Ususret ramazanu: Devedesetdvogodišnja Esma Kajtaranović postit će svoj 83. ramazan

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Devedesetdvogodišnja Esma Kajtaranović ramazan kao postač dočekuje od svoje devete godine. A sjeća se da su joj i prije devete godine tokom ramazana “našivali”, mlađoj djeci koja nisu dužna da poste stariji su davali da jedu u podne, a onda nastavljali postiti sve do iftara.

– Bez majke sam ostala sa sedam godina, odrasla sam s ocem, pomajkom i tri brata. Ona je uvijek vršila nadzor nad nama, nije dala za ramazan ni na česmi da usta isperemo kad je vruće, kaže, može vam kapljica koja nehotice u grlo otići. Toliko je ona računa vodila o nama i našem ponašanju – sjeća se nana Esma.

Kaže kako ih je otac učio da vole Kur’an, pa i pored toga što su odlazili u džamiju, on ih je kući podučavao.

– Uoči petka i ponedjeljka otac bi uzmi Kur’an i uči, a mi smo morali da sjedimo i pazimo, samo stane, i kaže nastavite. A ti ako nisi pazio, ne znaš nastaviti, pa dobro se drži – kaže nana kroz smijeh.

Odrasla je na Vratniku, u mahali, a hodža, kojeg se rado sjeća iako je bio strog, bio joj je Muhamed ef. Fočak.

– Kada sam prvu hatmu pred efendijom proučila, to je tada mubarek veliki bio, vode te dvije cure do džamije, a ti nosiš Kur’an u ruci u zlatnoj čavrmi, uz to zapaljen mirisni buhudar i đulsija (mirisna vodica op.a.). A hodža me jednom postavio pred sve da klanjam dva rekata. Zanijetim ja, sve završim kako treba, al’ kad je trebalo zadnje sjedanje, ja ne sjednem lijepo. On uze svoj štap pa me udari po nozi, evo i danas me taj dio boli – priča devedesetdvogodišnja Esma koja je završila četiri razreda osnovne škole, a dalje joj otac nije dao.

Svoja znanja nastojala je prenijeti na svoju djecu, a rodila ih je četvero, te danas ima i unučad i praunučad.

– Učila sam ih da trebaju pasti na sedždu, da se zahvale Allahu dž.š. kako bi sutra imali ručak, da se imaju u šta uzdati. Elham prouči, da budeš zadovoljan, da imaš da pojedeš – savjetuje.

Kaže kako su se prije stariji puno više poštivali, postojao stid, dok danas toga skoro da i nema.

– Dok sam bila mlađa, malehna mi djeca bila, a mene koljena zaboljela. Došao mi brat, a ja mu kažem da ne mogu klanjati, kaže on, možeš vala, pa makar i ležeći. I nije bilo izvlačenja. Nikada nisam ni suneta u ikindije preskočila, a i danas klanjam cijelu teraviju, nema skraćivanja – kaže nana Esma, dodajući da su kuću čistili i sređivali prije ramazana, kako bi ramazan mogli provoditi u ibadetu.

Za iftare su se pravila raznovrsna jela, danas im se, kaže, ni za ime ne zna.

– Škembe čorba, amber čorba, topa, sogan-dolma, bamja, bosanski lonac, razne dolme od paprika, sarme, japraka, tikvica, pite, zeljanica, sirnica, buredžici, šareni burek, sirnica, pirjan, klepe, pilav/jerišće, pečene kore sa faširanim mesom, zerde, sutlija, hladno – kao puding sa nišestom i grožđicama, kadaif, tulumbe, šapice i lokumi – nabraja nana dodajući uz to i pokoji recept.

Za dobar kadaif, kaže, treba pola kilograma kadaifa, 30 dekagrama masla i isto toliko oraha, te da se peče sat, i da se ni s čim što se kuha ne smije žuriti.

– Prije nisi išao u pekaru po somune, nego je dedo hodao sa daskom na leđima, a na njoj naredani somuni i vikao: “Somuni, friški somuni”, i svakom pred kuću donese. Na iftare se išlo familiji i oni nama dođu, a kad se šta napravi za iftar, prineseš i komšijama. Bošča se prostre na pod pa na nju sinija, ne daj Bože da mrvica odleti sa strane, a sad kad trehnu bošču sa prozora, mrva na sve strane – navodi sagovornica, dodajući da se najljepše u mahalama živjelo, ni vrata nisu morali zaključati.

Svaku noć na teraviju su išli u drugu džamiju, ali su sa djevojkama u pratnji išle starije žene, i uvijek se moralo znati gdje je ko. Kasnije se, tokom dugih noći, sijelilo.

– Sada živim sa unukom, sa njim i iftarim i sehurim. Zahvaljujući kolicima dođem do kuhinje pa nam šta pripremim za iftar. Malo spavam, pa sebi tokom dana zadam zadatke, šta kad da proučim, da klanjam i ibadetim. Do ikindije učim Kur’an bez naočala, a poslije ikindije već mi trebaju naočale – kaže nana Esma, dodajući da svoje ramazane i tu ljepotu samo može u srcu da drži, i da se to nikako ne može prenijeti.

Faktor.ba , autor Elma Hadzimejlic

210 Posjeta 4 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.