GASULHANA LJUBUŠKI – baština islamske kulture

GASAL (ar.)- onaj koji kupa mrtvaca po muslimanskim vjerskim propisima

GASSAL(tur) – kupanje mrtvaca

GASUL (ar.)-kupanje umrlog pred sahranu(u muslimana)

 

GASULITI –kupati mrtvaca po islamskim vjerskim  propisima

(Abdulah Škaljić:Turcizmi  u srpsko-hrvatskom jeziku,Svjetlost Sarajevo 1985.godine).

Ovaj tekst je posvećen obnovi i restauraciji Gasulhane u Pobrišću-Ljubuški.Gasulhana pripada kulturno-historijskoj baštini muslimana- Bošnjaka u Ljubuškom.

U okviru navedene baštine  su džamije, mektebi, mussala,mehkema(zgrada suda),hanovi, hamami, bezistani, apoteke, medrese,, haremi, nišani, ćuprije,kule(Lalića, Mahića, Sadikovića, Muminagića,Gija, Bećirovića, Pipera)… 

Vizija Gasulhane je započela u vrijeme predratnog mandata Medžlisa IZ Ljubuški kojeg su činili: Nametak Alija,Lalić Hamo, Smajić Asim, Fazlić Ibrahim, Gujić Enes,Kadragić Sulejman, Maksumić Osman, Nametak Himeta, Nevesinjac Emir, Nikšić Hasan, Nović Mustafa, Pajo Merdanis, Sadiković Nihad, Sarajlija Alija i Špago Ahmet).Pored navedenih članova Medžlisa moramo spomenuti:Hasu(Arifa) Mahića, Ahmeta(Ibrahima) Konjhodžića,ing. Vahdu(Ferida) Mušića.Novac za gasulhanu  se prikupljao od 1970-1973 godine.

Temelje gasulhane su kopali Šaćir Košarić i Salko Ključanin(Durija).

Maho Konjhodžić(„Sadžak“) je radio prve radove dok je bilo novca za meterijal.Maho nije naplatio bilo kakvu aktivnost za rad na Gasulhani.Neka ga obasja Božija milost!

U realizaciji projekta “Gasulhana” pored vec navedenih osoba ucestvovali su i neimari:Mustafa Konjhodzic(evidencija potreba i troskova),Sefik Nevesinjac(transport robe i materijala),Jakic Dzemil i Duvnjak Cazim,rad na izlijevanju deke(ploce).Neka ih Allah dz.nagradi za njihov doprinos izgradnje gasulhane,koja je bila ostvarenje vjekovne potrebe onih koji su bili poklonici i vjernici islama.

Dipl.eocc. Mahić Plamenko posjećuje GP „Naprijed“ i traži pomoć od direktora Mire Bandura i njegovog pomoćnika(zamjenika) Marijana Čolaka.Oni pristaju dati pomoć i određuju Selama Maksumića i još jednog radnika, koji rade 40 dana na gasulhani.Pošto je bio Ramazan Selam Maksumić je postio svakog dana a petkom bi išao pješke na džumu u Gradsku i onda bi se pješke vratio  da nastavi posao.

U toku 1993-1994. godine  Husein(Arifa) Mahić i njegova nevjesta Mirela održavaju vodu na objektu.Vodu na objektu je osposobio Vahdo Fejzić iz Vitine.

Po svjedočenju Brace Šukalića, sina Unke i Hasana Šukalića, prvi mrtvaci koji su ogasuljeni u Gasulhani  Pobrišće su: Nikšić Mirsad,sin Ahmeda (Ćopke) Nikšić i Jovanke i Omerhodžić Nermin( sin Huseina(Tice) i Zejne rođ. Gujić- Omerhodžić 1975. godine, koji su poginuli u tragičnoj saobraćajnoj nesreći u Klobuku.

Ideja o izgradnji Gasulhane je potekla od pojedinaca iz navedenog sastava Medžlisa IZ Ljubuški.

Da bi se realizirala ova ideja, trebalo je otkupiti zemljište u blizini džamije u Pobrišću.

Njiva iznad džamije Pobrišće je bila vlasništvo dr. Hasana Mahića, koji je likvidiran 1945. godine. Bio je prevodilac sa njemačkog jezika(studirao u Beču) i optužen da je sarađivao sa okupatorima.Za vrijeme svoga života napravio je vilu „ŠAHDIJA“(ima kćerke) ispod Narodne apoteke.Nakon izvršenja presude ova vila „Šahdija“ je nacionalizirana „u ime države“ i nikad nije vraćena porodici dr. Hasan Mahića.

