Sadik Sadiković(1867-1940),otac i djed,a i njegovi preci bavili su se liječenjem travama i bili su vrlo priznati u liječenju rana,iako im to nije bilo osnovno zanimanje.Kao mladić je saznao“sve što se može saznati“ o ljekovitim svojstvima trava koje u obilju može dati ljubuško podneblje.Da proširi svoje znanje putovao je po Maloj Aziji,Srbiji,Makedoniji i Crnoj Gori.Rano je naučio turski i arapski jezik,a kao austrijski vojnik brzo je savladao njemački jezik.Njegovo liječenje travama počelo je prije početka Prvog svjetskog rata te je bilo zapaženo u Ljubuškom kraju.
Već u prvim danima prvog svjetskog rata morao je na frontu.Radio je u bolnicama kao bolničar gdje je uz liječnike mnogo naučio.Vrlo inteligentan i nadaren,brzo je shvatio osnovnu doktrinu medicinske struke i postepeno se oblikovao u narodnog liječnika.U jednom intervjuu 1929.godine kad je imao preko 60 godina,Sadik Sadiković kaže:“Ja se,moj dragi,bavim tim već odavna,ima tome blizu već 50 godina.Nemoj misliti,da sam na to liječenje došao slučajno.Moji su se pređi bavili liječenjem;moji pradjedovi i djedovi učili su to znanje,pa sam i ja kao mladić počeo da se zanimam za to.Učio sam onda,a učim i danas…“Ovo govori koliko je učio i onda kada je bio u zenitu svojih sposobnosti,kada su mnogi bolesnici u njemu vidjeli jedinog spasioca.Zanimljiva su i njegova epidemiološka zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa među njegovim pacijentima:
„Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije,a to je,što ima vrlo malo onih,koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica,pa se zapuste i tako strada cijela familija,a često i cijelo selo,jer neće da se obrate liječniku,nego čekaju dok dođu u najgore grane.
Dalmacija također mnogo trpi od takovih bolesti,ali Dalmatinci su mnogo svjesniji,pa se odmah,u početku bolesti,obrate na liječnika,stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti“.
PREPOZNAVANJE BOLESTI
O svojim sposobnostima Sadiković je napisao:“S raznih strana stižu mi pitanja kako raspoznajem razne bolesti.Većina mojih bolesnika me proglasiše vidovitim.Na ova pitanja teško je odgovoriti.Poznavanje bolesti nije lak posao,za to ne treba samo poznavanje njenih vanjskih znakova,nego i poznavanje duše bolesnikove.Treba pokrenuti na rad jedno unutarnje osjetilo koje kanda leži više u srcu nego u moždanima i nameće se razumu kao neodoljiva slutnja koju je lakše osjetiti nego li opisati.“
S obzirom da se i danas preko 50% bolesti dijagnosticira anamnezom,ovo pokazuje da mu je malo šta promicalo iz vida te nije čudo da su se njegove dijagnoze vrlo često slagale sa dijagnozama liječnika.Ako se uz to doda i izuzetno poznavanje efekata ljekovitog bilja onda je jasno zašto je bio jedan od najpoznatijih travara.Njegovi uspjesi bili su plod njegova znanja i iskustva,izuzetne moći zapažanja i visoke inteligencije,a nikako plod vidovitosti,hipnoze ili telepatije,kako se tada mislilo.
Kruna njegovog rada je knjiga „Narodno zdravlje“ izdana 1928.godine.Pored nekoliko općih savjeta,u knjizi su jasno i upute za liječenje ljekovitim biljem preko tri stotine bolesti,upute za njegu djeteta i trudnice i liječenje vodom,zrakom i suncem.Pored savjeta kako se primjenjuju najstariji kućni lijekovi(mlijeko,med,sirćeet,ulje,crni luk,bijeli luk,zelje i ilovača),posebno se osvrće na opis i sabiranje oko stotinu ljekovitih trava i njihovu primjenu kod različitih bolesti.
MISLI SADIKA SADIKOVIĆA
Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome tko ga ne zna čuvati,jer bolest dolazi na kilograme,a odlazi na grame.
Zdrav čovjek je vedar,rad ga krijepi,a život veseli.On je i u starosti bodar,jer se ne stari od godina nego od bolesti.
Bolestan čovjek je mrk i mrzovoljan,bolest mu pomračuje dušu i zanosi misao,izbjegava rad,izbirljiv je u hrani,uobražava da je bolesniji i jadniji nego što jest te je na smetnji i sebi i svojima.
Mnoge duševne mane i poroci imaju korijen u tjelesnim bolestima.
Zato treba čuvati zdravlje.
A ako ga izgubimo,treba što prije tražiti lijeka,dok ne bude kasno.
Izvor:Zdravlje iz prirode;broj 42.Godina 2019.