Bato

Kemo naslovna

Dragi ljubuški citaoce,iznenaden si ovim imenom i prezimenom!Iza ovoga naslova krije se BATO jedan od “junaka” našeg djetinstva.Roden na kraju II svjetskog rata,ne upoznavši svoga oca,koji je ubijen 1945 godine.

 

Svi smo suosjecajni sa osobama koje nemaju jednog ili oba
roditelja.Bato ni tu nije imao srece,kao što je nije imao u svome zdravlju,obolivši
kao dijete od Daunovog sindroma.Ova na srecu,rjeda bolest,pojavljuje se
statisticki na 1:700 živorodenih.To je oblik hromozomopatije,koja se javlja kao
posljedica trizomije hromozoma.Najizrazitije karakteristike ove bolesti su umna
zaostalost,anomalije srca,smanjena otpornost prema infekcijama,prijevremeno
starenje.Daunov sindrom je posljedica postojanja jednog hromozoma više u
celijama djeteta.Osobe sa Daunovim sindromom imaju koso postavljene oci,mali
nos,smanjen obim glave,mala usta,zubi su nepravilnog oblika,šake su široke a
prsti kratki itd.

bato

Nije mi cilj pisati o Daunovom
sindromu,ali želim upoznati naše citatelje sa cim se “nosio” naš Bato.Da smo
ovo znali,kada smo bili sa njim,sigurno bi bili još
pažljiviji,humaniji,obazriviji i prostodušniji.

Bato nije pohadao školu,ali je sa polubratom Jozom/foto Jozo/ rado posjecivao školu,gdje su ga njegovi
“vršnjaci” uvijek docekivali sa ljubavlju.Volio je kopirati i crtati,izrezivati
makazama ljude,životinje,biljke koji su bili nacrtani ili fotografirani.Tako je
imao izložbu sa slikarom Hamletom,što je bilo divno iznenadenje za sviju nas.Kažu da umjetnost oplemenjuje,pa njegova sklonost prema slikarstvu daje nam još jednu spoznaju-Bato je bio plemenit u srži duše,i to je izražavao kistom i olovkom,jer drugacije nije mogao izraziti ovaj iskonski kod i dar.

Bio je uvijek u komunikaciji.Veoma teško je izgovarao razgovjetne rijeci,ali mi iz njegove
generacije sve smo razumjevali.To su znali svi oni koji su imali ljubav prema
njemu i njegovim fizickim nedostacima.Zato nas je volio,jer smo ga razumjeli i
podsticali da “izdrži” u svome poslanju na ovome svijetu.Nije znao što je
mržnja,svi sum u bili dragi,jer nije razlikovao ljude po naciji,religiji i
drugim podjelama koje postoje medu ljudima.

60-tih godina na Babovcu/staro igralište/ cesto smo igrali nogometa.To su bili susreti izmedu
“Pregrada” i “Gožulja”.Na tim susretima sam upoznao Batu.Za “Pregredane” su
igrali “Kuso”,”Rupaca”,”Vinija”,Sreco,braca Ivankovici,Manja Bošnjak,”Brko”,ponekad Jozo i drugi.Kada nije bilo dovoljno igraca,naš Bato,je
postajao golman i onda smo imali još više kontakta nego inace.Kada bi aktivno
igrao u ekipi,u duelima,bio je vrlo jak i stabilan,istina sa skromnim radijusom
kretanja.Tu smo doživjeli naše radosti,smijeh,razdraganost i nikada naši
susreti nisu završili incidentima.Ovo je znak da i sport oplemenjuje pa i moje
pisanje o Bati je posljedica naših susreta.

Inace,Bato je proveo život u Predgradu sa tetkama Dragicom i Jozom Anic,koje su ga pazile “kao svoje
djete”.Njegovo prisustvo njima je bio razgovor,obicluk i “puna kuca”.

U sjecanjima je ostao njegov lik prigodom praznika kada bi izašao u grad ureden,umiven,cist,pocešljan.Volio je piti kafu i pušiti cigarete.Uvijek je imao “svoje” cigarette i nije tražio
od drugih da mu  daju cigaru.Pušio je dugo,ali cetiri godine prije smrti ni cigara mu    nije više pricinjavala
zadovoljstvo.Majka mu je umrla prije njega ali briga o njemu nije prestajala od strane porodice do
definitivnog kraja.

Posljednji put sam vidjeo Batu u Mostaru 2003 godine.Cekao sam autobus za Sarajevo i najednom ispred autobuske stanice u automobile prošli su Jozo i Bato.Oni nisu mene primjetili a u meni se
javila želja da ih zovnem na kafu.Kola su bila brža i za mene je tog momenta Bato
otišao u sjecanje.Njegova doživljena starost je presedan u medicinskoj anamnezi
Daunovog sindroma,jer takve osobe znatno ranije umiru.
Na vijest o njegovoj smrti,shvatio sam,da se otkinula još jedna perla u niski likova sa kojima sam
odrastao.Sjecanje je stalno prisutno,jer je Bato bio
“dobricina”,osjecajan,plemenit,bezazlen,zahvalan i skroman.Bio je “gladak i
sladak”,oplemenio nas je svojom pojavom.Smatram da ga je Bog poslao medu nas,da
gledajuci njega,postanemo bolji,dobrodušniji,skromniji i ljudskiji.U tome je
bila njegova “misija” na ovozemaljskom svijetu,na našu radost!

 
 Kemal Mahic,profesor

1231 Posjeta 1 Posjeta danas