Njegovi sinovi su:dr. Muhamed Mahić(Norveška),dugogodišnji direktor bolnice na Bijelom Brijegu, i mr.phar.Šefik Mahić (Mostar).

Supruga dr. Mahića, Zehra Mahić,rođ. Hasanefendić je nakon smrti dr.Hasana Mahića,je bila prinuđena prodati ovu parcelu radi ugroženosti životne egzistencije i školovanja djece.Posjed(2,5-3 dunuma) je kupio Ibrahim Konjhodžić,trgovac iz Ljubuškog(1913-1971).Nakon Ibrahimove smrti, njegova supruga Nefisa Konjhodžić, rođ. Nović(1910-1977)  je poklonila Medžlisu IZ Ljubuški prostor uz džamiju za izgradnju Gasulhane(besplatno), što je na našu radost i urađeno, pa su tako tragično nastradali Mirso i „Braco“ prvi ogasuljeni u Gasulhani 1975.godine.

Gospodaru,podari Tvoju milost Nefisi i Ibrahimu Konjhodžiću!

Gospodaru, podari Tvoju milost Ahmetu Konjhodžiću,nadgledniku radova oko izgradnje Gasulhane u Ljubuškom.

Izgradnja Gasulhane je potrajala od  1973- 1983. i završena je pod vodstvom predsjednika Medžlia IZ Ljubuški g.   Ibrahima Fazlića i molimo Gospodara da mu podari milost!

Gradnja je potrajala 10 godina,što se može objasniti društveno ekonomskim i društveno političkim stanjem u bivšoj državi, kojoj nije išlo u prilog „oživljavanju“ nacionalnog identiteta Bošnjaka, još jednog naroda pored već postojećih naroda.

Da bi se obezbjedila finansijska sredstva za realizaciju projekta Gasulhane(nije bilo dijaspore) određene su dvije aktivistice i vjernice da prikupe novčana sredstva idući iz „kuće u kuću“,skupljajući sredstva neophodna za završetak radova.Tu aktivnost su časno „odradili“:Munevera Fazlinović rođ.Mesihović(supruga Ćazima Fazlinovića) i Hava Terzić rođ. Mehičević,supruga Ahmeta Terzića!

Gospodaru, podari Tvoju milost Muneveri Fazlinović i Havi Terzić, „jer sve što posjedujemo je Božiji dar“(E.Jahović)!

BRIGA ZA DUŠE MRTVIH

„“(…) U povodu smrti postoje određeni obavezni obredi(propisani Šerijatom), koje izvode muškarci( osim rituala pranja ženskog tijela koji mora obaviti žena).Obavezni rituali u povodu smrti- su obredi pranja tijela,koje izvodi hodža(za muškarce) i bula( za žene), kao i pogrebne molitve i obred sahranjivanja što se obavlja u skladu sa šerijatskim propisima.Obredu sahrane u džamiji prisustvuju samo muškarci.nakon što hodža ili bula obave obred ritualnog pranja, tijelo se umotava u bijelo platno i stavlja na tabut(kovčeg bez poklopca) pokriven velikom zelenom tkaninom, na kojoj je na arapskom ispisan islamski iskaz vjere lailahe illallah(nema drugog Boga osim Allaha).Meni je objašnjeno da su u prošlosti samo žene stavljane na tabut.To je bilo stoga da muškarci ne bi, prilikom nošenja u džamiju i do mezara, dodirivali žensko tijelo.

Nakon pranja,suprug ili supruga umrlog ne smiju vidjeti svog mrtvog bračnog druga, jer ga mogu uprljati „misleći na nešto“,a u tom slučaju tijelo bi se moralo ponovno prati.Ubjeđenje da neke misli mogu imati takav efekat vezano je dijelom za islamsko vjerovanje da duša ne napušta tijelo do četrdeset dana nakon smrti, i da je u tom periodu umrli još uvijek svjesno biće.Živi, pogotovo oni koji su emocionalno bliski sa umrlim, treba stoga da izbjegavaju da izgovore, učine, čak i pomisle na bilo šta što bi moglo uznemiriti umrlog.Plač tako može uznemiriti dušu umrlog, jednako kao i bilo kakav komentar, ili pomisao(sjećanje) na fizičku bliskost osobe sa njegovim, ili njenim umrlim supružnikom.Ovim se asocira na nečisti aspekt seksualnog čina.(I muškarci i žene se smatraju „nečistim“ nakon seksualnog odnosa i mogu, sve dok ne obave obavezno pranje, biti uzrok nesreće.

