i njegovala.

Uz njihovu kućicu nalazila se kuća jedne zgodne,obijesne udovice, kojoj nije, kako se kaže, manjkalo ni ptičijeg mlijeka.U nje je bila Mejra.Uzela je sebi kao posvojče, ali zapravo bila je hizmećarica ili bolje-robinjica.Što god bi joj palo na um, to je Mejra morala izvršiti.Nije pitala moreš li,jesi li zdrava ili bolesna,ne, već joj je valjalo uraditi.U kući voda, a ona je šalji po pola sata daleko da donese hladnije.Đugum težak, pa se pod njim savija ko vrbina šipka.Usred zime bez čarapa,a noge joj crvene ko rumena jabuka.Hanumi halva, Mejri krumpira,hanumi ulutma, Mejri pura.Mejra je naučila divno vesti, pa je izrađivala krasne rupčiće i druge stvari.Možda mislite da je za se vezla'Varate se!Udovica je te stvari prodavala i zarađivala grdne pare,a Mejra nije ni o bajramu nikad dobila nove haljine, već uvijek nešto iznošeno.Tako je Mejra bila mučenica.Starica je poznavala vrlo dobro njezin život, i nije čudo što je stoga bila u velikom strahu za svoju unuku.

-Pravedni Allahu!- micale se opet staričine usne-ne prepusti toga, a i Mejru izbavi skorijih dana.Zvijeri onoj plati, kako je zaslužila.

Ipak se malo utješi i napokon zaspi.Zlatka je nepomično sjedila na pendžeru i neprestano zurila na ulicu.A tamo je bilo sve živo veselo, pa joj mlađahno srce pucalo da i ona ode među djecu.Kad je vidjela da Nana spava,obuče brzo čarape,ogrne boščicu i polako odšulja se na ulicu.Bila je hladna zimska večer, snijeg je propadao, radovala se snijegu i hvatala ga ručicama.Svijet je pokraj nje prolazio u hrpama.Ona jednu curicu potegnu za šal

-Kuda ćeš to?

-Idem tetki na sijelo.

-Uh!Na sijelo!-uzdahnu Zlatka.

-Pa hajde i ti s nama ako hoćeš.

Njoj se oči zasjaše, srce joj je od veselja lupalo.Curica je uhvatila za ruku i pođoše.Bila je ljepuškasta pa se svakom sviđala.

-Mala,čija si, upita je curičin Babo.

-Nanina!

-Hajde,vrati se,tražiće te nana.Ne moreš ti s nama, mi ćemo daleko.

Zlatka stade i udari u plač, a oni odjuriše naprijed.Nije ni pomislila da se vrati, već polako pođe za njima.Dosta je dugo tako išla, dok se nije umorila, i u jednoj pustoj ulici sjede pred jedna vrata, i kako je bila odveć umorna, zaspi.Snijeg je neprestano padao, a Zlatka je slatko spavala i usnila divan san:Da je sa materom i babom išla nani na sijelo.Bože!Kako su samo bili krasno obučeni!Svi u novim haljinama, a Zlatka je imala još i nove sniježne cipelice.Babo ju je vodio za ruku.Svako je nosio po punu čevrmu:babo kahve, mati šećera, a ona kadaif i naranče.Pred sobom su vidili veliko svijetlo što se sjalo ko žarko sunce.To je bio Božiji meleć što je nosio fenjer.Snijeg je padao sve gušće i više, a Zlatka se nije probudila.

Ujutru našli su je u snijegu smrznutu.I odoše da jave nani žalosnu vijest.Ali ih niko ne čuje,niko im ne otvara.I nju nađoše hladnu i ukočenu.

 

Izvor:Gajret,SA,16.II 1931,XII,4.

Priredila:Dragana Tomašević:BAJRAM IDE,SA 2014.

1060 Posjeta 1 Posjeta danas