Neki bi htjeli da odem.
Malo je onih, koji bi da ostanem.
U ovoj kući, koju je djed nazivao svojom.
Kući od kamena.
(tvoga i moga)
Gasim svjetlo u prostoriji navikloj na mrak.
Oslobađam ju nelagode.
Tama se tako krotko privija uz njene zidove.
Memla se cijedi poput suza majke, ostavljene od sina jedinca.
Tuđina se poigrava mojim rodnim domom.
Mami.
Kiša bi se htjela umješati u ovaj poetski trenutak.
Ali,
Što će mi sada kiša.
Ovdje je dovoljno tuge i bez kiše.
Možda tek vjetar.
Stari dobri vjetar, i škripanje parketa.
Neki zamišljeni koraci, koji bolno odzvanjaju odlaskom.
Pokušavam zaustaviti sate,
Koji mi tako vješto bježe između prstiju.
Pokušavam odgoditi rastanak,
A on mi se nameće kao rješenje.
Moji su zagrljaji davno odgrljeni.
Ja se više nemam kome vratiti.
Niti imam kamo otići.
Ostat ću ovdje.
Ovdje su svjetlo odavno ugasili.
Ovo je moj dom.
Zovu ga BiH.
Neki ga ne bi.
A ja ga BiH.
Slaven Paća Grbavac
veljača 2022.
.
1339 Posjeta 1 Posjeta danas