Svaka fizička bliskost, poput  prijateljskog poljupca ili rukovanja, u kontekstu ritualne čistoće, predstavlja metonim za seksualni odnos, i stoga se mora izbjegavati.Tako žene moraju sjediti iza muškaraca u džamiji, jer muškarci, ako ih vide, mogu izgubiti abdest. Za umrle opasnost od prljanja nakon ritualnog pranja je naročito velika;i stoga sve do sahrane(otud običaj da se mrtva žena nosi na tabutu) jedan pogled, čak i misao supružnika može uprljati umrlog…

Muška rodbina i susjedi umrlog zajedno kreću prema džamiji,naizmjenično, po četvorica, noseći tabut, dok žene ostaju u kući da umrlome drže tevhid.Bliska ženska rodbina tugu iskazuje jecanjem, rijetko glasnim plačem, nikad naricanjem.Stoicizam je idealno ponašanje u takvoj situaciji, jer se to smatra znakom čovjekovog prihvatanja Božije volje, što je suštinska osobina Muslimana.(Kad neko umre,posebno dijete,prijatelji i susjedi tješe porodicu riječima:“Allah ga/ju je volio više od nas“).Muslimani smatraju da bi pokazivanje jakih emocija moglo uznemiriti duše umrlih…

Pa ipak, kako su žene općenito u trenucima snažnih osjećanja bile sklonije plaču, to javno iskazivanje tuge je izbjegnuto običajem koji zabranjuje ženama da sudjeluju u obredu sahrane.To je barem bilo objašnjenje koje su mi dale i žene i seoski hodža,kad sam se raspitivala zašto žene ne prisustvuju sahrani.Seoski hodža mi je pružio vrlo lijepo objašnjenje:“Žene nikad ne idu na greblja,samo muškarci.Ovaj naš propis,po kojem žene ne treba da idu na mezarje,vrlo je dobar.Najteži trenutak je kad se tijelo iznosi iz kuće.Kad se  krene na greblja,žene ostaju u kući.U tom najtežem momentu sve su žene zajedno u kući gdje se mole za dušu umrlog, a tako im je lakše podnijeti gubitak.Žene na greblja ne idu zato što puno plaču.“…

Bosanski muslimani se u ime svojih mrtvih mole u nekoliko prilika na mukabeli(učenje Kur'ana u džamiji,najčešće to radi jedan ili više hafiza, učenih ljudi koji napamet znaju Kur'an), hatmi(učenje cijelog teksta Kur'ana od početka do kraja), tokom Ramazana, i na zajedničkoj muškoj molitvi petkom(džuma), te na Bajram.

Za čin klanjanja i učenja Kur'ana za dušu umrlog koristi se i termin pokloniti.Osoba,ili osobe koje se mole ili klanjaju dovu, traže da se dova prihvati u ime umrloga i da se molitva računa kao njegov sevap.Drugim riječima,živi članovi porodice umrlog daruju onog ko obavlja molitvu u ime umrloga.U Bosni, takve se molitve rijetko nazivaju molitvama za dušu umrlih.One se, umjesto toga, nazivaju molitvama „darivanja“ za umrlog, i on se poimenice pominje.“

„Izvor:Tone Bringa:Biti musliman na bosanski način;Biblioteka DANI;Sarajevo 1997.)

 

„Verba volant scripta manent“

„Riječi lete,napisano ostaje.“

Sve je napisano,i neka se čuvaju riječi i neka se postupa po zaslugama svih koji su doprinijeli oživljavanju naše baštine.Da ne bi nikad zaboravili ova imena,nagradimo ih na „Ljubuškom sijelu“-2023.Pođimo od ove četvorice mimara(graditelja):

1.Faruk(Hasana) Jakić( Gožulj,Pobrišće)

2.r.Ibrahim(Salema) Mesihović -Vitina

3.r.Nagib(Ahmeta) Hadžalić-žabljak

4.r.Selam (Arifa) Maksumić- Gradska

 

Kemal Mahić

 

 

2303 Posjeta 1 Posjeta danas