Post mortem: Bahrudin Buri Bijedić (1941-2017)

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

21.09.2017. je preminuo u Sarajevu Bahrudin Buri(Salko) Bijedić i pokopan 23.09.2017. na gradskom groblju „Bare“-Sarajevo.

Bahrudin je bio sin Salke i Zahide Bijedić,rođene Konjhodžić iz Ljubuškog,koja je ukopana u Šarića haremu u Mostaru 1982.godine.

Zahidu Bijedić rođenu Konjhodžić je odlikovao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito Ordenom zasluga za narod.

Salko i Zahida Bijedić su imali petero djece:Nurudin,Fuad,dr.mr.Fadila,Bahrudin i Fadil-Salahudin.

Salih(Salko) Bijedić je ubijen 1945. u Sarajevu.Bio je nosilac „Partizanske spomenice 1941.

Džemal Bijedić i Bahrudin Bijedić su bila djeca dvojica braće.

U Sarajevu je 2011.godine objavljena knjiga OPERACIJA „LETEĆI ZMAJ“ kojom Bahrudin Bijedić,konzul SFRJ u Čikagu,opisuje(svoj) progon kao jugoslavenskog diplomate na osnovu lažnih optužbi 1988/89.godine koje su se na kraju suđenja pokazale kao skandalozne i neutemeljene,pa je Buri oslobođen optužbi.

Iz knjige „Leteći zmaj“ prenosimo skraćeni opis djetinjstva Bahrudina Bijedića u Mostaru…

 

„…Ostali smo siročad,jedno drugom do uha:Fadil,Fuad,Nurudin,ja i sestra Fadila.Dvanaest godina je razlike između najstarijeg Fadila i najmlađe Fadile.Rasli smo nas petero u krilu plemenite majke Zahide,svako tražeći svoj dio nježnosti.Bila je stručna učiteljica,zdrava,mlada i lijepa udovica od 38 godina.Divno je pjevala i mnogo čitala.I sada mi odzvanjaju stihovi njenih omiljenih pjesama:

„Nedaleko od carskih dvora ima jedan kraj,

Tu je ljubav tisuć puta otvorila raj,

Tu mi sjedi i besjedi sultanija Zulejha,

A pokraj nje Sokolović,mlad Ibrahim-beg,

Kaži,Zulko,reci,dušo,šta sam tebi ja,

Ti si,Ibro,alem  sunce što nad nama sja“…

Ne znam koliko i kako se prepliću sreća i glad,ali bili su vjerni pratioci mog djetinjstva.Okruženje je bilo šaroliko- društvo siromašnih i bogatijih dječaka.Najsiromašnija su djeca palih boraca,a bogati su oni sa dva roditelja.Muhidin Pecić,Veselko Zubac i ja bili smo sinovi pobijenih antifašista u Sarajevu,Marindvor-Vraca.Našu sudbinu dijelila su i djeca Hadže Kopusije s majkom Habibom:Salem,Ismet,Smajo,Juso i Eno.Dovikivala je sinu Ismetu:“Ismeteeee,koza čita novineeee“,što je bio poziv da izvede kozu na ispašu.Juso je volio da jede,a majka bi ga s prozora dozivala:“Jusoooo.od tebe živo meso otpadalo,gotova je tvoja pita.“ „Majkooo,jesi li mi kutarisala tri tanjura čorbe,čuvaj pitu da je Salem ne pojede“.Bili smo gladni.Majka je zaključavala hljeb.Ja sam joj često govorio da mi da moj komad od sutra.Nurica je bio najgladniji jer je uvijek razrogačenih očiju gledao one što su sporije jeli svoj komad kukuruze.Šalili smo se s majkom pjevajući poznatu pjesmu iz filma „Jedan dan života“

„Zaboravi majčice,brige,tužne misli što dušu more,

i ponosno digni čelo jer te mnoga srca vole.

Tvoj rođendan je slavljen,pjesma nek se ori svud,

nek je tebi,mama Huanita,sad

posvećen pozdrav taj“…

Rodio sam se 6.09.1941.godine.U kući je, s majkom koja je osjetila pretporođajne bolove,bio samo osmogodišnji Fuad.Majka ga je poslala u baštu da donese smokava.To je i najčudesnije voće mog djetinjstva u Mostaru.Dok se Fuad vratio iz bašte,majka me je već rodila i prerezala vrpcu.No,bio sam vezan za nju bezbrojnim nevidljivim vrpcama.

