ČUVAR USPOMENA

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

munibdelalic

 

 

 

 

 

Zapravo, za mene je moj zavičaj moj otac. Otac Zijo, koji je nedavno navršio osamdeset godina.

A šta su ti godine, moj sine, znao bi kazati; kao da je jučer bilo kad sam bos hodao…

Ma duga je godina, kazao bi kakvom drugom zgodom, samo što u času prođe…

I tako, u času, od dječačića od desetak godina koji je “bos hodao” i na čija je krhka pleća pao teret dućanskoga posla nakon prerano preminula oca, čije ime ja imam čast nositi, i partizanskog kurira i borca u vrijeme rata, te poratnoga graditelja ciji je život uglavnom bio vezan uz trgovinu, do baštenskoga radnika čije se bašce ni kakvo poljoprivredno dobro ne bi postidjelo…

Cijela prica, osamdeset godina duga. I sva uz Ljubuški vezana. Zato, kad na oca pomislim, a na nj mislim stalno, pomislim i na zavicaj, na ocevu Bašanovica mahalu, i Hišušu, na Zorbinovac, gdje su svi naši dobri napokon svoj mir pronašli, na našu Gujistu koja vjecito tece… Prica o njemu je zapravo prica o Ljubuškom, i to ne jedna. I ta je prica uvijek u pokretu, ona nikada ne miruje, baš kao što ni on nikada mirovao nije. Moj otac je kao Gujista, pocesto pomislim, kao voda koja neprekidno tece. Ma pod njim vazda nešto kopora, rekla bi njegova majka, naša Jiša, on ne more smirom sidit. Zija je kao zvrk, nedavno za našeg oca rece moj brat. Nekad sam mislio da su svi ocevi takvi, da ne mogu “smirom sidit”, ili da bi takvi trebali biti. Mislio sam da je otac kuca koja se stalno zida, koja uvijek raste, kojoj nema kraja. Valjda je i tako, mada je moj otac po mnogocem jedan. I to ne samo zato što mi je otac. Niko nema ovakvoga brata, kazala bi tetka Šahza, njegova sestra.
Moj otac je cuvar mojih uspomena. On mi stalno osvježava sjecanje, posebno o ljubuškom kraju, o cemu ne treba ni u kakve knjige zavirivati, dovoljno je njega upitati. Iz svog Ljubuškog nigdje nije ni odlazio, samo kad je morao, i to nakratko. Nakratko je otišao i u ljeto ’93., kad se ono masovno odlazilo, došao do Zagreba, da bi se domalo vratio. Ni kasnije nigdje nije htio, ja mu spominjao Norvešku i “spajanje”, no ni da cuje, nezamisliv mu bio život u tudjini, daleko od Ljubuškog, od svoje bašce. Došao tek kasnije, u posjetu, tek da vidi kako nam je. Vidim da vam je lijepo, tada rekao, i drago mi je da vam je tako, kad je vama lijepo odmah je i meni, ali meni i tvojoj mami je najbolje u našem Ljubuškom, u našoj kuci. Vidio, i vratio se.
A tek ta njegova bašca! Uz nju ga najviše i vežem, jer teško mi ga je i zamisliti bez nje. I nju bez njega. Održavajuci to svoje malo gazdinstvo, i on se održava. Da mi nije bašce, toliko puta je kazao, poludio bih. Nekad se malo i umorim, nekad i malo više, nekad se i nasekiram, ali tu mi je najbolje. Ma Zijo prigoni (rekao bi njegov brat Kemo, moj dobri adže, koji svoju bašcu uredjuje, te mu pocesto bude previše ukorak pratiti brata), ne moreš bogati više nego moreš. Tu, u ocevoj bašci, medju njegovom lozom, medju “pod crtu” poredanom zeleni, medju njegovim vockama, uvijek sam se najljepše osjecao; najradije iz nje ne bih ni izlazio. Posred bašce ima staza, ja je zovem “šetalom”, njome šecem, gledam, udišem i uzdišem. Eh, da je tako uredne države kao što je uredna moga oca bašca… Da ti ga je vidit kad bašcu uskopava, rekla bi mama Fatima, sve kopa i piva, i to one borbene. Kažem mu šuti žalostan ne bio, cuce te ko, vazda prid komunalnim neko ima… Te mu poslije kažem to što je mama rekla, da dobro kopa, samo da krive pjesme pjeva, istekao im rok. Vazda su to bile prave pjesme, i vazda ce bit, uzvratio je. Sjecam se kad mu je, iza ovog zadnjeg rata, jedan mjesni “aktivist” došao u kucu da propagira, tako, “duh novonastalog stanja”, kao, eto, ono što je bilo prošlo je, sad je drugo vrijeme, te bi, znaš, trebalo se prestrojiti, i tako to, i kad je taj vidio s kim ima posla, da na mog oca nikakve “demokratske promjene” nisu djelovale, okrenuo list. Znaš šta, rece taj, kod tebe mi se najviše svidja to što si ostao isti. Kako misliš isti, docekao moj otac. Pa tako, isti, onaj ce, nisi se nimalo promijenio, ostao si kakav si i bio. A kakav da budem nego onakav kakav sam i bio, rece mu moj otac, i dodade ono što pocesto zna kazati, a cime bi trebala, mislim, i zapoceti i završiti svaka o njemu prica: Covjek treba biti covjek…
Uz rat smo cesto ja i on hodali po Ljubuškom, najviše po našoj starini. Išli uz Glavicu, uz Bilo brdo, peli se na Gožulj i Crkvicu, pa preko Mostarskih vrata do Zorbinovca. Tu sam našu hodnju tad pokušao prenijeti na papir, te je uglavnom tako i nastala knjiga “Zlatnik” (Medjugorje, 1999.). Tako se jednom penjemo uz Hišušu, do Mahica kule, idemo u njegovu Bašanovica mahalu, k mojoj rodnoj kući koja je, tad, još bila na uzgoru. On kazuje, ja pomno slušam; nastojim upiti svaku riječ. I to kazano, poslije, zapišem. Uglavnom doslovno; jedino pokoji uzdah nisam znao napisati; ni pogled, koji bi ponekad, pomalo zamucen, nekamo odlutao. I evo, to je ta očeva pjesma, u kojoj je i moja želja žarka da on još dugo bude ono u čemu mu premca nema: čuvar uspomena.

Pod kulom smo, oronulom.
Na uhodu se, moj sine, zla namjernika,
odavde motrilo. A toga je uvijek bilo mnogo.
I kad zvijezdom je pržilo; i kad kišom lilo;
ljutom burom vilo… I išao je glas, nemoj mislit da nije, s kule
na kulu, obazriv, stook… Evo kamena na kojem smo, ko djeca,
sjedili, cekajući ramazanski top da pukne;
da se na gožuljskoj džamiji upale kandilji… A evo i kuće naše, u njoj si se i ti rodio,
u njoj više neg igdje sunce stanovaše… Hm, avlija mi se širom cinila…
A kao da je i put do mutvaka bio duži… Ma nešto nije u redu. Zar u mahali
baš nikoga da nas doceka?

Munib Delalić

580 Posjeta 3 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*