Mi Bosanci nijesmo ničija prćija, i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu. Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine BiH koji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju…
Navršilo se 75 godina od proglašenja prvog Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), koji je rađen po ugledu na Ustav SSSR-a iz 1936 (Staljinov ustav).1
Iako Arhiv Jugoslavije i danas naglašava da je taj temeljni pravni akt bivše države “jednoglasno proglašen na zajedničkoj sjednici oba doma Ustavotvorne skupštine”, historijska je činjenica da se to može smatrati samo načelno tačnim.
Piše: Faruk Vele
Historijski izvori, međutim, potvrđuju da je protiv prijedloga toga Ustava “jedini se izjasnio predratni građanski političar, senator i rodoljub” iz Mostara Husaga Ćišić (1878-1956). Mehmedalija Bojić (1923.-2001.), historičar i Titov biograf navodi da je antifašista Ćišić učinio “zbog diskriminacije prema bosanskim Muslimanima“.
“I prvi Ustav Bosne i Hercegovine usvojen u decembru 1946. godine izbrisao je Muslimane kao jedan od postojećih naroda. Na prijedlog Vlade BiH, taj Ustav je Muslimanima dao “vjersku oznaku” – “nacionalne neopredijeljene muslimane Bosne i Hercegovine”, navodi Bojić.2
Zašto malo znamo o Husagi?
Nažalost, o Husagi Ćišiću, tom dokazanom antifašisti, ocu istaknutih pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP), narodnom poslaniku nove Jugoslavije, inicijatoru i potpisniku Rezolucije građana Mostara kojom se osuđuje “progon, otimanje imovine, ubijanje i deportacija srpskog i jevrejskog stanovništva u koncentracione logore smrti” od strane ustaške vlasti, još uvijek se nedovoljno govori i piše.
Ali, historija će pamtiti smjeli potez tog uglednog intelektualca, političara, i, što bi Mostarci rekli, tabijasusa, koji se, kako ističe historičar Alen Zečević, upustio u ono što je do tada bilo nezamislivo: pozivajući se upravo na tekovine ZAVNOBiH-a, Ćišić je zahtijevao da se u Ustavu nove Jugoslavije “prizna i odgovarajućim simbolom u grbu buduće države predstavi nacionalnost bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno Bošnjaka“. Smatrao je da su “Bošnjaci ravnopravni sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima i da su šesta jugoslovenska nacija”.
Iako se borio za šestu baklju, Husaga nije bio borac za stvar bosanskohercegovačkih muslimana, već Bosne i Bošnjaka uopće.
“Ćišić je odgovorno pristupio rasvjetljavanju “paradoksa” o Bosni i Bošnjacima. Naime, zemlja i država Bosna ima tisućljetnu tradiciju i spomen, a u 20. stoljeću u interpretacijama srpskih i hrvatskih nacionalista tvrdi se da “ne postoji bosanski narod”, “bosanska povijest” ili da “Bosna nema svoj narod i pravo na suverenost“. Ovo Ćišić nije mogao prihvatiti i reagirao je 5. decembra 1945. godine protiv neprincipijelnosti Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u pogledu bosanske nacionalne sadržine, te je Ministarstvu za konstituantu podnio predstavku u kojoj je zahtijevao da se bosanski narod u grbu buduće savezne države predstavi jasno i prepoznatljivo šestom bakljom“, kazao je autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Ako izgubimo Bosnu, nema ni nas
Rahmetli akademik Muhamed Filipović govorio je, također, da se Husaga Ćišić, prije svega, borio za Bosnu.
“To je ono što danas nedostaje. Danas se političari bore za nekakve nacionalne interese, pozicije, solucije, saveze… Ono što je za Bosnu važno jeste da budemo mi za Bosnu i Hercegovinu, a to je za nas Bošnjake krucijalno. Ako izgubimo Bosnu, nema onda ni nas”, kazao je rahmetli Filipović u deokumentarcu Televizije Sarajevo autorice Selme Tahirović iz 2019. godine.
Takva njegova poruka je svojevrsni testament Bosancima i Hercegovcima.
“On je bio Bosanac u političkom smislu. Bio je liberalan i bio je vrlo moderan, progresivan… Bio je otvoren za novo, u jednoj konzervativnoj sredini kakva je bila Bosna prve polovice 20. stoljeća. To je bilo ključno, prihvaćanje moderniteta. Od školovanja muslimanke, otkrivanja muslimanke, prihvatanja novih oblika kapitala, finansijskog, prihvatanja školovanja djece, univerziteta, sekularizma… To su odluke otvorenog uma”, kazivao je Filandra, dodajući da se Husaga nije libio suprotstaviti dominantnim mišljenjima svoga vremena, što ukazuje i da je bio jako hrabar.
Prema profesoru prof. dr. Husniji Kamberoviću, Čišićeva teza da Bosna treba pripasti Bosancima i Hercegovcima je “bila vidljiva kroz njegov zahtjev da Bošnjaci, odnosno Bosanci i Hercegovci moraju biti predstavljeni u jugoslovenskom grbu kroz svoju buktinju, jer oni jesu nešto posebno”.
“Niko nije dovodio u pitanje (Bosnu i Hercegovinu) njezinu ravnopravnost, njezin federalni status u odnosu na Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku, nego je postavljeno pitanje, kada se radilo konkretno oko grba, šta pojedini plamenovi trebaju predstavljati. Zauzet je stav da ti plamenovi ne predstavljaju republike nego predstavljaju pojedine narode. Budući Muslimani tada nisu bili priznati kao nacija, polazilo se od teze da u grbu, zapravo, i treba biti pet baklji, a ne šest. Jer (tada) postoji pet priznatih nacionalnih zajednica”, rekao je dr. Kamberović.
Po rahmetli Filipoviću, nakon Husaginog istupanja, ovo pitanje se, bez obzira na odbijanje njegovih amandmana i predstavki, više nije moglo ignorirati!
Bošnjaštvo Husage Ćišića, po Kamberoviću, je bilo više ono što mi nazivamo bosanstvom.
“To je bilo integralno, etničko bošnjaštvo. Ne bošnjaštvo u vidu muslimanstva, kakvog mi danas imao, već bošnjaštvo u smislu pripadanja Bosni i Hercegovini”, rekao je dr. Kamberović u dokumentarcu TV SA.
Historičar Zečević će zapisati da je Ćišić imao impozantnu političku karijeru koja je, “uzmemo li u obzir činjenicu da je živio 78 godina, trajala više od pola njegova života”.
Na čelu Mostara
Početke tog njegovog političkog angažmana nalazimo još krajem 19. stoljeća kada vrlo rano, još kao mladić, prilazi Džabića pokretu. Od 1906, kad je osnovana Muslimanska narodna organizacija, pa do 1910. godine, Ćišić aktivno učestvuje u radu njenog Egzekutivnog odbora djelujući s pozicije jednog od autora u listu Musavat. Bio je, također, senator u Kraljevini Jugoslaviji, zatim gradonačelnik Mostara, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana Sarajeva i narodni poslanik u Titovoj Jugoslaviji.
“Husein Ćišić je njegovao visoka moralna načela u svome životu. Tako je u oktobru 1941. godine, dakle, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom se osuđuje progon, otimanje imovine, ubijanje i deportacija srpskog i jevrejskog stanovništva u koncentracione logore smrti od strane kvislinške ustaške vlasti. Rezolucija je nedvosmisleno upozorila na zločine NDH i fašisitičku ideju o ‘čistim hrvatskim prostorima’. Bio je uvjereni i istrajni antifašista. U antifašističkoj borbi naroda Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata dao je dvojicu svojih sinova, Midhata i Husrefa Ćišića”, podsjeća nas prof. Lavić.
“Ta Ćišićeva predstavka-zahtjev je vješto ignorirana i nije bilo nikakvog spomena o njoj u radu konstituirajućih tijela buduće jugoslavenske federacije. Ćišić nije pristao na mišljenje koje je tada zastupala KPJ da je Bosna zasnovana isključivo na narodnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, ali bez Bošnjaka, pri čemu su Bošnjaci tretirani kao neka slavenska religijska skupina koju tek treba“nacionalizirati”. On je ponovo 16. januara 1946. uputio novu predstavku-zahtjev na skupštinsku adresu u kojoj je upozorio na nedosljednost i neodgovornost u imenovanju i identificiranju Bošnjaka u ratnim dokumentima”, navodi Lavić.
Šesta baklja
Na koncu, Ćišić je koristio i argument ZAVNOBiH-a.
“On je podsjetio da im se u spisima ZAVNOBiH-a potvrđuje status ravnopravnog jugoslavenskog naroda pod neadekvatnim imenom ‘Muslimani‘ (koje je, ustvari, samo podvala, jer i dalje ostaje potisnuto i nepriznato njihovo staro povijesno narodno ime “Bošnjaci”), a u zaključcima AVNOJ-a o njihovom postojanju nema ni traga. Predstavka je došla do Tita i Đilasa – ali je i ovaj put odbijena”, smatra Lavić.
Milovan Đilas – kao zastupnik Edvarda Kardelja, ministra za Konstituantu – na sjednici Savezne skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, 17. januara 1946. godine, izložio je prijedloge koji su u javnoj diskusiji priloženi na Nacrt Ustava FNRJ.
“Činjenica je da je ono što je na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a postavljeno kao politička vrijednost i cilj bosanskog antifašizma (Bosna kao politička zajednica ravnopravnih naroda i građana), bilo zanemareno na višim razinama političkog uspostavljanja buduće jugoslovenske države i tek je 1968-1974 došlo do jedne vrste “potvrđivanja” Bosne i bošnjačkog naroda. Tako je 18. januara 1946. izglasan Ustav FNRJ bez uvažavanja Ćišićevog zahtjeva da se i bosanski narod predstavi kao ravnopravan narod u budućoj jugoslavenskoj federaciji. Stalo se, dakle, na stanovište da Bošnjaci nisu narod, to jeste projicirana Jugoslavija ne računa na Bošnjake kao narod!”, stava je Lavić.
Iako Husaga nije dočekao, šesta baklja koja je predstavljala i Bošnjake, ali i Bosnu i Hercegovinu, dodana je u jugoslovesnki grb zahvaljujući afirmaciji bosanskohercegovačkih muslimana, Bošnjaka, ali i Husagi Ćišiću, koji je to pitanje prvi otvorio u institucijama tadašnje države.
“Da Husaga Ćišić nije ništa drugo uradio u svom životu, samo bi to njegovo “ukucavanja šeste baklje u grb Jugoslavije” , predstavljalo svojevrstan spomenik političkoj mudrosti i našoj kolektivnoj zahvalnosti. Husaga – iskonski antifašist”, zapisao je mostarski književnik Ibrahim Kajan.
Radio Sarajevo