Bošnjačka oaza na kapijama Anadolije(Halilbejli)

Za nepunih 50 minuta ugodne vožnje od Izmira, prvo autocestom koja vodi preko Afiona prema Ankari, a zatim živopisnim vijugavim uskim ali asfaltiranim putem, stiže se u mjestašce Halilbejli (selo gospodina Halila),  bošnjačku oazu na kapijama zapadne Anadolije.

Tu vrijeme kao da se zaustavilo još krajem 19. stoljeća i da nema automobila,traktora,televizora,telefona i faksova, daleki namjernik mogao bi da stekne utisak da je stigao u neki začarani kutak prošlosti, prenesen na anadolska prostranstva iz dalekog hercegovačkog krša i sa obala Trebišnjice…

Jer mještani Halilbejlija zadržali su govor svojih predaka, kao i običaje, a da bi ta čistoća starog kraja bila potpuna, i bračne veze uspostavljali su međusobno, ne miješajući se sa Anadolcima, tako da valjda nigdje pod anadolskim žarkim suncem, na tako malom prostoru, nema više ljudi divnih očiju nebeskog plavetnila kao ovdje.

Pitamo našeg prvog sabesjednika kako se zove.

Zovem se Ređo Zupčević, a majka mi je od Hadžiomerovića.Babo je imao 80 godina kada je umro, a i on se ovđeka rodio.Đedi mi je ime bilo Sajo, a đedinom babi Ibrahim.Od Trebina su došli…

-Kada?

-To tačno ne znamo.

-A odakle ste vi,pitamo,Ređinog drugara.

-Mi Durmiševići stigli smo iz Lubina.

-Kada?

-Cijelo selo je došlo 1893.

-Da li iko od vaših danas živi u Izmiru,Istanbulu…

-Ne.Od nas tamo nema niko.

Naš naredni sagovornik bio je plavooki Mustafa Đure, koji se sada preziva Dželep,očiju boje mora poput Andrićevog sanjara iz Smirne Ćamil-efendije iz „Proklete avlije“.

-Kada su naši jako došli,kada su nam đede došle, duhanom su deverali.Ovdje se duhan križo i prodavo.

-Čime se danas bavite?

-Goveda hranimo,krave hranimo, dobijemo mlijeko,1.190 naroda živi s stokom.

-Koliko selo ima ukupno stanovnika?

-Dvije hiljade i trideset.A samo Tabakovića 300.

-Imate li školu?

-Imamo, ali na turskom.

-Džamiju?

-Imamo i džamiju i hodžu,koji je jedini pravi Turčin, i bulu i navjeru na Kuran,imamo i mejtef.

-I seosko groblje?

-Imamo i groblje.

-Imate,dakle sve, a ljekara, ambulantu?

-Pet kilometara odavle ima državni lekar.U hefti dva puta dolazi.

-Da li ste ikada bili u kraju vaših predaka?

-Odakle su moji došli bio sam 1980,đe mi je čok,đe je od moje loze žila.

-Koliko imate godina?

-Pedeset i tri.

 

Prijatnom ćaskanju pridružuju se i brojni ostali mještani.

-Dobro došli i svako dobro,kaže jedan od njih.

-Ima li ovdje, pored Hercegovaca, i Bosanaca, pitamo,pitamo.

Mustafa vadi papir i kaže:

Saću ja tebi da pokažem.

Potom čita:

Šehović Husein iz Bosne(ostali su iz Bileće),Semizovići iz Bosne,Krpe,Balići i Glavnići iz Mostara,Hadžismailovići iz Trebina,Bubići iz Lubina,Kapičići iz Trebina,Ćatovići iz Lubina,Hadžiomerović iz Mostara,Gujići iz Bosne,Tabakovići iz Puške,Bubići iz Bosne,Agići iz Bihaća,Trbone iz Mostara,Fetahići iz Trebina,Hodžići i Mahići iz Lubina,Đure iz Mostara,Šišići iz Stolca,Maltezi i Hadžišarići iz Trebina, kao i Landrovići i Hadžijahovići;Durmiševići iz Lubina,Lalići iz Puške,Mučići,Hadžiahmetovići i Zupčevići iz Trebina,Pešići i Alihodžići iz Stolca,Krese iz Mostara,Šekanbeti iz Bileće…

Za susjednim stolom,jedan čičica zaneseno pjevuši ambasadoru BiH u Turskoj Besimu Spahiću:

Đevojka Sarajka majki plakala.

Ne daj me, majko,ne daj me doleko,

…ostene cvijeće nejako

Jedan od sagovornika nam se žali:

-Naša djeca naš jezik više ne znaju…

Pitamo ga kako su se prezivali njegovi preci.

-Irići…Ne znam okle smo došli iz Bosne i Hercegovine.U nas nema ćitaba da istražujemo šta je i kako je bilo…Ima nekoliko starješina.Oni znaju…

Prilazi nam još jedan sjedokosi simpatični mještanin sa kačketom i navodi kako oni ovdje kažu mlijeko, a oni iz susjednog sela,nastanjeni iz Ljubuškog,m l i k o.Dodaje i kako se Kapičići imali gusle.U stvari,Muharem Kapičić.

-Kakve su pjesme pjevali?

-Sarajevo,naše desno krilo…

Uskoro nam se sagovornik i sam predstavlja.

-Ja sam od Šekanbeta,a ime mi je Husnija.

-Odakle ste starinom?

-Iz Bileće.A druga,ženska strana moje porodice je od Kapičića.

-Kapičića ili Kapidžića?

-Mi znademo od Kapičića.Odanle,iz Bileće,daidža mog oca je dolazio.Knjige je spremao.Sina je Ćamila imao.Fata mu je šćer bila.Ona se udala i dvoje djece imala.Jadranka i Jasminka su im imena bila.Otac im nije znao imena reći.Šta je ovo ovako,pitao se.Jedan stari je znao:Jadranka je Adriatik,a Jasminka zvijezda

Razgovaramo ponovo sa Mustafom.Pitamo koliko Halilbejli ima obradive površine?

-Četrnaest hiljada duluma.Imam ja amidžinu djecu.Samo oni imaju dvije hiljade duluma.

Spuštao se već akšam i sa obližnje munare oglasio se mujezin.Nemilostivo maloazijsko nebo djelovalo je čudesno, kao i zalazak sunca.Mali trg bio je prepun mještana, ali tokom dvosatnog boravka u toj stvarno-nestvarnoj oazi nismo vidjeli nijedno žensko biće.

Dok smo se udaljavali od te bošnjačke oaze, još dugo su nam odzvanjale arhaične riječi i rečenice tih dobrih ljudi koji nisu zaboravili jezik svojih predaka, koji već odavno počivaju na obližnjem groblju.Pominjemo samo neke,onako kako su izgovorene:krtola,grah,halva,bidne,jamili,ište,musaf,krs,vuđe,šjedimo,viđo,odavle,odonle,nunđe,iđe,prisaburi,iskali…

Sa izvjesnom sjetom smo napuštali selo gdje se „iđe po mladu da joj se natakne prsten da znade da je isprosita.a kada odlazi,svi da znadu,i da su je jamili“,gdje se „Kuran preuči“,gdje se duhan križa(siječe),a burek“suka u tepsijama“.

A sve do Izmira kao da nas je pratio i halilbejlski otpozdrav:“Dovale“(Zbogom,s Božijim blagoslovom).

…I rastajući se od tog bošnjačkog kutka u anadolskom predvorju,svakog Bosanca i Hercegovca vjerovatno može da prožme i osjećaj da je to bio i svojevremeni susret sa historijom,sabesjedništvo sa dalekom prošlošću,kao i da je bio u ophodu na obalama Neretve i Trebišnjice,podno Leotara,ali daleko od njih,te u Trebinu,Mostaru,Lubinu…a stvarno daleko od Trebinja,Mostara i Ljubinja…

Izvor:Slobodan Stajić,Oslobođenje 3.05.2001.

Pripremio i sačuvao od zaborava:Kemal Mahić

.

.

 

210 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter