BAŠČA ILI ODA DJETINJSTVU OD ZVIJEZDA SKROJENOM

Na kompasu mojih uspomena Ljubuški će uvijek biti moja glavna strana svijeta.

Prva asocijacija u svakidašnjem govoru pri pomenu riječi bašča odšetaće nam čula najvjerovatnije do oaze zelenila iz koje smo brali i kavade i paprike i luk i mohune i raštiku i sve ono po čemu nam mahale o ljetu mirišu.

Malo smjeliji i romantičniji će u svoju imaginarnu bašču smjestiti, karanfile, ruže , katmere ili kadifice koliko im vec šarenilo imaginacije dopusti.

Na Žabljačkim meridijanima pak, za sve njene sinove iz generacije rodjene po onom drugom ratu, pri pomenu riječi bašča uspomene odlutaju do neuglednog komadića zemlje iznad Sadikovića kuća s jedne i Poduvara s druge strane.

Ta čuvena bašča koja je zahvaljujući našim dječjim, uglavnom poderanim cipelama, bila pretvorena u besplodnu glinenu ledinu imala je oblik p’janog pravougla koji je danas jedino moguće naći na geografskim kartama post kolonijalnih afričkih zemalja gdje su granice nekada otkidane imperijalističkim linijarom.

Sjeverni dio Bašče, onaj od Poduvara, tako je i nekako ličio na nogometno igralište iako je bio poprilično “uzbrdo”. Pogotovo tamo gdje na normalnim terenima dodje šesnaesterac.

Zbog te uzbrdice znalo se nerijetko desiti da se novajlija na Bašči počne prerano radovati postignutom golu. Poprilicno deformisana lopta upućena optimistički u gol znala bi se tvrdoglavo odkotrljati nazad ‘slavljeniku’ a da do gola nije ni dosla.

Prostor pred južnim golom, zahvaljujući provaliji prema kućama suzavao se na otprilike tri četiri metra i bio je omedjen zidom srušene kuće s jedne i drugim zidom u hladu zovine s druge strane. Na onoj trećoj, nesretnoj strani zjapila je solidna provalija sa svim što je očekivati da se nadje u njoj. Od drače i lužine do zahrdjale šuplje kante ili umorne cipele koja je zijevala poput mrtve ribe nakon odsluženog vijeka lupanja po gumenoj lopti i tudjim cjevanicama.

O toj provaliji mogla bi se opet posebna priča ispričati jer je često bila uzrok bizarnih prepirki tipa ko će po loptu koja se znala, u inat svima, otkotrljati na samo dno provalije. O tome ko je zadnji dirnuo loptu (što znači da treba ići po nju) znalo se raspravljati naširoko i prilično žestoko tako da ne vjerujem ni da bi današnja digitalna tehnologija usporenog snimka puno pomogla.

E tih 50 i nešto kvadrata utabane ledine plus provalija bili su gornjo Žabljačkim deranima i Marakana i Wembley i Bijeli Brijeg, sve u jednom. Tu smo sanjali svoje nogometne snove i bacali se na koljena imaginarnoj rulji na tribinama dok su oni onako divlje i razulareno skandirali naša imena.

Naravno da su naši snovi sa godinama koje dolaze bili prizemljeni na način na koji to život piše a velikim stadionima smo hodili kroz naše crno bijele ekrane ali to u ono doba nije bilo važno. Ni najmanje.

Onu nam dragu iluziju niko ukrasti mogao nije. Tu smo mi sanjali svoje snove od zlata i čisto, naivno dječački sebe medju zvijezde smještali.

Bas tamo gdje djeci mjesto i jeste. U beskrajnoj vasioni snova, medju zvijezdama.

O onome što će nam rulet sudbine dodijeliti kasnije, o tome razmišljali nismo. S tim smo se počeli hrvati onda kad smo prvi put uskočili u dugačke pantalone u onim odraslim godinama surovih spoznaja kad su nam zvijezde počinjale bivati daleko.

U ta bezbrižna vremena naša je bašča od snova ispratila generacije i generacije poderanih cipela.

 

Neka mi oproste oni koje nehotično izostavim ali moja memorija seže do onih “starijih” braće Hasana i Irfana Sadikovica, Hide Grljevića – Cimilija i Dule Sadikovića – Kviska.

Irfan, koji se toga vjerovatno i ne sjeća, prvi je koji me je uveo u svijet loptanja odraslih.

Sjedio sam sa strane i gledao veliku raju kako promašuju ili daju golove i sebe slavodobitno prozivaju imenima nogometnih zvijezda iz kasnih šezdesetih.

Usred utakmice iz Mahale se začuo ženski glas sa kojim nije bilo diskusije. Butorovica koja je Žabljaku služila kao gigantski mobilni telefon, svojevrsni telekomunikacijski prijemnik i odašiljač odaslala je eho a neko je dobio direktivu u formi visokog C da dodje kući jer je najvjerovatije trebao po vodu na Zagušu.

Pozvan sam da uskočim i zakrpim rupu u ekipi odsutnog vodonoše a pošto sam bio najmladji postavljen sam naravno na ‘najatraktivnije’ mjesto u timu. Ono koje niko neće – na gol.

Moj debi trajao je otprilike 45 sekundi ili do prve lopte koja se jedva kotrljala prema onom ‘nizbrdo’ golu. U naletu entuzijazma sa željom da pokažem sve svoje kvalitete u jednom šutu, loptu sam komplet promašio a ona je onako bezobrazno završila u golu.

Kao što je bilo i za očekivati odmah sam poslat vani, u hlad zovine, jer su moji bivši klupski drugovi vrlo brzo zaključili da ću ih bolje pojačati ako ostanem pod zovinom.

Slijedeća generacija koja je i činila jezgro mog “zvijezdanog” tima uključuje mog vrlog, starijeg brata i zaštitnika Mirsu koji me je čeličio na taj način sto bi me izmedju ostalog znao oklepiti ‘bratski’ po nogama. Ha se nadjem u suprotnom timu – tu je bratska ljubav prestajala.

Tu je i Sadan Bilić – Pajdo čuvena ljevaja sa Poduvara koji je znao udariti po lopti poprilično muški tako da neki nesretni Žabljačanin koji se našao u putanji njegove lopte i dan danas ako se potrudi moze pročitati logo “Tigar” na ledjima.

Iz iste generacije tu je i čuveni, prvorodjeni Zarić – Pero koji je na njemu svojstven način doprinosio radjanju velikih derbija na Bašči. Pero nam je ostao i drag i simpatičan prvenstveno zbog toga što su njegove verbalne mogućnosti nadmašivale njegove atletske sposobnosti. Na terenu je možda i mogao izgubiti utakmicu ali je u analizi igre nakon utakmice bio nenadmašiv. Tu on nikad utakmicu izgubio nije.

U onim ranim danima stalni iz postave na Bašči bio je i Nino Ćeško ali ga je zivotni put u danima kad smo prestajali sanjati odveo do Zenice gdje je nastavio da igra svoje ozbiljnije životne utakmice. U nasim uspomenama ostao je ono što je uvijek i bio – velika raja.

Iz slijedeće generacije. One što izniče 1961 / 62 medju najstalnijim sa Bašče je Milan Zarić – Mika moj najbliži drug iz prvoškolskih dana i Žabljačka raja sa pedigreom. Mika i danas druguje sa Žabljakom i tu je da nas prekomorce a i sve ostale dočeka i podsjeti na sve najbolje sto smo proživjeli u one bezbrižne dane koji su omedjeni relacijom Bašča – Baščina.

Od onih iz drugog ešalona a koji su nasu Bašču činili mirisnijom sjećam se još, svakom dobrog prijatelja, Nihada Babe Selimića , uvijek nasmijanih braće Smaje i Muje Fazlića, avanturiste Veida Novića, stamenog i dobroćudnog Miralema Ćebe, Džade Omerhodžića, Suada Besirovića.

Kasnije kako smo se spuštali prema ‘civilizaciji’ i dočepali se prostora ispred izgorene kafane na Čaršiji tu bi se pojavili i Mito iz golemog klana Muminagića , najmladji muški Zarić – Dragan, Milenko Mitulin ili neko od Jusine ekipe sa Prilaza, a bilo je tu i povremenih gostiju iz Kasarne.

A onda sedamdeset i neke, kao i dosta drugih stanovnika Gornjeg Grada, na moju ne preveliku radost naša se četveročlana familija spustila do Ljubuškog gdje je počela slijedeća lijepa priča isprepletena nekim drugim dragim licima i prostorima.

Tih sam godina neizliječivo bolovao od sindroma Žabljak i svaki trenutak koristio da se vratim staroj raji i loptanju na Bašči.

Četredestak godina kasnije i 20 hiljada kilometara dalje i danas nerijetko uhvatim sebe kako sanjam i plovim. Uvijek u istom smjeru.

I koliko god da to patetično zvuči, što sam dalje od njega i što me vise godine stižu, na mom kompasu uspomena Ljubuški je sve više moja glavna strana svijeta.

Na krilima snova napravim tako krug iznad Ljubuškog, spustim se kao povjetarac na našu Bašču odigram jednu na male do deset sa svojom starom rajom. Snujem tako, dotičem zvijezde a u snovima odzvanja vriska i cika veselih dječijih glasova koji se odbijaju od njedara Butorovice. Eho tih glasova čvrsto je pohranjen u sehare naših sjećanja i zivjeće tamo dok ima nas Žabljačke djece da snove snujemo.

Esad Sadiković

.

Esad Zabljak

717 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter