Priča o dobrim mostarskim ljudima (18): (Ne)zaposleni Eldin

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Mladima je istovareno breme posljedica rata i ostavljeno da sami rješavaju ono što su stariji zapetljali.

Obično kad opisuju Hercegovinu pa bilo da je ona zapadna u Grudama ili istočna u Nevesinju, južna kod Čapljine ili najsjevernija u Konjicu, pa posebno ona u Mostaru, reći će sunce, behar, kamenjar ili poskoci. Diviće joj se oni koji su tu na nekoliko dana, ali i oni koji ne mogu da joj trajno odole. I svi pričaju o prvim majskim trešnjama, avgustovskim smokvama ili oktobarskim šipcima glavašima. O suncu, posebno.

No kad malo dublje zagnjurite u hercegovačke protekle vijekove sve bi moglo stati u jednu riječ NEMA. Nema ni u Osmanlijskom carstvu, nema ni pod Austro-Ugarskom, nema ni u Kraljevini Jugoslaviji, a manjka i u bivšoj Jugi. Ne manjka jedino sukoba, ratova, gladi i neimaštine.

U okruženju gdje najviše nema, zato ima 13 obrazovnih sistema, 26 što državnih, a više privatnih univerziteta, 260 fakulteta gdje diplome jedni stiču znanjem, a drugi ih dobijaju. A svaka od tih diploma izračunali su statističari, košta 100.000 KM. I sve te pare, a ljudi posebno, završavaju negdje na zapadu ili na biroima za zapošljavanje. Danas imamo i visokoškolske ustanove i u mjestima gdje se zatvaraju osnovne škole jer nema osnovaca, ali ima „vanrednih studenata“.

Sve su ove silne društvene promjene zadesile i našeg Eldina premda tek korača ka tridesetoj. Sjeća se, ili su mu o tome pričali njegovi stariji. Pričali su mu o nekim plavim kapama i crvenim maramama, o Titu, ali i onima s druge i treće strane. Osjetio je dobro na svojoj koži nemanje i imanje, preko njegovih mladalačkih leđa prešli su i prolaze svi propusti u obrazovanju, zapošljavanju, privilegijama, korupciji….No, on želi praviti svoj i naš svijet boljim i drugačijim jer je čvrsto odlučio da sam tvori i dosanja svoj san.

A on je Eldin Šteta diplomirani ekonomista, mlad čovjek, a stvoren za velikog poslodavca socijalnog osjećaja i pravednosti.

Vrijedni Eldin

Kad vas put, obično subotom i nedeljom, nanese na pijacu u Vrapćićima, bilo da ste pošli kupiti alatku, namještaj, hercegovačku škiju ili povrće, obavezno svratite na tezgu sa voćem gdje ćete pronaći kršnog i uvijek nasmijanog Hercegovca Eldina. Nećete odoliti da kod njega ne pazarite, što zbog ljubaznosti i osmijeha, što zbog kvaliteta usluge i proizvoda.

A prije Vrapčića, Eldin je kao izbjeglica iz Stoca završio u Mostaru. Bio odličan učenik i u osnovnoj, potom srednjoj, pa primjeran student na ekonomskom gdje je i diplomirao. Samo zahvaljujući spletu sretnih okolnosti uspio je odraditi pripravnički staž, a onda ponovno na pijacu. I nije mu ništa teško. Jutarnje ustajanje već u četiri, put ka pijaci u Čapljini i nabavka robe, a onda tezga – sve do posljednjeg kupca.

Nije od onih što ispijaju kafe i žale se kako nemaju, ili što bi Ivo Andrić rekao:“Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost“.

I Eldinova djevojka Minela je nekoliko godina radila na pijaci u Konjicu. Imala je sreću, a   magistar je ekonomskih nauka, da u mnoštvu samosvojnih i grabežljivih novokomponovanih tajkuna, naleti na jednog od rijetkih koji je cijenio njen trud na pijaci, ali i znanje koje je stekla na univerzitetu, pa je primio u svoju poveliku firmu gdje obavlja odgovorne finansijske poslove. Začudo, njenog poslodavca nije interesovala ni njena politička pripadnost, ni brojanje krvnih zrnaca, ni sva druga prebrojavanja, nego – jedino njeno znanje i spremnost da radi. Eldinova prva reakcija je bila, bolje da se ona zaposlila jer godinama vuče prepune gajbe, a i za mene će se, valjda, nešto pronaći.

Ne voli puno da priča, više voli da sabira i računa i da se druži sa dobrim ljudima. Na pijaci u Vrapčićima, prvi do tezge mu je Vladimir iz Ljubinja s kojim nije konkurencija nego dobar prijatelj. Porodica i kućni Eldinov odgoj su ono na čemu svijet i društvo počiva, a otac i majka su ga naučili da u čovjeku gleda samo čovjeka, a ne da prebrojava i dijeli. E, taj Eldin, za pijačnom tezgom u Vrapčićima, u što se imao prilike uvjeriti i autor ovog teksta prilikom obavljanja njegovog pripravničkog staža, sposobniji je od more „širokurana“ koje su tate vlastodršci pozapošljavali u državne organe, javna preduzeća i bezbrojne agencije na svim nivoima (ne)vlasti.

Zato je na momente razočaran jer je uložio puno vremena, truda i novca da bi stekao visokoškolsko obrazovanje i nova znanja koja danas može jedino „koristiti“ na pijaci u Vrapčićima. „Većina mojih prijatelja ne vidi perspektivu u ovakvoj državi i na sve načine pokušavaju otići u inostranstvo u potrazi za boljim životom. Em nemaju posla, a ako se slučajno i zaposle radiće za minimalac koji ne obezbjeđuje ni hranu a kamo li za zasnivanje porodice i rješavanje stambenog pitanja. Još uvijek se, ipak, nadam da mogu doći bolji dani i da će konačno prestati prebrojavanje ko je bolji Bošnjak, Hrvat ili Srbin“, kazuje Eldin.

Umjesto odgovora na Eldinovo ovako precizno dijagnosticirano pitanje: Otići ili ostati?, prenijeću (ne)diplomatski iskaz jednog visokog diplomate (istina dat u neobaveznom razgovoru, a i kako bi drugačije – diplomata) koji mi je ispričao: “Povodom vjerskog blagdana prisustvovao sam svečanosti i prijemu kod vjerskog poglavara i tom prilikom veliki broj građana-vjernika predalo mu je desetak koverata, meni nepoznatog sadržaja. Zainteresovan o čemu se radi, nekoliko dana poslije, saznao sam da koverte nisu sadržavale novac, nego CV za posao“. Doda li se tome da danas jedino vrhuške političkih stranaka zapošljavaju bilo u državne organe ili javna preduzeća ne bi nas začudilo da umjesto ranijih komisija za ideološki odgoj formiraju Odjele za zapošljavanje umjesto neučikovitih državnih institucija za zapošljavanje. Zato ubjedljiva većina mladih vidi alternativu u odlasku u inostranstvo, trbuhom za kruhom, što je u potpunosti rezultat racionalnog promišljanja o postojećim mogućnostima i perspektivama.

Mladima je istovareno breme posljedica rata i ostavljeno da sami rješavaju ono što su stariji zapetljali.

Kako nije od onih što dunjaluk vide kroz fildžan, ograničeno kretanje u Mostaru kroz dvije ulice, ili samo jednu obalu, Eldin je na raskrsnici nezavršenog mostarskog kružnog toka. A kud će okrenuti, još ni sam ne može odlučiti, niti mu iko može dati pravi odgovor.

Svjestan je da se još mnogo mora usavršavati u struci, sticati nova znanja i onda ih pretočiti u život i finansije.

Njegov put je teži i trnovitiji, no Eldin je siguran da će do cilja na vakat doći. Bitku dobijaju oni koji čvrsto odluče da je dobiju, a Eldina je zapalo i mora na teži način da ostvari svoje životne snove.

Svađa se Eldin sam sa sobom jer ne zna šta je manje zlo ostati ili otići, peglati zapadni asfalt, ili boriti se s nostalgijom i svim onim što Hercegovina ima i NEMA!

 

Tacno.net, M. Racic

255 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*