Hercegovci su me učili: budi čovjek

Još prije rata, ponekad sam u Zagrebu i Sarajevu čuo kako purgeri i šeherlije govore: ”Hercegovac je to” kao komentar na neki poslovni ili drugi uspjeh i napredovanje u karijeri ljudi sa hercegovačkog krša ili iz pitome doline uz obale Neretve. To nije bilo rečeno sa nekom radošću ili divljenjem. Naprotiv. U rečenici: ”Hercegovac je to” bilo je  zavisti, možda i ironije u čemu se moglo nazrijeti dosta neukusa i zlonamjerne, navodne duhovitosti. Jer, zavidnicima nikada ne prija uspjeh drugih.

Ivo Andrić je davno napisao da ”ima u nekih ljudi bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i zamisliti”. I tačno je tako: ljudi sitničavi duhom često su puni zlobe i pakosti prema boljim od sebe.

Od tada je prošlo mnogo vremena i ne znam da li se i danas u Sarajevu ili Zagrebu može čuti takav komentar o Hercegovcima. U životu sam upoznao nekoliko Hercegovaca koji su me učili da budem čovjek i usmjeravali da poštujem sve ljude bez obzira na naciju, religiju ili porijeklo. Učinilo mi se ponekad da me uvode i u tajne misticizma i tako me upućuju da saznam ponešto tajanstveno i nedokučivo. A sveta Terezija, iz Avila, u Španiji, sljedbenik misticizma, jedna od  reformatora katoličke religije, u svom književnom djelu ”Život” govori sa đavolom i kaže mu da je nesretan jer ne umije voljeti.

Voljeti, umjeti voljeti!  Ja sam naučio voljeti već na prvim koracima u novinarstvu. Sada, pod moje stare dane, sjećanje me vraća u mladost kada sam tek počeo novinarsku karijeru u listu ”Glas komuna” u Doboju. Moj prvi urednik, Rajko Skvarica, rođen u selu Duži kod Trebinja, dočekao me je širokog, plemenitog srca, a potom me uvodio u tajne života i ljepotu novinarstva. Kada sam jednom sjedio u Redakciji usamljen, nešto tužan, moj urednik  se približio mom stolu i rekao da je život lijep i da ne treba da tugujem.

– Pogledaj kroz prozor, raduj se cvrkutu ptica, izađi i prošetaj pored Bosne, osluhni taj žubor vode i šum lišća na topolama. Srešćeš i nekoliko dobrih ljudi i osjetićeš da ti se ljubav tiho uvlači u život.

I tako sam počeo voljeti i život, i ljude, i prirodu, svoju profesiju i radovati se pjesmi ptica, proljećnom vihoru, raskošnom koloritu ljeta, bogatim plodovima jeseni  i zatim zimskoj tišini pod snježnim pokrivačem. Istovremeno sam tragao za zanimljivim temama, upoznavao ljude i moja bilježnica je bila puna ushićenja i nade.

– A ako ti ponekada bude i teško, pokušaj da radiš onda još više, jer u radu je spas, govorio mi je Rajko Skvarica.

Često smo zajedno bivali u prirodi, na livadama i kraj šuma.

– Vidiš koliko je ljepote u crnim kupinama, smeđim lješnicima, garavim trnjinama, upoznavao me Rajko sa čarolijom prirode i života.  – A i običan travnjak  privlačan je za oko i dušu. Travnjaci od ranog proljeća do kosidbe mijenjaju svoje ruho. Jednom je to ćilim pretežno žute boje, nakon izvjesnog vremena modre, zatim bijele, smeđe – zavisno od vrsta cvijeća i trava koje mijenjaju jedna drugu” , neprestano me moj Rajko uvodio u ljepotu vremena i krajolika u kome smo živjeli i kasnije ove divne misli prenio u svoju priču pod naslovom ”Riznica ljepote”.

