OSMAN PIRIJA:HERCEGOVINA – OBEĆANA ZEMLJA

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

Davne 1958.,prije mog rođenja,Osman Pirija bavio se dizajnom.I održivim razvojem.I mnogim drugim pametnim stvarima.Spomenut ću ga prvo kao dizajnera.Javnosti je ponudio logotip Hepoka, novi vizualni identitet.Pored mnogih genijalnih stvari koje je stvorio ja ga iz te,dizajnerske perspektive najbolje razumijem.“To su dvojica muškaraca koji nose veliki grozd grožđa između sebe.To su ona dvojica iz biblijskog mita koje Mojsije šalje u obećanu zemlju prije plemena.Pleme koje je pratilo Mojsija do obećane zemlje se počelo buniti, ne vjerujući da ta zemlja postoji.Eto, oni se pojavljuju u tom mitu sa velikim grozdom donesenim upravo iz te obećane zemlje“ kaže nam Pirija u jednom od svojih malobrojnih nastupa.

Znao je sve što treba kako bi od Hercegovine stvorio „obećanu zemlju“.Imao je svog Jošuu i Kaleba i oni su na njegovom logotipu nosili ogromni grozd.Kada je,prije više od pola stoljeća,dizajnirao vrhunski brend,kako li je bio tek dobar u drugim stvarima…

(…)Davne 1958., Pirija nam je ponudio viziju koja nije daleko od Kanaana.Vinogradi,maslinici,obilje voća i povrća…zdravu hranu.Pretvoriti Hercegovinu u poljoprivrednu oazu, po Piriji, bilo je moguće.Kako bi dokazao fantastičan poljoprivredni potencijal Hercegovine, insistirao je da Hepok svoje prve vinograde podigne na škrtoj, napuštenoj i zapuštenoj zemlji.Znao je kako je to moguće.Smatrao je kako je to sve iskoristivo.

Dapače,u jednom od svojih posljednjih intervjua(za Mostarsku TV),želeći slikovito gledateljima objasniti što sve može suvremena agrikultura, rekao je kako biljka gotovo ne treba zemlju.Dovoljno joj je osigurati sunce i vodu.A toga u nas, u Hercegovini ima u izobilju. „Danas su puna usta našim, ali i svjetskim stručnjacima, održivog razvoja.Kao to je neko svjetsko otkriće,nepoznato na našim prostorima i mi to sada uvozimo u tranzicij sa Zapada.Još 1958. poljoprivredno industrijski kombinat Hepok u Mostaru je zasnovan na takvom konceptu“,kaže nam on.

„Mi smo htjeli  u Hercegovini storiti obećanu zemlju.Htjeli smo izvući ljude iz neimaštine,htjeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima.Tražiti zlato u njihovim rukama na njihovoj zemlji,a ne da po svijetu u bescjenje prodaju svoj znoj.Mi smo na neplodnim zemljištima počeli sa projektom Hepoka.To je zemljište bilo u državnoj svojin i mi smo na tom devastiranom zemljištu dobili plodnu zemlju.Tu smo nastojali podići plantaže,vinarije i od naslijeđenih,autohtonih vrsta grožđa Žilavke i Blatine napraviti industriju,“svojim posljednjim riječima pričao je Osman.

Povijest je htjela drugačije.Iako je mala zemljoradnička zadruga,u početku, imala potporu politike, kako je jačala i dizala razinu uspješnosti, to se mijenjalo.Ipak,za kratko vrijeme Pirija je od Hepoka napravio jednog od najvećih izvoznika iz Jugoslavije.

Početkom sedamdesetih zapošljavao je 3.700(!) uposlenika,od kojih je bilo preko 200(!) inženjera.Vodeći je izvoznik cvijeća,stolnog grožđa i voća.I vina naravno.Od proizvodnje cvijeća kompanija je zarađivala više od 20(!) milijuna maraka godišnje,onih para.

To naravno nije sve.Niti približno.Razbio je izvozni monopol nekakvih Geneksa,ili kako su se već zvali,osnovao je vlastiti mirovinski fond koji je postao vlasništvo uposlenika Hepoka.Pirija kaže:“Hepok je nastao preduzemljivošću pojedinaca,njegova imovina preko 65 % u 1967. bila je imovina radnika koji su ga i stvorili.“

Iste godine je, koristeći reformu iz 1965.,napravio je nacrt Statuta o pretvaranju Hepoka,iz društvenog vlasništva, u dioničarsko društvo.

BAJKA,BEZ SRETNOG KRAJA

Mnogi će od vas,dragi čitatelji,pomisliti kako izmišljam ili barem pretjerujem.Ništa od toga.Tek sam nabrojao mali dio, a vjerovatno nisam ni sposoban da ti sve,što je taj čovjek stvorio,prenesem kako treba.Ne zamjeram ti što ti moje riječi najvjerovatnije izgledaju kao bajka.Ali bajka nije.Nažalost,jer volio bih da jest.

Kraj je brzo stigao.Osamsto metara od njegove farme krava podigli su prljavu industriju.“Razračun s Hepokom je počeo s pisanom primjedbom na lokaciju Aluminijskog kombinata koju sam ja potpisao,a sadržavala je 7 stranica.Ja sam,pozivajući se na najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu,kao direktor Hepoka,ustao u zaštitu krava,breskvi,vinove loze,staklenika,ljudi na prostoru Mostara,Hercegovine“,nastavlja Osman.“Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i šttne tehnologije i štetne industrije koja je trebalo da uništi našu obećanu zemlju“.

Što danas imamo,pitam se?Zagađenu Neretvu,mizernu poljoprivredu.Imamo i Aluminijski kombinat koji koristi 90% električne energije Mostara, i stalno se žali kako mu je skupo naplaćuju.A još nam je Osmo Pirija davno rekao kako elektrolize prave samo države koje ne znaju što će s viškovima električne energije.On ju je namjeravao bolje iskorištavati.“Tada,ali i danas svi planovi oživljavanja npr. Podeležja i Hercegovine su neodvojivi od dvije stvari:vode i električne energije.Da bi vratili život treba nam voda.I to je ključ razvoja ovog kraja, i ranije, a i sada.I svakako da se eliminišu zagađivači tako što će poštovati principe korištenja ekološki dozvoljene tehnologije,koja ne zagađuje zrak,vodi ili zemljište“.Nije mu uspjelo.

PIRIJA ŽIVI

Ipak,nije sve tako crno.Od sitnih mrvica nekad velikog europskog giganta ipak je ostalo dovoljnBeHao.Osmanovi „sinovi“ i „unuci“ ipak nisu sjedili skrštenih ruku,Dali su i danas daju svoj doprinos,jer jedino na taj način mogu sačuvati sjećanje na ovog proroka.U svakom hercegovačkom čokotu loze,u svakoj kapljici našeg vrhunskog vina, barem je jedan atom ovog čovjeka.

Iako nema svoju ulicu niti u jednom hercegovačkom mjestu, iako se po njemu ne zove niti jedna škola, čak ni ona poljoprivredna, iako ga se niko nije sjetio niti u rodnom Stocu, ja ga ne namjeravam zaboraviti.

Ovaj članak,u ovoj kolumni,kojim počinjem serijal vinskih brendova,posvećujem ovom velikanu.Rođen sam u istom gradu kao i On, u istoj ulici 25.oktobra ili Zrinskih i Frankopana.Tek nekoliko brojeva,niz ulicu,prema stop-tabli.U svojim maštanjima često zamišljam da sam barem djelomično dobar,kao On.Ako ni u čemu drugome, a ono u dizajniranju brandova.Jer trudio sam se ove zadnje dvije.tri decenije,kako ih radim,iako ne mogu reći da sam blizu Osmanovoj „Obećanoj zemlji“.

U ulici u kojoj smo rođeni Osman Pirija i ja,rođen je i jedan od najvećih europskih pjesnika,Mak Dizdar.Pored činjenice da su iz naše ulice potekli odlični logotipi(barem onaj Hepokov);tu se pisala i vrhunska poezija…i još ponešto.

 

Izvor:Miro Raguž-Obećana zemlja-BeHa caffe,Mostar

Pripremio:Kemal Mahić

404 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.