Svaka čaršija u vim vrletima ima svoj adet i svoj selamet a bogami i ljepotu u očima onih koji tu žive. Vendar im se džennet oslika tu gdje ponikne pa im budne ven taki od svih najljepši i kad digod insan ode uvijek se rađe vrće i srce mu tad jače tuče jer se vraća tamo di je svoj na svom. Svaka čaršija ima i svoje tame i strane gdje sunce ne grije pa ih prozovu memli biva pune vlage što se u kosti uvuče a najprve kod onih zloćudnih pa se nakoti da ti nekad stegne mio kraj. Al to brzo prođe. Baš’ko i dobrota. Samo se dobrota duže pamti.
Dedo mi je pričo da u džennetu postoji jedna posebna čaršija koje nejma nigdje. Tu kad dođeš prvo se hladne vode sa česme umiješ jal se opereš s puta. A onda jal lijevo jal desno do Božje kuće da se pomoliš što te Bog baš tu posla. Na desnoj strani ima i sahat što vazda kuca pravi vakat za sve prolaznike i putnike namjernike ali i one zle biva da ih podsjeti da imaju još malo vakta da se poprave dok im nije počeo kucati kudret sahat. Malo doli uniže svit mili i gmiže, traži sebi zijafete, aščinice, sahadžiju, halvadžiju, pa na pijaci domaćeg sira i mlika iz obližnjih vrhovika, pa sve miri dok se stomak smiri. A potlje nastaviš pa staneš i umjesto da se zaibretiš veliš glasno Mašallah a riječi ti se urežu u džamijski stub što gleda prema džadi, da podsjeti svakoga na imaret od Boga a od ljudi sazdan u vrletima otvorene knjige. Odhukneš, vode se napiješ nakon ićrama, a onda uz huk sačekaš muk zaprežnih kola i kolica pa se uputiš kroz uzani sokak, a prid tobom planina koja ljubi oblake. Podno ugledaš Lutvu kako nosi kahvu u zlaćanoj džezvi, uz čibuk i kocku šećera da gorčinu zasladi a život prolazni nakadi duhanom iz Hercegovine. Sjednes i pihneš dok ti se voda plavi pa čuješ milozvučne glasove djevojčica i dječaka što utapajući svete riječi u žubor mavi zikrove nižu u bisernu nisku što pjenom se kruni i podsjeća na skori kraj. I tu negdje među tom hukom izdigneš se humkom nebu pod oblake i čekaš svoje izdanke na Danu kad sve niknut će proljećem sudbenim.
To je čaršija mog dede, što je on naziva džennetskom. Koliko god i gdje god sam hodila nisam našla takvu u kojoj sve počinje i završava vodom, molitvom, kahvom i zikrom. Morebit dedo zna, kud ga tad nisam pitala na koju čaršiju misli. A svugdje je dzennet samo se treba dobro zagledat ili progledat pa vidit da je u nama sve što oko išće. Vendar nam je često u očima pa obnevidimo od ljepote. Jah!
Fenomenalno, Đenana Bajraktarević