SJEĆANJE NA DAN KAD JE 61 ČETNIK DIGAO RUKE UVIS

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Piše: Amir HASANOVIĆ

U jutarnjim satima 8. novembra 1994. godine jedinice 241. sprečansko-muslimanske lahke brigade “Gazije” iz Kalesije probijaju linije odbrane Vojske Republike Srpske na Majevici u rejonu kote Lisača. Daljnjom akcijom jedinica Armije RBiH ova kota i agresorske jedinice na njoj stavljaju se u potpuno okruženje. Pregovori o predaji agresorskih vojnika ne uspijevaju jer ih druge jedinice VRS-a po svaku cijenu pokušavaju izvući iz okruženja.

Od 8. do 25. novembra Srbi su izveli šezdesetak napada (u prosjeku tri-četiri dnevno), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Tada su prvi put javno zaprijetili da će gađati civile ako se ne puste njihovi vojnici.

Penjanje na Lisaču nije baš lahko. Iz sela Hrasno vidjela se zastava Armije RBiH koja se vihorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići.

Nakon propalih pregovora 13. marta, srpska strana odmah sutradan pokrenula je totalnu ofanzivu na naše linije odbrane s ciljem izvlačenja svojih vojnika iz okruženja. Tog dana jedinice 241. brigade “Gazije” odlaze na jednodnevni odmor, a na spoju s nama koji smo držali “plato”, umjesto njih, dolazi jedinica “Crni vukovi” iz Kalesije. U jutarnjim satima, tačnije oko pola jedanaest, srpske snage uspijevaju bočno prići rovovima koje su držali “Crni vukovi”. Uopće nije bilo pucnjeva, u prvi moment odjeknulo je šest ili sedam detonacija iz protuoklopnog naoružanja. Tek onda počela je pucnjava iz pješadijskog lahkog naoružanja.

Javljeno nam je da je dio linije pod opsadom i da je moguće da su srpske snage ušle u dubinu naše odbrane. Brzo smo se snašli i zalomili krilo prema “Vukovima”, odnosno prema obližnjoj šumi, postavivši “lučnu” odbranu našeg desnog krila. Ubrzo pristižu jedinice 241. brigade, koje su se vratile s pola puta prema kući. Uspjeli smo odmah konsolidirati odbranu i krenuti ka dijelu izgubljene linije.

S četnicima smo se sukobili odmah u šumi iznad rovova. Momak s osamdesetčetvorkom iz “Gazija” sjurio se u potok šumice pravo među njih. Počela je borba na razdaljini od samo nekoliko metara. Tad smo vidjeli da to nije njihova diverzantska ili izviđačka grupa, kako smo na početku pomislili, jer ih je bilo mnogo.

Žestokim napadom stjerali smo ih gotovo do naših starih tranšeja. Tu je počela prava bitka. Svjesni uloga, ni oni nisu odustajali. Moj drug Hamza dodavao mi je “hand” granate, a ja sam ih bacao prema četnicima. Detonacije i pucnjava iz lahkog naoružanja odjekivala je šumom.

Odmah do nas ranjena su dva momka, a treći je, pogođen u glavu, odmah poginuo. Drugi su se brinuli za ranjenike, a mi smo išli naprijed potiskujući četnike. Po uniformi jednog njihovog poginulog vojnika znali smo pouzdano da su to “četnici”, tj. “Mandini četnici” iz Ugljevika.

Stisli smo ih do naših starih zemunica. Tu smo vidjeli mrtva tijela naših poginulih momaka iz “Crnih vukova”. Jedna zemunica bila je potpuno razvaljena. Ispod zemlje virile su čizme i dio nogu jednog od našeg vojnika. Sve okolo bilo je spaljeno, najvjerovatnije su bili pogođeni “zoljom” ili ručnim bacačem.

Agresorski vojnici s crvenim beretkama davali su najjači otpor, tik uz rub šume. Otprilike pet momaka iz “Gazija” upustilo se u direktan sukob s tom grupom. Bila je to borba prsa u prsa. Hamza i ja odvojili smo se desno prilazeći im s boka. A onda smo nas šesterica otvorili vatru na njih.

Odjeknule su ponovo detonacije ručnih granata na koje su se nadovezali mitraljezi s naše strane. Nekoliko trenutaka poslije nastaje opća pometnja. Vidjeli smo da se agresorski desni bok naglo povlači. S udaljenosti od dvadesetak metara čuli su se povici: “Pogide Peša, ljudi, pogide Peša!”

Znali smo odmah ko je u pitanju, bila je to specijalna brigada iz Posavine pod komandom Boška Perića Peše. To nam je dodatno podiglo moral i elan. Oni su se brzo povlačili, praktično bježeći ispred nas. Na samom razgraničenju prema maloj Jelici pokušali su nam dati otpor, ali bezuspješno. Ubrzo smo uvezali liniju s “Gazijama”, pravo na “plato”, i ojačali prethodno napadnuta mjesta.

Tog 14. novembra živote za Bosnu i Hercegovinu i svoj narod položili su, šehidi naši, ako Bog da: Huso Šehić (18. 12. 1953 – 14. 11. 1994), Fehim Padžić (21. 2. 1963 – 14. 11. 1994), Azim Mušić (30. 11. 1959 – 14. 11. 1994), Sikret Malić Sikro

348 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter