LJUBUŠKI MUDERISI, MULE I HAFIZI

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

U periodu od preko 400 godina turske vlasti u ljupkom gradu bilo je mnogo učenih ljudi školovanih u Mostaru, Počitelju, Sarajevu i Istanbulu. Učenost i učeni ljudi ovdje su imali uvijek visoku cijenu, a interes za učenje razvijao se od malih nogu s nepogrešivim osjećajem za izbor nadarenih. Njihova imena i djela prekrio je veo zaborava uz skromnu nadu da će im otkrića do danas neznanih pisanih izvora dati mjesta koja zaslužuju.

Vrlo daleke 1048/1638. godine u medresi Mehmed Koski-paše u Mostaru njen učenik Mustafa, sin Mahmuda iz tvrđave Ljubuški prepisao je djelo Ta’lim al-Muta’alim. Taj podatak je najraniji pisani dokaz postojanja ove ugledne medrese, ujedno i dokaz da su među njenim prvim učenicima prije skoro četiri stoljeća bili i ljubuški mladići. (1) Na jednom hudžetu ljubuškog naiba Šabana, sina Sulejmanova iz prve dekade redžepa 1088 (1677) godine među svjedocima potpisan je i mula Mahmut, sin Ali spahijin, učenik (sohta) iz Ljubuškog.

U Ljubuškom je u prvoj polovici 18. vijeka djelovao jedan derviški red čiji je starješina bio šejh Mehmed. To potvrđuju dva dokumenta. Na prvom dokumentu iz 1739. godine nalazi se potpis šejh Mehmeda iz Ljubuškog kao svjedoka. Drugi dokument je ferman 1754. godine upućen bosanskom valiji i ljubuškom kadiji s naređenjem da se pravično riješi spor između nasljednika umrle Have i poznatog šejha Mehmeda. (2)

Prema porodičnoj predaji Mustafa ef. Omerhodžić bio je muderis i imam na sultanovom dvoru u Istanbulu. Muderis Husein ef. Ibrulj, kasnije jedan od članova prvog ulema medžlisa, bio je na školovanju u Istanbulu prije 1850. godine. (3) Kadija Muharem ef. Sadiković, otac Faik ef., čuveni alim i fakih, putovao je po Kini, Japanu, Maloj Aziji, Arabiji i Perziji prije 150 godina. (4) Hadži Sejjid Mehmed Emin ef. Krehić, sin Alijin, imam žabljačke džamije i alim na glasu, sagradio je džamiju na Prilazu i vodio medresu u kojoj su se školovali Halil Hrle, Mehmed-beg Ljubušak i drugi istaknutiji Ljubušaci. Poslije njegove smrti 1863. godine, medresu je vodio do svoje smrti 1909. godine muderis Muhamed ef. Ibrulj, osnivač ljubuškog ženskog mekteba 1897. godine.

U lokalnim sredinama posebno su se poštivali vjerski učeni ljudi – mule ili munle. Ova titula nije označavala funkciju, nego samo učenost. Nalazila se ispred imena imama i hatiba, ponekad i mujezina, izražavala je poseban vid uvažavanja i priznavala se svakom ko je imao respektibilno vjersko obrazovanje. (5) Za razliku od mule, počasni naziv mevlana dodavao se ispred imena nekog glasovitog islamskog učenjaka, visoko učenog čovjeka bez obzira na funkciju i položaj, šejha, profesora, kadije ili naiba.

Prvi poznati učeni musliman u ljupkom gradu bio je mevlana Muslihudin hodža, sin Hasanov, imam i hatib džamije na Gradu. Njemu je vakif Nesuh-aga Vučjak 1564. godine, uz adekvatnu novčanu naknadu, povjerio te dužnosti do kraja života. (6)

Munla Husein, sin Redžepov, prvi poznati imam džamije na Žabljaku, vjenčao se 1767 (1180) godine sa Maksumom, kćerkom Mahmudovom, iz mahale Žabljak. (2)

U boju na Utvici kod Vitine 31. maja 1832. godine punoj pobjedi Osman-bega Manova nad ljubuškim kapetanom Sulejman-begom doprinio je mula hadži Ahmet Mesihović sa svojim vojnicima. (7, 8)

Mula Halil Hrle, sin mula Alije, rodom iz Stoca, školovao se u ljubuškoj medresi pred hadži Sejjid Mehmed Emin ef. Krehićem. Živio je dugo godina u ljubuškoj mahali Zir (Dojna mahala), po drugim u Bala mahali (Prilaz) gdje je imao kuću i drugi imetak. Iz dražbene prodaje njegove kuće zbog duga saznaje se da su mu susjedi bili Mehmed Sarajlija (s istoka) i Osman Muminagić (s juga). U nekim svojim prepisima potpisivao se kao Halil Hrle Ljubuškali. U toku 1868. godine preveo je popularnu kasidu o Muhamedovom plaštu. Umro je prije 24. novembra 1887. godine. (9)

U haremu uz žabljačku džamiju Hasandedić je uspio pronaći nišan s natpisom koji označava grob munle Hasana Omerhodžića, sina hadži Abdulahova, umrlog 1272. (1854) godine. (4)

U jednoj narodnoj pošalici-rugalici o zloglasnom Omer-paši Latasu spominje se mula Abid ef. Sadiković. (10) O ovom muli zna se po narodnoj predaji, da je naslijedio sablju čuvenog vrgoračkog hajduka Hujdura koja se čuvala u porodici Šehe Mehmed-age.

Po narodnoj predaji mula Ahmet Sadiković, sin Hasan ef., otac čuvenog narodnog ljekara Sadika Sadikovića, bio je učen čovjek i poznat po tome što je bio vatreni pobornik školovanja djece van ljupkog grada.

Kotarski ured dozvolio je u januaru 1886. godine javnu dražbenu prodaju nekretnih dobara Mustafe Košarića radi duga od 76 forinti i 4o novč. mula Hamidu Tančici iz Ljubuškog. (4-a)

U jednom popisu vlasnika oružja ljubuškog kotara 31. decembra 1904. godine, pored posjednika i veleposjednika, glavara i muktara, trgovaca i ratara, svećenika svih vjera, subaša i nadsubaša, aga i begova, navode se mula Krehić Ibrahim i mula Mušić Mustafa. (11) U novembru 1911. godine ljubuški muslimani su se brojnim dobrovoljnim prilozima masovno uključili u pomoć libijskim žrtvama rata preko turskog Crvenog polumjeseca” (“Hilal-i Ahmer”). Među preko 600 prilagača bili su mula Ahmet Prolić, mula Ahmed Sadiković (Sadin otac), mula Ismail Dorocić, mula Sabit Delalić, mula Šaćir Ćerić, mula Ahmet Ćerimović, mula Salih Mahić, r. Mustafe i mula Avdija Šukalić. (12, 13)

Ramiz Ibrulj (rahm. Hasana), rodeni Sarajlija, od oca Ljubušaka koji je poslije 1945. godine preselio u Sarajevo, kazivao mi je 2012. godine da je Mulo Ibrulj imao brata mula Hamida. Dok se Mulo od mladih dana školovao u vojnim školama i kao oficir dostigao visok čin u austro-ugarskoj vojsci, kao malo ko od bosansko – hercegovačkih muslimana, mula Hamid je ostao vjeran rodnom gradu do smrti.

Učenje Kur’ana napamet-hifz, za muslimane je ibadet najvišeg reda, a hafizi Kur’ana u našem narodu zaslužuju posebno poštovanje. Imena brojnih hafiza u nas, kao i u ljupkom gradu, izgubila su se u vihoru prošlih stoljeća, jer hafizi nisu bili ni vladaoci, ni ratnici, ni bogati vakifi. To su bili obično skromni, tihi i vrlo pobožni ljudi, svjedoci vjere i neuništivi, živi čuvari Svete Knjige od njenog postanka. Fragmentarno sačuvani izvori zbog poslovičnog dara Bošnjaka da zanemaruju svoju prošlost omogućuju da se danas o hafizima u nas piše i govori u vremenu koje zahvata tek oko 150 godina unazad. (14, 15)

Ljubuški hafizi su različitih zanimanja; dva su bila šerijatske sudije (treba uvijek isticati s ponosom da je Ljubuški dao najveći broj šerijatskih sudija u našoj zemlji u odnosu na broj žitelja), većinom su bili imami, hatibi, hodže, mujezini, neki od njih su posjednici i trgovci, neki puki siromasi. Podaci o njima su oskudni i jedva skupljeni iz starih novina i rijetkih radova koji nisu tretirali ovu temu. Ne zna se ni za imena učenih Ljubušanki, kojih je svakako bilo

 

Mehmed-Ali ef. Ćerimović

Mehmed-Ali ef. Ćerimović rodio se u Ljubuškom 1872. godine od oca Ahmeda i majke Zade, rođene Dizdarević. Poslije početnih i osnovnih nauka pred poznatim alimima u Ljubuškom i Mostaru, u junu 1896. godine završio je Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Kao šerijatski sudija radio je punih 40 godina. Zauzimao je važne vjerske i duštvene funkcije. Istakao se kao fetva emin, alim, pedagog i autor brojnih radova iz vakufskog i šerijatskog prava. U njegovoj biografiji obično se ne navodi da je bio hafiz. Umro je 2. marta 1943. godine u Sarajevu. Ukopan je u mezarju na Grličića brdu u Sarajevu. (16, 17, 18)

 

Hašim ef. Mahić

Rođen je u Ljubuškom 1867. godine. Još kao dječak od 16 godina postao je hafiz, a u 18. godini otišao je na hadž za sebe i dedu. U Meki se zadržao jednu godinu gdje je naučio arapski jezik. Sa drugom klasom učenika završio je Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Kao kadija služio je u Stocu, Ljubinju, Livnu i Trebinju. Penzionisan je 1914. godine zbog slabog zdravlja. Bio je oženjen iz ugledne stolačke porodice Dobrića. Umro je u 69. godini u Foči gdje je bio u posjeti svom zetu. Iza sebe je ostavio kćerke Muniru, Muhibu i Fatimu, bratiće Hasana i inženjera Ziju Mahića i zetove. (19)

 

Ahmed ef. Zuhrić

Bio je imam i hatib džamije na Gožulju i džamije u Čapljini. O ovom hafizu, istrajnom u svom pozivu i vjeri u najtežim životnim iskušenjima, ostale su samo riječi hvale i skrivenog ponosa:

“Naš vrijedni mekteb hodža i imam hafiz Ahmed ef. Zuhrić i pored takih poteškoća ulaže svu svoju duševnu silu da nam što bolje dječja srca oplemeni potrebitom naukom. Tužan je i opstanak našeg imama i mekteb hodže, gosp. uredniče, jer je naš hodža čovjek siromah, nigdje ništa, a cijela familija čeljadi. On nejma stalne plaće, već se ljudi među sobom porežu pa nešto dadu. Mogu Vam sigurno kazati da ga ne potpomogne naš gosp. načelnik Ahmed-aga Fazlagić i još druga tri četiri čovjeka, ne bi nam imao ko klanjati niti djecu podučavati”. (20)

 

Rašid ef. Dizdarević

Rodio se 1860. godine u Vitini od oca Hasana i majke Izete. Otac mu je, uz podršku rodbine i prijatelja, omogućio školovanje u Mostar gdje je pred uglednim alimima završio hafizluk, medresu i ruždiju. Nakon završetka školovanja odlazi nekoliko puta na hadž. Dobar dio svojih knjiga poklonio je biblioteci Karađoz-begove džamije. Pred Rašidom ef. završio je hafizluk znatan broj mladih ljudi iz Mostara, Ljubuškog, Čapljine i drugih hercegovačkih mjesta. U toj svestranoj ličnosti hadžije, hafiza, pedagoga, pisca, alima, imama i bibliofila isticala se još jedna osobina-posebno melodično učenje ezana. Umro je 1921. godine. Zakopan je u haremu Karađoz-begove džamije. (21)

 

Hafiz Ahmed ef. Mesihović

U dubokoj starosti preselio je na ahiret hafiz Ahmed ef. Mesihović. Dženazi rahmetlije prisustvovalo je mnogo naroda, bez obzira na vjeru. Rah. hafiz Ahmed ef. krasile su mnoge vrline, posebno ljubav prema malom čovjeku. Imao je vidno učešće u političkoj dvadesetogodišnjoj borbi za prava muslimana i bio uvijek među prvima. Iza sebe je ostavio sina Sabita, poznatog trgovca i brojnu familiju. (22)

 

O drugim ljubuškim hafizima ima vrlo malo podataka:

Mehmed ef. Jakić. U junu 1903. godine od 11 učenika koji su završili Darul mualimin, tri su bila iz Ljubuškog: Munib ef. Ćerić, Ahmed ef. Mujezinović i hafiz Mehmed ef. Jakić.

Mehmed Bajrić-Mehićević, sin Bajre, majstor obućar.

Hasan ef. Nović, sin Mustafe, posjednik, trgovac, imam džamije na Prilazu do njenog zatvaranja 1930. godine. Žrtva partizanskog terora.

Salih ef. Orman, imam džamije u Pobrišću.

Sabit ef. Tančica, sin Alije, hodža, bevab iptidaije, mujezin žabljačke džamije.

Salih ef. Fazlić-posjednik, trgovac.

Mustafa ef. Fazlinović, mujezin džamije na Žabljaku.

Salih Ljubušak, sin Mehmeda, rođen oko 1840. i 1841. godine, stalno nastanjen u Nezir-aginoj mahali u Mostaru.

Hodža Ljubušak, sin Mehmedov, potpisan kao svjedok prilikom vjenčanja Halila Šabića pred mostarskim kadijom 1266. (1850.) godine.

Rašid ef. Mesihović, rođen u Vitini, posjednik.

Mehmed ef. Dizdarević, rođen u Vitini, imam vitinske džamije.

Hasan ef. Dizdarević, sin hafiza Mehmed ef., rođen u Vitini, imam vitinske džamije.

Hajrija ef. Mesihović. (23-26)

 

  1. Dilberović Alija., Nakšibendijska tradicija Mostara u XIX i prvoj polovini XX stoljeća-slučaj Koski-pašinog hanikaha., http://www.ibn-sina.net/old/index.php?
  2. Hasandedić H., Muslimanska baština Bošnjaka II., Islamski kulturni centar, Mostar 1999.
  3. Bošnjak, 1891, 14, 3, od 1. oktobra.
  4. Građanin., Merhum Faik ef. Sadiković., Pravda 1928, 17, 1, od 25. aprila.
  5. Dražbeni izrok., Sarajevski list 1886, 12, 5, od 31. januara.
  6. Azra-Gadžo Kasumović., Mula u Bosanskom ejaletu., Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXVI-XXVIII, Sarajevo 2008.
  7. Vakufname u Bosni i Hercegovini (XV i XVI stoljeće)., Vakufnama Nesuh-age Vučjaka., Prijevod i komentar Muhameda Mujića, Orijentalni institut, Sarajevo 1985.
  8. Gujić K., Vitina, najromantičnije mjesto zapadne Hercegovine., Napredak, kalendar za 1939. godinu.
  9. Gujić K,. Hrvatsko porijeklo begovskih familija u zapadnoj Bosni i Hercegovini., Napredak, kalendar za 1941. godinu
  10. Dobrača K., Kasidei burdei bosnevi (Kasidei Burda na bosanskom jeziku)., Anali GHBB, Knjiga IV, 1976, 9-20.
  11. Klarić I., Ženidbeni običaji rimokatolika u Varcar-Vakufu., Glasnik Zemaljskog muzeja IX, 1897, 696-703.
  12. Arhiv BiH, Vlasnici oružnih dozvola u ljubuškom kotaru., 19/1904, 19/218.
  13. Dobrovoljni prilozi za “Hilali Ahmer”., Zeman, 1911, 34, 4, od 18. novembra.
  14. Dobrovoljni prilozi za “Hilali Ahmer”., Zeman, 1911, 35, 3-4, (nastavak).
  15. Halilović S., Hafizi Kur’ana bit će prvi među stanovnicima dženneta., https://islamskiedukativni.wordpress.com/2013/02/28/
  16. Begović N., Doprinos Mehmed Ali ef. Ćerimovića šerijatsko-pravnoj nauci u BiH., El-Kalem, Sarajevo 2007.
  17. Ur., Merhum Mehmed Ali ef. Ćerimović., Glasnik Islamske Vjerske Zajednice, 1943, 4, 74 – 6.
  18. Nametak A., Merhum Ali ef. Ćerimović., Narodna uzdanica, Sarajevo 1944.
  19. Merhum hadži Hašim Mahić., Jugoslavenska pošta, 1936, 2033, 5, od 7. septembra.
  20. Naši dopisi., Bošnjak 1903, 13, 2, od 26. marta.
  21. Hafizović M., Sjećanje na mostarskog alima hadži hafiz Rašida Dizdarevića, Glasnik VIS-a, 1988, 1, 245-9.
  22. Narodna pravda 1940, 19, 6.
  23. Bošnjak 1903, 27, 3, od 2. jula.
  24. Hasandedić H., Hafizi u Stocu., Takvim 1983, 193 – 208.
  25. Hasandedić H., Hafizi Mostara i bliže okoline., Takvim za 1977., Sarajevo 1976., 98-99.
  26. Brzojavne sažalnice povodom smrti Mahmud-bega Fadilpašića., Zeman 1912, 92, 3.
714 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.