Ljeto je,
te odem s Nadom,s bratom i Dianom,na Hvar,u Starigrad.II sve je,čini se,kao što je i prije bilo.Ista kuća u koju smo dolazili.Isto more.Ista riva kojom smo uvijek šetali.I kavane u koje smo zalazili.Samo Tonog i Margite ni…
Sve je isto kao prije,
samo Tonog i Margite ni-
odjekivao je refren odbijajući se o zidine
Hektorovićeva Tvrdalja,Tonkova ljetnikovca,bijelih
Sveinovih dvora…
Samo Tonog i Margite ni…
I nikako povjerovati da ih nema.
Tu,gdje su uvijek bili.Premda je Stari grad pravo
mjesto za počinak vječni,jer u njem,kao rijetko
gdje,mir s tišinom glasno živi,i glasovi se živih
miješaju s glasovima mrtvih-
Ne,nikako povjerovati da ih nema…
Jer toliko bi nam,sad,
u ovome vremenu nevjere i sumnje,vremenu zla,
dobrodošla njihova plamena vjera u život i ljude…
Pa se,Nada i ja,
zaputimo u Ljubuški,koji je Toni toliko volio.
Možda ih baš tamo nađemo.Tamo ih je nekad toliko
bilo.U mjesnoj ljekarni.U općinskome sudu.U
staroj kući pokraj parka.U kojoj je,sigurno,zauvijek
ostao komad Tonovog srca, velik kao Butorovica,
ostala mjerica Margitine duše…
Vozimo se otokom,cestom dugom
kao život cijeli,uskom i vijugavom kao smrt.
Muževi su blagi,plemeniti,gdje su žene moćne i
jake.Poželjeh Nadi reći.Zagledan u more kao nikad,
činilo se,takve(zelenkasto modre) boje.Ali nisam.
Šutio sam.Jer čemu govor kad zlo je doba poravnalo
sve.I svi smo nemoćni,nejaki,i nijemi.
Izvor:Munib Delalić:Razgovor s Nadom(lirski dnevnik,1993.-2010.)“Dobra knjiga“SA,2010.
Izbor:Kemal Mahić
