MOJA MAMA FATIMA

 

Moja mama Fatima, rahmet joj lijepoj duši, meni bila najdraže biće na dunjaluku, rođena  je 1924 g. u  Zenici. Rođena je u uglednoj porodici Babahmetović, od majke Šuhrete i oca Mehmeda, imala je sestru Fadilu i braću Derviša, Fadila i Selmu. 

Pedesetih godina upoznala je mog babu Džemala koji je u to doba radio u Željezari Zenica. Počeli su zajednički život i živjeli u stanu u maminoj porodičnoj kući. Godine 1952 rodio se moj najstariji brat rahmetli Hajrudin, koji je u Ljubuškom kasnije dobio nadimak Džimi. Sestra Almasa, udata Terzić, rođena je 1954 g. Brat Ibrahim – Ibro, rahmetli rođen je 1957 g., a Mehmed – Meho 1958 g. Druga sestra Ešefa rođena je  1961 g., svi u Zenici i ja kao najmlađi 1964 g, u Ljubuškom.

 

Mama i babo rahmetli imali su težak život, pogotovo mama koja je odgojila šestero djece. Poslije prelaska na ahiret dede Ibrahima i nene Fatime (r. Mujezinović), kuća u Ljubuškom ostaje prazna. Babo je čeznuo za kućom i za Hercegovinom i odlučio je da se vrate u Ljubuški, prvo po pola godine, sezonski, i onda za stalno 1964 godine. Babo je ostavio posao i sigurnost i došao na zemljoradnju. To je uveliko uticalo na život i sudbinu cijele porodice. Mama je bila preopterećena velikim obavezama, a inače je bila krhka zdravlja. Iako smo svi mi mali i veliki pomagali koliko se moglo, na njoj je bio najveći teret. Obrađivali smo zemlju na više parcela, babo je nabavio ovce i krave, pa se nekako preživljavalo.

Prvih godina češće se vozarilo vozom do Zenice i nazad, često i po noći. Tako smo jedne prilike rano zorom stigli vozom u Čapljinu, poslije mog suneta.  Čekali smo autobus za Ljubuški i mama i ja smo otišli do najbliže trafike. Tamo mi je za oči zapao mali, skupi bus – igračka, ali sam na kraju dobio pištoljčić koji sam puno godina ljubomorno čuvao i samo dobri prijatelji su ga mogli dodirnuti. Na ovaj se događaj često podsjetim kad čujem Šabanovu pjesmu “Lijepi dani mog djetinjstva, malo hljeba al gladan ne osta”.

 

Mama nije puno obilazila druge kuće, osim na tehvide ili mevlude. Njene divne komšinice Sanka, Alija, Masija, Nevdža, Tima i ostale su je često obilazile. Niko nikad od nje nije čuo ružne riječi i tako je i nas djecu odgajala. Da prije svega poštujemo starije osobe i da se fino ponašamo uvijek i svugdje.

Svaki ramazan je ispostila i dok je mogla na nogama išli smo na svaku teraviju u lijepa stara vremena, bilo na Gožulj ili Žabljak. A za bajram ili uoči bajrama kuća bi uvijek mirisala najmirisnijom baklavom koju bi moja mama razvila.

Nekad se išlo i na mevlud u Vitini, prvo pješke, po makadamu, a kasnije autobusom. Hanume iz mahale bi povele djecu pa se išlo masovno. Poslije mevluda popila bi se kahva na vrelu.

Mamina porodica iz Zenice uvijek nas je pomagala i podržavala. Dajđe i dajđince, tetka Fadila posebno. Svaki put bi navraćala na putu za more i na povratku. Tetak Meho, tetka Fadila i kćerka Enisa zaputili bi se fićom zorom uz Komar  i niz Komar pa do Ljubuškog. A u tog fiću je moglo stati bukadar stvari, pa se uvijek nađe darova za sviju. Uvijek su nam bili dragi gosti.

Nažalost život i sudbina nisu je štedili. Dešavaju se tragedije u porodici. Moja dva brata su preselili na ahiret, Hajro 1980 g., Ibro 1990 g. To je puno utjecalo na njeno i onako krhko zdravlje.

Mama je dočekala  sedmero unučadi: Alida (r. Hajre), Nina i Feđa (Almasini), Vedad, Aida i Ajla (Mehini) i Amar (Mitin), ostala unučad su došli kasnije. Unučići su je često obilazili i zabavljali i tad se vidila životna radost u njenim očima, blago života.

Moj godišnjak Smajo Fazlić jednom je nešto trebao javiti mami, pa je zovnu ispod prozora “teta Džemalagince”, što je meni bilo simpatično.

 

Ali došli su mračni dani, najmračniji u maminom i našem životu – 1993 godina. Babo rahmetli je preselio na ahiret u junu 1993. Stalni pritisci, prijetnje, priče, vijesti, uticali su na njega. Preselio je pod borovima na starom Pazaru, Meliha Uštović je sjedila s njim. Irfan Korjenić je naišao s autom i odveo ga do Doma zdravlja gdje je prestanak života potvrđen.

Na Veliku gospu, 15. augusta 1993 natovareni smo na kamione ko stoka i istovareni na Heliodrom. Kamionom bivšeg komšije, taj mu transport nikad neću halaliti! Ali zahvaljujući razumnim ljudima oslobođeni smo iz kazamata.

Naš kućni prijatelj s autom došao je 27. augusta u 08.00 sati da vozi mamu i sestru u obližnje mjesto. Poveli smo mamu iz kuće. Na putu od kuće do auta je ispustila dušu, srce ne htjede da napusti dom, preselila nam je na rukama. Auto je odvelo na posljednji put do Doma zdravlja Ljubuški gdje dr. Radić konstatuje prestanak života. O arogantnosti i bezobraznosti tzv. upravnika matića bezvrijedno je pisati, osoba bez respekta.

Pripremili smo dženazu uz pomoć komšija i prijatelja. Salem Dizdarević je ručno napravio tabut, nije bilo struje. Dženaza je obavljena u poslijepodnevnim satima, poslije ikindije, klanjao je hadži Asim ef. Smajić. Rahmetli Asim nam je tada uputio tople riječi i savjete, koji su tada zvučali čudno i odvažno, ali koje čovjek shvati tek nakon nekog vremena, rahmet mu duši njegovoj.

Iako me mama nije tome učila, i zamjerila bi mi ovo što ću reći:

Proklet bio onaj i oni koji su natjerali moju mamu da poslije 30 godina napusti svoj dom i premine na kućnom pragu. Prokleti bili oni koji su krivi za hiljade nevinih žrtava i šehida.

 

Sa knedlom u grlu, bolom u srcu i suzama u očima, bacivši posljednji pogled prema Žabljaku, napustismo moj rodni grad na put u nepoznato sa mislima da ga možda nikad više nećemo vidjeti, u 18.40 sati, 27. augusta 1993 g.

 

Mithad Muminagić, 16 maja 2016

 

 

Familija

6107 Posjeta 1 Posjeta danas