Braća su uskoro krenula svojim putem.Fadila i ja,čini mi se,najviše smo osjećali glad.Čekali smo Uskrs ispred kuće Matana Halajkijevića da nam njegova gospođa Štefica podijeli obojena jaja.Cipele smo popravljali kod Ante Čerkeza,očevog vjernog prijatelja.On je zimi govorio:“Šta se žuriti s popravkom cipela,ta nema zmija“.U ljeto bi govorio:“šta će vam cipele,nije zima“.Posuđivao je majci novac.Bio nam je svima drag.Krali smo voće,i to veoma stručno.To smo radili u grupama s drugom djecom.Glavna straža bi morala da motri našu majku jer ako nas ona otkrije,otići će vlasniku voćnjaka ili bašte te platiti štetu.To bi nam bilo najteže.Nurica,student matematike,u tom pogledu toliko se usavršio da je komšija Sulaga Krpo rekao majci:“Zaho,stipendiraću ti ono dijete u Beogradu za vrijeme ljetnih ferija samo da ne dolazi u Mostar.“

Komšije su nas lijepo pazile.To je, inače, bila siromašna četvrt grada,Ulica Matije Gupca u to vrijeme poratnog Mostara.Bilo je nekoliko i bogatih porodica,od kojih smo se najviše družili s Doganima.Stjepan i Drago su ljepotom i šarmom odskakali od sredine,kao i njihova djeca Zoran,Vera,Ivo,Andro.U drugu kuću do naše uskoro se doselio Esad Ćatić.Imao je veliko dvorište u kojem smo se igrali krpenjače i tuce krehe…

Imao sam divnog razrednog starješinu,Ziju Behmena.Zbog brige i pažnje koju mi je pružao na taj način prisiljavajući me da redovno pohađam školu te mi uvijek davao nešto hrane,osjećao sam ga kao najstarijeg brata.Toliko je bilo plemenitosti i humanosti u tom profesoru geografije i historije,u njegovom krhkom tijelu i prodornim očima,kao da je svakom od nas želio da zamijeni roditelja.Jednom sam odveo cijeli razred u trešnje na obližnju Glavicu misleći da je to voćnjak moje majke.Daidža Ahmo Konjhodžić koji se zatekao tamo dobro nas je naprašio kamenicama.Nurica je već počeo zarađivati neki novac.Tovario je grožđe u velike bačve i gradirao slatkoću otkupljivanog grožđa po Hercegovini.Meni je našao posao da sklepam sandučiće za pakovanje kajsija i trešanja.Promašio sam jednom ekser i izbio nokat na nožnom prstu.I danas je ta uspomena vidljiva.

(…)Na časovima geografije,mladi profesor i naš komšija Mladen Paradžik pita me koliko ima vrsta smokava,a ja odgovaram po imenima vlasnika bašti:Rotimkine,Pejdine,Đulbine,Sulagine,Donkine,Kotline i sl. Umjesto,tenice,petrovače,crnice,termenjače,lopindže,morkinje,zelenke,butunke i sl.On mi se smije i daje trojku.Znao sam geografiju,ali nisam termodinamiku,znao sam francuski,ali ne i parne kotlove i mašinske elemente,znao sam srpskohrvatski,ali ne i otpornost materijala.Profesor parnih kotlova me pita:“Je li,filozofe,čovjek je postao od majmuna.Od čega je golub?“To je bila najteža škola i najskuplja.Nailazi simpatični i primitivni Srbijanac tehničar brko Dušan Dragojlović,predavač iz tehničkog crtanja,i nogom zapinje za moju rajšinu-lenjir.Prosipa mi tuš po crtežu,a ja nemam novca da kupim skupi hamer-papir.Majka plače,a Dragojlović kaže da rajšinu nisam skratio na potrebnu mjeru.To je činio svima.

(…)Mi smo i dalje bili gladni.Majka je imala izuzetno gordo držanje.Šila je neprekidno i zarađivala nešto novca.No,šta je to za njenih petero djece.Počeli smo obrađivati baštu,uzgajati voće koje nas je hranilo preko ljeta,a njihove grane grijale preko zime.Majka je ubrzo počela poboljevati,najprije blaže,a poslije sve teže.Nurica je počeo da kuha.Jednom je,umjesto soli,pošećerio japrak.Majka je bila preokupirana brigom o nama do te mjere da joj njen život nije ništa predstavljao.Bila je iskreno religiozna,s idealističkim pogledom na svijet,vjerujući u Boga kao uzvišenu silu i simbola svega dobrog,jednog za sve ljude i sva religiozna uvjerenja.Nikad od majke nismo čuli niti jednom šovinističku riječ ili izraz mržnje,pa ni prema onima koji su nam ubili oca.Otuda u mojoj kući defile raznih ljudi i prijateljstava iskovanih u istoj zloj sudbini siromaštva i uzajamne ovisnosti Hrvata,Srba,Muslimana,Cigana i drugih.Najveći prosjak Mostara mogao je da jede u našoj kući,što se i dešavalo kad bi navraćao Isak Košarić.Bilo nas je strah ući u kuću.Čekali bismo dok on nešto brzo ne bi pojeo pa bismo Fadila i ja tada ušli u kuću…..

 

Izvor:Bahrudin Bijedić-Operacija „Leteći zmaj“,Sarajevo 2011.

Pripremio:Kemal Mahić

322 Posjeta 4 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*