Još u srednjoj školi moji profesori Emina Kočo, rođena Trebinjka i Esad Novo, Mostarac od glave do pete,  ulivali su u moju mladalačku glavu ne samo znanje nego davali i životne lekcije. Bio sam tek počeo pisati za novine. Profesorka Kočo mi je rekla da očekuje da ću uskoro početi da pišem i pjesme, a profesor Novo je kazao da se nada da ću ja jednog dana postati glavni i odgovorni urednik lista i da ga ne smijem iznevjeriti. Nisam iznevjerio svog profesora: postao sam glavni i odgovorni urednik ”Glasa komuna”, a sa Eminom Kočo-Mašnić sam objavio i nekoliko zajedničkih zapisa i crtica.

U novinarskoj karijeri, na moju sreću, i dalje me prate Hercegovci. Milan Andrić, rođen u Pijescima kod Čapljine, novinar ”Glas komuna”, ”Oslobođenja” i Televizije Sarajevo često je hvalio moje priloge i preporučivao svojim urednicima da objavljuju i moje tekstove.  Senad Malohodžić, rođeni Čapljinac, novinar ”Slobodne Dalmacije”, ”Glasa komuna”, ”Zadrugara” i  Televizije Sarajevo bio je važna ličnost u mom životu. U vrijeme kad sam zbog bandoglavih političara u Doboju, sredinom 1977,  bio u neprilici, Malohodžić je bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika ”Zadrugara”. Pozvao me je da dođem u Sarajevo na razgovor jer žele da me prime za dopisnika za sjevernu Bosnu, Slavoniju i Vojvodinu. Ujutro sam već bio u Sarajevu. Glavni i odgovorni urednik lista Fadil Ademović  rekao mi je da sam od sutra novinar ”Zadrugara” i da odmah idem u Osijek kako bih napravio intervju sa jednim od vodećih tvoraca hibridnog kukuruza u Jugoslaviji. Bio je to dr Nedjeljko Vekić, naučnik velikog ugleda i znanja i moj prvi ispit za rad u ”Zadrugaru”. Intervju je objavljen u prvom narednom broju lista, a pohvalili su me i Fadil Ademović i Nedjeljko Vekić.

Senad Malohodžić me još jednom obradovao u životu. Prikupio je nekoliko mojih tekstova, poslao na konkurs za godišnju nagradu Udruženja novinara Bosne i Hercegovine, a da mi nije ništa rekao o tome. Dobio sam nagradu i za to saznao tek iz ”Oslobođenja” koje je objavilo imena nagrađenih novinara.

Bio sam jedne godine na moru za kćerkom Majom i suprugom, poslije odmora krenuli smo vozom iz Ploča za Doboj. Tog dana desila se željeznuička nesreća između Konjica i Mostara. Vozovi su prestali da saobraćaju i ja sam se našao u neobranom grožđu, u Mostaru, na Željezničkoj stanici. Nismo imali novaca da platimo prenoćište u hotelu, onda sam se sjetio svog kolege Mehe Hadžiomerovića, Mostarca, dopisnika ”Zadrugara” iz Hercegovine. Telefonirao sam, niko se nije javljao. Jednom, dvaput…. Pokušao sam i treći put; evo, javlja se moj Meha: – Mi smo upavo  došli sa vikendice, dolazim odmah pred tebe… U potkrovlju,  stanu  sa kuhinjicom i malom sobom, čekala nas je moja Dobojka, Mehina supruga, večera je bila na  stolu, a Meha mi je rekao:

– Vi ćete spavati u našem bračnom krevetu, a mi ćemo se snaći na podu.

U Zagrebu je u BC Institutu za oplemenjivanje bilja, gdje su stvoreni prvi jugoslovenski hibrid i visokorodne i kvalitetne sorte pšenice, radio Stanko Krešić, agronom, rodom iz Hercegovine. Uvijek je bio tu da me dočeka, upoznavao me sa naučnicima i poslovnim ljudima i, dakako, vodio na ručak u  restoran Trgovačke škole, gdje se nekada, kako kaže Đorđe Balašević, dobro jelo. Krešić je tražio da baš ja pišem iz BC Instituta i svaki put hvalio moje napise…

U Doboju sam uređivao mjesečni list Medicinskog centra ”23. avgust”, a moj saradnik u tome poslu bio je Vojo Gnjato, rođeni Bilećanin, kasnije poznati novinar i publicista. Tada me upoznao i doktor primarijus Jusuf Kočo, rođen u Trebinju, jedan od najboljih kardiologa u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Imao sam privilegiju da u njegovu ordinaciju ulazim bez najave.

U mom životu neprestano su i tri Hercegovca koje ne ispuštam iz svog srca. To su pjesnici Aleksa Šantić, Hamza Humo i Antun Branko Šimić.  Njihove pjesme su uvijek uz moje uzglavlje  i one su mi kao molitve za mirne snove i nježne zagrljaje.

O, ne, nisam zaboravio! I moja urednica, Štefica Galić je među Hercegovcima koji su mnogo dobrog posijali u mom životu. Ne samo zato što objavljuje moje tekstove već zbog toga što uspješno vodi i majstorski uređuje portal tačno.net, jedan od najboljih na prostoru nekadašnje Jugoslavije, te divne zemlje koja se preselila u bajku.

Nikada neću zaboraviti ni gest geometra Mirka Buhe, Hercegovca, rođenog u Nevesinju, zaposlenog u Skupštini opštine u Doboju, koji se odrekao prava prvenstva na dodjelu stana i zatim preporučio da se taj stan dodijeli mojoj porodici. Bilo je to početkom 1967. godine. Bio sam pred odlaskom u vojsku, stanovali smo privatno s dvoje djece. Mirko je rekao da je stan potrebniji porodici Petrović nego njemu i supruzi i on ne bi imao dušu da ostavi moju suprugu i djecu da i dalje stanuju  privatno.

Još trojica Hercegovaca osvojila su moje srce. Bio je to čuveni trio BMV – Bajević, Marić, Vladić u ”Veležu’, klubu koji je igrao najljepši i najefikasniji fudbal u Jugoslaviji. I sada pamtim dane kada su sa stadiona pod Bijelim brijegom u Mostaru Dinamo, Zvezda, Partizan ili Hajduk odlazili pokunjene glave sa četiri, pet ili šest primljenih golova.

I ovdje u Americi  imam sreću da upoznajem svoje dobre Hercegovce. U Atlanti žive Ramiza i Mirsad Nametak,  Mostarci. Kada sam došao u Ameriku i počeo da radim u hotelu ”Hajat” njih dvoje, kao i Enver Salihbašić iz Banjaluke i Ahmet Kararić iz Kozarca,  dočekali su me kao svog prijatelja.  Jednom smo zajedno ručali Ramiza, Mirsad, moja supruga i ja. Spomenuo sam da sam tog jutra razgovarao sa svojom kćerkom Majom koja je tada studirala na Barnard koledžu Kolumbija univerziteta u Njujorku. Ramiza je bolno uzdahnula, zaplakala i  zatim mi rekla:

– I moja kćerka se zvala Maja, usmrtio je snajperista sa položaja Hrvatskog vijeća obrane. Bila je u spavaćoj sobi, čitala neku knjigu, snajperista ju je kroz prozor pogodio pravo u srce… Nije imala ni dvadeset godina.

I ja sam zaplakao, i danas zaplačem kad se sjetim tog dana. Enveru Salihbašiću su Srbi ubili sina, a sin Ahmeta Kararića je zarobljen i gubi mu se svaki trag…

Danas, u mom Sent Pitersburgu su i moji dobri prijatelji, Mostarci, Helena i Vojo Svrdlin.

Moja priča o dobrim Hercegovcima, ljudima koji su me dizali  u visine duha, poštenja i tolerancije nema kraja… Jedan hercegovački pjesnik napisao je da su u našim krajevima  Hercegovci  po prirodi najučtiviji i najmanje skloni spletkama. Imao sam sreću da baš takvi ukrase moj život.

Tacno.net, Savo Petrović

236 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter