EJUB- PEJGAMBER

Ejub- pejgamber je bio plaho bogat.Sedamdeset pasa je imao za svojim konjima, ovcama i devama, na zlatnim lancima.Pa je rekao Ibliz Bogu gospodaru:

Tvoj je Ejub vidio, on nije tebi u itatu.

Biva pod ruku.Onda Bog dželešanuhu njemu rekne:

Probaj ga ti.

I on onda zapuhnu najprije njegove deve, pa mu pocrkaju, i čoban odjedanput.I on se, šejtan, pritvori u tog šejtana i dođe prid Ejub- pejgambera, kaže:

Sve ti deve pocrkaše, samo ja ostah.

Onda on rekne:

Da si valjo ti, ne bi ni ti osto.

Kaže:

Adlen daje—fadlen uzima.

I onda ode od njega, a on nije ni suze oborio, nije zažalio ništa.E, sve je tako po redu, svako blago zapuhnjivao i sve je pocrkalo i dolazio je Ibliz njemu i sve mu kazivo.Onda najzadnje je imo dvanestero djece u mektebu i on ih zapuhne i hodžu među njima.Ondi dođe Ejubu i kaže:

Sva ti djeca pogoriše, samo ja osto.

Napravio se Ibliz u hodžu.Opet mu Ejub reknu:

Šućur Bogu madlen daje—fadlen uzima, da si valjo i ti ne bi osto!

Onda njegovo tijelo zapuhne i bolestan je bio šesnes’ godina.Već naistrag sve ga curi, a narod ga izbaci iz toga memlećeta u nekakvu deru,kaže:

Zaraziće grad.

Imo je ženu Hadžeru.Ona je slušala svijet pa ga hrani u toj deri.I naistrag nije imala ništa, zaraziće narod, ode u grad da nađe hljeba.

Dođe u pekaru i kaže:

Daj mi malo hljeba, poslušaću te nešto.Ejub mi je gladan.

Imala je kose do pete.On joj rekne:

Ako ćeš mi dati tu treću pletenicu, daću ti hljeba.

I ona dadne.Kad dođe Ejub-pejgamberu, a na putu je sretne Ibliz i rekne:

Kaži Ejubu nek se napije onoga pića što se bez bismile pije i onoga mesa što se bez bismile kolje, proći će mu, ja sam ljekar.I ona dođe i kaže tako Ejubu i donese mu hljeba.Upita je on:

Di je pletenica treća?

Ona rekne da je za hljeb dala.Onda on njozi rekne:

Ne vjerujem ti.Ako mi imad Bog dadne snagu, stotinu ću ti drva udarit. A Džebrail, meleh od Boga,dođe mu,kaže:

Nije tvoja žena nepoštena.Ti išći od nje oprost, a ošini desnom nogom pa se okupaj po’ tom vodom, voda će provriti, a ošini lijevom pa se napi’.

A kad je ona rekla za tog ljekara da ga je srela,on rekne:

Nije to ljekar, to je Ibliz. A jesam ti dodijao?

A ona njemu:

Dodijala je i tebi bolest.

Pa koliko sam bio zdrav?

Kaže:

Šezdeset godina

A šesnes’ godina bolest pa ti teška.

Onda su tu dva vrela provrila i oni su se okupali i napili i bili su po Božijoj volji mladići od šesnes’ godina…

I onda im Bog dao novi život i novu djecu i eto.

 

Izvor:Aiša Softić-Antologija bošnjačke usmene priče(hićaje);Alef,1997

2827 Posjeta 2 Posjeta danas