DOM U KOME JE ZABRANJENO PLAKATI !

Makarske paralele
Napisao : ANTE GRANIĆ

Niko da ne dođe

do prijatelj drag –

i kad se vrati…

nek poravna trag !

( Ivan Goran Kovačić . )

.

Neki će od vas , dragi čitaoci , pomisliti da ste ovo već jednom – pročitali … Imate pravo ! Nekada je potrebno stvari izvaditi iz naftalina – i osunčati ih . Da se vidi kako prolazi vrime i mi s njime! A i da se vidi – u kojoj mjeri naša prošlost liči na našu sadašnjost ?… Mijenjamo li se , ili pak tapkamo u mjestu ? Upravo je to slučaj sa

ovom našom reprint pričom…Makarskom pričom , ali i pričom – runovićkom ! Kao i odgovor – gdje su sada junaci ove naše priče !…

.

E v o :

Slušajte Vi , Makarani !…

Šta ste se smrkli , kao da je smak svijeta ?!…Kao da vam se plače !

I muški , i ženski . Dobro : kriza , problemi , nevrijeme , nema sad

ni turista za iznajmljivače , nema posla – život sve skuplji . Točno !

Ali je TAČNO i to… da već živite u raju na zemlji , a on ze zove – Makarska !…Pare padaju s neba , samo treba – podmetnut šešir

DAVLI MUŠKI – ĐAVLI ŽENSKI !

.

Evo , naprimjer muški . Mrki , a stalno gledaju ispod oka … A ispod

oka promiče živa izložba ljepote ženskog tijela u “vrućim hlačicama” i prozirnim bluzicama , nabreklim grudima , zaobljenim guzama , te uspravnog hoda – i izazivačkog pogleda . I lica … koja su im – tako kozmetikon izvajana , da je svaka žena – MONA LIZA , ili JELENA TROJANSKA ! Umjetnost je – nula prema tom pogledu !… I prema toj izložbi , koja bi se mogla nazvati – đavli muški – đavli ženski !… Je li to istina , ili nije ? Dobro , ove godine i nova – neobično nova turistička sezona pa se ljudi malo i opuste . I jave se stari đavoluci !

.

Je li istina , ili nije ?… Svaki muški sebe zamišlja – u ulozi Galeba ,

koji namiguje strankinjama . Umjesto da ispijate zore na poslu , Vi ispijate – pivske boce ! Ugostitelji plješću . Raj na zemlji , zar ne !?

Bar se tako čini gledateljima sa strane . Kad marširaju rivom …

.

Nego , ostavimo to . U Makarskoj, ali i u Runovićima , postoji i neki drugi svijet , koga rijetko posjećuju – čak i oni koji bi morali . Zato –

pozivamo i Vas u posjetu . Jer i vas to sve čeka . Danas , ili sutra !… Evo fotosa .

DOM U KOME JE ZABRANJENO PLAKATI !

Dolasku u DOM prethodi prava ljudska drama . Obiteljska… To

nije uobičajeno , ali je neizbježno . I štićenici to često pozdravljaju .

– Imam osamdeset i šest godinica , ne bih nikome želio biti na teretu , i zato želim da u Domu osiguram mjesto…kaže mi stari

ŠARL VALENŠĆAK , Francuz , čiji je otac porijeklom iz Zlatara kod Zagreba , iz koga je pobjegao u Francuku 1913. , gdje je i –

Šarl rodjen . Kujica KALINKA Šarlu pravi društvo – u dolascima

u Hrvatsku . On se Još uspješno penje uzbrdicom pored Pijace – makarske , a ja mu dođem kao vodič do mogućeg – posljednjeg

boravišta – DOMA , iz koga se najčešće odlazi u …v j e č n o s t !

.

Ipak , on sakuplja dokumentaciju – za dobijanje i hrvatskog državljanstva…nešto se ( valjda ) u čovjeku prelomilo , jače od njega samog . Danas putujemo do tog – posljednjeg boravišta… koga Šarl kratko naziva – DOM . I to na našem jeziku . To je i jedna od desetak riječi našeg jezika – koje Šarl zna !?…

????????????????????????????????????

 

 

STIGOSMO !

Stigosmo… Ovdje smo mi « inkognito » ! Obična zgrada , tiha .

Prva vrata u prizemlju su sa indikacijom « socijalni radnik » , a druga vrata su – “ računovodstvo” ! Tako piše . Kratko i jasno .

– Vidite , kako ljudski faktor ima prednost « – kaže mi Šarl …

Ovo bi trebao biti pravi Dom za stare i iznemogle !… Dodaje .

.

Sjedamo u hodniku , nigdje nikoga . Dolazi žena – i vodi majku

ispod ruke . Sjedaju i one …Gleda majku pravo u oči . Suze joj

naviru , jer ju majka , očigledno , ne poznaje… Briznu u plač .

Odjednom se nađe sestra , prilazi i kaže joj – sa krajnjim obzirom:

– Nemojte tako , smirite se !…Nemojte plakati , nemojte plakati !

.

Žena je Maksumovićka , rodjena u Vitini – udata u Ljubuški .

Kćerka joj se udala u Makarsku , brinula se o majci…a onda :

a onda – ne može se dalje ! Dom je jedino riješenje . Mada ima

i onih koji ostaju kod kuće , a sestre im dolaaze kući . Do dana

kad se bolest pogorša , a u Domu je ipak spas !… I liječnik .

KROKI

.

U prizemlju su smješteni oni koji se kreću sa štapovima , štakama – ili pomagalima “na četiri noge” . Drže se sa obje ruke i pomiču

nogu za nogom : tiktak-tik . Neki mogu izići čak i u obližnji kafe .

Govore glasno , prolaze polako do sobe u kojoj – sjede i pričaju …

.

Na drugom katu su oni koji “ne mogu o sebi” . Sestra , za koju

kažu da se zove Zvjezdana , ide od jedne do druge žene , a one sjede u Sali , ili u hodniku – oduzetog pogleda , tužnog – i nada

sve ispunjenog nekim neprolaznim strahom . Čekaju nešto , čini se . Ćute . Sestra koja zna sve njihove mane i vrline , drži na oku

svaku od njih , prilazi im i tješi ih , razgovara sa njima , ponekad i

viče , ali – to je zato što su u većini već , ili gluve – ili nagluve …

A kad se vrijeme mijenja , gotovo se sve – i uznemire !… To su ne

mali , dodatni problemi – za sestre , liječnike i osoblje .

.

Sestre znaju i sve što oni vole , znaju i njihove – ustaljene geste . Sestra zna da , naprimjer , Bosanka Olenka voli – da u društvu pije kavu . Sestra donese kavu i oni piju i ”razgovaraju” , mada

Olenka ne zna ni s kim razgovara , ni gdje se nalazi … Ali , za veliko čudo – zna tablicu množenja , kao u djetinjstvu ! Smješka se –

za nevolju … i odlično glumi da zna s kim je , i sa kim kavu pije .

.

Milka se okrenula zidu , podigla ruke i dlanove okrenula zidu , prislonila na zid i čelo – i tako hoda , traži vrata da ode !…

Ona je – s l i j e p a …

Sestra je uljudno vraća na svoje mjesto . Sjeda uz nju i tješi je .

Ili strpljivo saslušava , po stoti put – uvijek jednu te istu priču…

Otire joj oči – pune suza !

.

SPOMENIK

.

Mislim da ovim sestrama treba podizati spomenike . To su žene

koje rade srcem i dušom . A osim toga , ove sestre izgledaju kao

manekenke , a liče mi i na znamenitu francuku bocu za parfem ,

izvajanu po inspiraciji – ljepote ženskog tijela . Njihove riječi su melem za dušu , i najbolji lijek …Štićenice ih gledaju , kao neko božansko spasenje – i nadu !…Ili pak kao prividjenje .

.

Mada čujem da sestre ne vole da se o njima piše – bilo pozitivno ,

ili negativno ! Ljudi koji rade srcem – i inače ne vole da se ističu

njihova dobročinstva , a i ustanova za koju rade sve više dobija na značenju , jer se ljudski život produžava , a obitelji su prisiljene

dati najmilije – stručnim i humanim ljudima da se o njima brinu .

Zato mi nije jasno – zašto nisu zadovoljne kad se o njima piše ?…

Vjerovatno iz skromnosti . A njhovi pacijeni su , uglavnom , žene.

Muškaraca je malo . Bar je tako u ovom Domu . Žene duže žive –

sami BOG zna zašto !…

.

J e r :

– Čak i u poznim godinama i teškoćama , sestrinska i majčinska

ljubav i duša u ovakvim domovima ostaju lijepe . Bar kod većine .

Ja ih posmatram kao majke , čija nasmijana lica – ispisuju priče .

Tako sestre ovog Doma , kako ih vidi i čuje slučajni posjetilac –

uspješno spajaju svoju profesionalnost i ljubav prema bližnjemu !

.

– Ovi pacijenti – očevi , a posebno majke , nisu žrtve . Oni su –

junaci koji su od ljubavi i rada , usporili hod stepenicama života ,

a sestre su te koje im svakodnevno dokazuju – nepobjedivost ljudske duše !… I ljubavi .

.

Uostalom , kao pomoć sestrama u Domovima za stare i iznemogle

osobe , uposleni su , ( naprimjer u Francukoj ) i – roboti !… Oni ,

roboti su dizajnirani kao drage osobe , koje blago razgovaraju sa

svojim štićenicima . Roboti prepoznaju čak i njihove emocije i –

problem , tješe ih… I pričaju im – čak viceve ! R o b o t i , da !…

SUZE !

Ulazi žena sa zavežljajem , traži majku..sjeda pored nje i gleda je

pravo u oči . Majka je ne poznaje , i žena prigušeno plače !…

– Osjećam krivicu što sam je dovela ovdje , mada joj je ovdje

bolje , mnogo – mnogo bolje , ali ipak !… kaže žena i otire suze .

.

– Svi mi , gospođo , kad dodjemo u godine , žalimo što svojim

roditeljima nismo dali više…To je ljudski !..Uostalom , ona –

niti zna gdje se nalazi , niti zna ko joj je došao u posjetu , kažem .

.

– Oprostite , prilazi nam sestra sa uobičajenom upadicom :

Budite hrabri…stisnite srce i ne plačite . Jer , ovdje kod nas…

postoji neko nepisano pravilo – da je zabranjeno plakati ! Da !

.

Šarl Valenšćak ništa nije razumio . Ali vidi da je ovdje briga o

ljudima primjerna i vrhunska !…Možda podnese papire za DOM

u Makarskoj , ali mu je sada prioritetan posao da dobije –

Hrvatsko državljanstvo !…On je uvjeren da neće biti problema ,

jer je on ( kaže ) u duši Hrvat , a njegov otac je bio znameniti

francuki modni kreator , čije skice i nacrte Šarl čuva u sedam

zapečećenih kartona u podrumu . Nikada ih još nije otvarao !

Kad je otac nakon pedesetak godina boravka u Parizu – obolio

i zaželio da umre u zavičaju , umiješao se i… prst sudbine !

.

U Zlataru je umro , ali u Zlataru nije mogao biti pokopan , jer po

tadašnjim zakonima – nije imao dvojno državljanstvo . Samo ono

francusko . Šarl je tada , po prvi put došao u Zlatar – kao

četrnaestogodišnjak , došao francukim mrtvačkim kolima – iz Pariza u Zlatar , da očevo tijelo odveze i pokopa u Francuskoj . A on – ŠARL je , zapravo… KARLO – MIRKO VALENŠĆAK !

ADIO , DOME !

.

Morali smo otići , jer kujica Kalinka laje – ne trpi kad neko

na nekoga viče . Nezna Kalinka da povišen glas nije ljutnja , nego činjenica – da je nagluv onaj sa kojim se razgovara …

Na izlazu nas udari bura , koja podiže suknjice prolaznicama !

Ulazimo u jedan drugi svijet . Da bi razbio utiske , pitam Šarla –

u šali , je li ga strah smrti , i da li je siguran da će stići u Raj ?!

On se malo zamisli i kaže : “Ah…neka nas još malo ovdje !…

Zasigurno je taj raj lijep , ne osporavam…ali , ima taj raj i jednu

malu manu . Naime , u raju nema – M a k a r s k e” !…

.

I predloži mi da mi pokaže svoj brod , privezan ima već pet godina u MARINI KRVAVICA !…Poziva me i na ručak , u nekoj uvali – na Braču !…Vozit će me svojim brodom . Na brodu ćemo biti – samo nas troje : ja , Šarl – i crna kujica KALINKA !…

.

E pa – dovidjenja , DOME starih i iznemoglih !… U Makarskoj .

U tebi će , kako tako , i poslije nas – život teći dalje …Život teći . Do – sudnjeg dana !

.

PS :

Uvijek postoji potreba i za – PS !…

Ovo je pisano ima više od pet godina . Većina bolesnika opisanog DOMA je – već na groblju . Nije uobičajeno , ali postoje primjeri da se stare priče izvade iz naftalina – i iznesu na svjetlost dana …

.

To je slučaj i sa ovom pričom . Jedan od junaka naše priče je – i Šarl Valenšćak , koji je dogurao do devedesete godine na leđima . Još je živ , leži…ne čuje , a slabo prepoznaje – čak i one koji mu dolaze u posjetu . Nekada jaka kuja , crna KALINKA još je živa .

.

Na krevetu , uz Šarlove noge , smotana i ostarjela kujica – samo skiči…Dok Šarl ujednačeno ječi . Danima… Ali , ovo vrijeme je – Decembar 2.019 , kad sam Šarla posjetio u specijaliziranoj bolnici

u kojoj on leži već četiri mjseca . To je i bitan detalj naše priče …

Tada sam zaključio da Šarl više neće odlaziti u Promajnu , a ni u Krvavicu , gdje je odlazio godinama – i uvijek ostajao cijelo ljeto .

Čak je i Šarlov brod ostao daleko – u Marini Krvavica … Nije sredio ni državljanstvo – ni Dom za stare i nemoćne tamo u Makarskoj…Zagubio se ostarjeli ŠARL u gustoj mreži – i magli BIROKRACIJE !… Iako je ON , dolazeći godinama u Promajnu i

Krvavicu , postao i neka vrsta – turističke atrakcije… I život tako – teče dalje . Teče dalje ! … Do sudnjeg dana !

.

Gledam Šarla i sjećam se događaja otprije desetak godina , kad je Šarl imao osamdesetak … Pozovem ja Šarla u goste , u Promajnu i on pristade , ali reče da ima i uvjet , koji će mi reći kad dođe …

.

A kad je došao , rekao mi je da želi otići u ZLATAR , nakon gotovo šesdesetpet godina , kad je kao četrnaestogodišnjak bio u Zlataru , e da bi , kao što čitaoci i znaju – mrtvog oca vozio u Paris !… A uvjet je – da ja idem s njim u Zlatar , da mu pričam priče dok on vozi . Nisam mogao odbiti , i jedne zore otputovasmo – daleko , preko 550 kilometara , od Promajne bajne do Zlatara … A treba još toliko i u povratku ! Šarl je stalno bezglasno plakao .

.

U ZLATARU !

Bili smo u Zlataru . Šarl je zapamtio sve pojedinosti , pa i rodnu kuću svoga oca , koja stoji pusta , zatvorena i oronula … Šarl je cijelo vrijeme plakao . Niko od onih koje smo pitali nije znao – ko je vlasnik kuće , a bilo ih je dvadesetak – jer toj kući više niko i ne dolazi !… Šarl je plakao , ne samo u Zlataru , nego cijelim putem u povratku … Zapravo , išao je da kupi rodnu kuću svoga oca , ali nije pronašao – prodavača , niti je iko u Zlataru znao ko je to !

.

Kao što , evo i sada plače , ovdje u DOMU , ali sada u Parizu !

Sličnom onakvom DOMU , kao što mu je bio onaj u Makarskoj . Samo je on sada , u Parizu . A i ŠARL MIRKO VALENŠĆAK – sada ima , preko devedeset godina ! Prolazi vrime – i mi s njime !

A kujica Kalinka – tiho i neprestano skiči . !…Onako , starački !

Zamršeni su putevi nebeski !… Kao i život sam !

..

 

.

Evo nas i na kraju naše priče . Kao i u svakoj priči , uvijek je iznenađenje na kraju . A to iznenađenje je došlo – petoga Aprila godine 2.020 … U dom u kome je ležao Šarl , ušuljao se , tajno nezvani gost – CORONAVIRUS !…I uselio se i u Šarlovu sobu .

.

Petoga Aprila , čulo se neuobičajeno skičanje kujice Kalinke , tako da je sestra ušla u Šarlovu sobu … Na krevetu je ležao ON , bez daha ! Ostalo je ustanovila medico – komisija , po uobičajenoj proceduri . Zapis komisije bio je kratak : KORONA VIRUS !…

.

Ostalo je još da kažemo – šta je bilo sa kujicom Kalinkom ?… E , to je sada – sasvim druga priča . I u vezi je sa Šarlovim grobom !

A na grobu bi , po mom sudu , trebalo da piše :

.

Niko da ne dođe

do prijatelj drag…

i kad se vrati –

nek poravna trag ( I.G.K. )

.

( Kraj )

.

Ante GRANIĆ : August 2014. –

Dopunjen reprint – Juni 2.020 .

Napis iz serije : LJUDI i VRIJEME !

Makarska na početku turističke sezone –

ljeta gospodnjeg – godine 2.020 .

Ilustracije odabrao : Faruk JAKIĆ

 

 

1484 Posjeta 1 Posjeta danas